Nekad je nužno odabrati stranu

Uz Sašu, izrastali smo u ljude. Vjerujući da nam je svijet na dlanu. Da ova zemlja ima duha, sve bi zastave bile na pola koplja

Veliki voditelj Saša Zalepugin preminuo je u 92. godini

FOTO: HRT screenshot

Sašini otac Rus i majka Srpkinja, novim su apostolima jada i duhovne bijede predstavljali kombinaciju koja se ne oprašta. Trebaš biti monstrum i kreten da Sašu Zalepugina pošalješ na petogodišnje 'čekanje' i zlurado čekaš kad ćeš ga penzionirati. Taj se udarac na Sašinom gospodskom licu nikada nije mogao pročitati

Da je ova zemlja u stanju otvoriti ma i pet minuta istinskih katedrala duha, danas bi sve zastave bile na pola koplja. Jer, otišao je Saša Zalepugin. Jedan od legendarnih zidara njezinog sanjanog moderniteta. Onako vitak, plav i gospodstven, zauvijek memoriran u ekranima našeg djetinjstva.

Aleksandar Saša Zalepugin (Sarajevo, 1931.) čelik svog vrhunskog zanata počeo je kaliti početkom šezdesetih, u redakcijama kulture Televizije Zagreb. Bilo je to vrijeme kada su zemljom Jugoslavijom hodali divovi znanja, otmjenosti, šarma i lakoće prezenterstva (Zalepugin, Dunja Lango, Dušanka Kalanj, Helga Vlahović, Željka Fattorini, Vladimir Levak, Mića Orlović, Oliver Mlakar…), a patuljci duha mogli samo da blijede od jada.

Četverosatna ingeniozna formula zabave

Do početka sedamdesetih je Saša Zalepugin ispred svog nemirnog, znatiželjnog, drčnog i komunikativnog mikrofona već nanizao ozloglašenog Nixona, i ikone kao što su Frank Sinatra, Sophia Loren i Mstislav Rostropovič. A onda je došla 1973. i u vremenu još kamenih alata, Saša Zalepugin armira temelje televizijske komunikacije, lansirajući u svojoj matičnoj kući tv-show „Nedjeljno popodne“.

U danu u kome se nakon ručka porodice svađaju a usamljenici najviše ubijaju, Zalepugin je ponudio četverosatnu ingenioznu formulu zabave, nesuzdržanog priključka sa svijetom i televizične nauke. Sve prema hrabroj a pročkoj viziji ‘5 minuta’. Kraljevskom i svetom tajmingu koji se nije smio premašiti, u kojemu kraljevi mogu ispričati čitava stoljeća televizične napetosti a amaterima nisu dosta ni dani bezmudog i nemuštog sadržaja.

‘Prvi put sam zjapećih usta pratio Sex Pistolse’

Zalepugin je bio Kralj i njemu je to uspijevalo s lakoćom tvrdoglavog maratonca. U njegovoj varijanti sretne nedjelje, po prvi put smo se susreli s bondovskim humorom Dave Allena i anarhoidnim ismijavačem Bennyjem Hillom. U Sašinom salonu prvi put sam zjapećih usta pratio Sex Pistolse… Nama koji smo odrastali uz te lekcije svježeg dijaloga sa Zalepuginovim ekranom, činilo se da nam je svijet na dlanu. Makar se ne micali s mjesta. Premnogo je to.

„Nedjeljno popodne“ dosezalo je i 70 posto gledanosti! I to ne unutar kojekakvih bijednih feuda, nego na teritoriju respektabilne zemlje kakvog je kalibra bila Jugoslavija. Utjecajni jugoslavenski magazin „Nin“ 1978. je u jednoj anketi popularnosti plasirao Zalepugina na peto mjesto najpopularnijih ličnosti Jugoslavije. Na čelu je bio Tito.

Samo kreten pošalje Sašu na petogodišnje ‘čekanje’

Prokletinje nikad ne opraštaju uspjeh, pa unutar TV Zagreb počinju rovariti protiv superstarovštine temeljene na znanju. Zalepugin ide neko vrijeme na svoj prvi led. Drugo ledeno doba koje je doživio, imalo je daleko ozbiljnije smrzotine. Godine 1991. pod sramotnom klinerskom egidom Vrdoljakove katedrale duha, nova Hrvatska televizija sjekla je nemilice sve one s viškom znanja i zanata, a „loše“ krvne slike.

Sašini otac Rus i majka Srpkinja, novim su apostolima jada i duhovne bijede predstavljali kombinaciju koja se ne oprašta. Trebaš biti monstrum i kreten da Sašu Zalepugina pošalješ na petogodišnje „čekanje“ i zlurado čekaš kad ćeš ga penzionirati. Taj se udarac na Sašinom gospodskom licu nikada nije mogao pročitati. Bio je jedan od neprevaziđenih komunikatora. Naših učitelja uz koje smo dobivali šansu izrasti u ljude. Na nama je da li smo tu šansu iskoristili.