Imao sam 29 godina kad sam doživio 2 moždana udara. Ovo je moja priča

Bio je sasvim lijep zimski dan 2009. godine. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava: “Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?”, upitala me kći Hana. Odjenuli smo se toplo, već sam pri stavljanju kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do automobila. Vani je snijeg nemilice padao.

I onda, nekih 50 metara od ulaznih vrata, skužio sam da nerazgovjetno govorim. “Hana, idemo kući!” Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašeno. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga, čim me je vidjela, pozvala je hitnu pomoć. U tim trenucima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.

Hitna je došla za nekoliko minuta. Doktorica, kolegica iz srednje, rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Ušao sam u kola hitne s upitnikom – što mi je? Pomislio sam na moždani. O njemu znam ponešto, baka mi je imala moždani, ali bilo mi je čudno što nisam oduzet.

Stopostotni sam invalid

Tada sam imao 29 godina. Danas imam 35, živim u Slavonskom Brodu, 100-postotni sam invalid i život mi se te zimske večeri okrenuo naglavačke. Preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokarditis, ugradnju mehaničkog zaliska. Prvi moždani udar doživio sam te večeri (hemoragijski), a drugi nekoliko tjedana poslije (teški ishemijski).

Kako je to doživjeti moždani udar u godinama kada biste trebali biti u naponu snage? Osjećaj je grozan, pogotovo gubitak kontrole nad tijelom. Zdravom i pokretnom čovjeku je strašno odjednom nekontrolirati govor i fiziološke potrebe. Opisao bih to kao gašenje ili resetiranje sustava. Bljeskovi, pa mrak (kod mene bez tunela). Osjetio sam strašnu slabost i strah.

Nisam bio svjestan što mi se događa te večeri. Kola hitne bila su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na neurologiju. Već je dobrano napadao snijeg. Primio me doktor Bojan, tad mislim specijalizant. “Sjedni, Vanja, prati pogledom moje ruke”. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda rekli su mi da odmah idem na CT mozga.

Nisam mogao gutati

Na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT, pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. “Ma nema šanse, odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar još nije malo rano?”, pomislio sam. Nakon petnaestak minuta CT-a u prostoriju je ušla mama sretno rekavši: nije moždani.

Bit ću još živ, ja bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Otišli su po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. Ne mogu gutati, što se događa?!

Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je doktor Bojan. Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. Tada su donijeli sondu. Namazali su je kao s nekim vazelinom i počeli gurati u nos. Sonda je prošla kroz grlo do želuca. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na pišanje. “Donijet ćemo ti gusku”, odmah su mi rekli. Tada sam upoznao gusku, a kasnije i patku. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.

Dijagnoza tuberkoloznog meningitisa

Došao je sljedeći dan. Negdje oko 10 sati ujutro dolazi šef brodske infektologije. Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zaraznu. Već tada sam se otežano kretao, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zaraznu, u sobu br. 4. Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu. Čuo sam jedino da je likvor zamućen.

“Ti boluješ od tuberkoloznog meningitisa i promijenit ćemo ti terapiju. Tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave”, rekli su mi.

Sljedeće jutro je došla glavna sestra Marijana s novom terapijom, tuberkulostaticima koje sam povraćao svaki dan. Zaboravio sam napisati da nisam mogao gutati ni slinu. Pokraj mene je bio bubrežnjak, koji nema veze s bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.
U viziti sam se svako jutro kada bi došao šef infektologije morao mrštiti i kesiti, ali on mi nikada nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. Nije me poslao ni logopedu za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza (paraliza lica).

Šok u ogledalu

Tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. Samo sam ih liznuo, volio sam taj okus u ustima. Svaki dan je dolazila i supruga, pa bismo išli u šetnju po odjelu. Jednog dana dok smo šetali vrata lifta su se otvorila. U njemu je bilo veliko zrcalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajućeg skeleta sa surlom koja visi, zaprepastio sam se. Ali meni je bolje, još malo pa ću kući, tješio sam se. Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a zapravo sam hodao 30 metara.

U bolnici sam posebno zapamtio strah u očima svoje osmogodišnje kćeri Hane. Bilo je i mene strah. Svaki tren s vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je, bio sam uvjeren, tuberkoloza. Bio sam opet u krivu.

U bolnici sam proslavio i Božić i novu godinu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bih ostajao. U međuvremenu je moj liječnik otišao na skijanje, pa me preuzeo drugi. U to vrijeme sam opet postajao febrilan. Naime, prije prvog moždanog osim što sam gubio kilograme, bio sam i povremeno febrilan. No, ovaj doktor sad je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu. U međuvremenu mi je liječnik s neurologije dao preporuku da odem na pregled internistu i na magnetsku rezonancu koja je zakazana za 26. siječnja.

Drugi moždani

Tog je jutra dan započeo kao i svaki drugi. Oko 6 sati čuo sam kucanje na prozoru. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. I tada počinje moj pakao. Oko 7 sati je trebala doći hitna po mene, da me s mamom u pratnji vozi na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio da se ne dižem i otišao to reći mami. Supruga mi je poslala poruku da pita što se događa. Kasnije sam doznao da sam joj odgovorio praznom porukom.

Onda je uslijedilo ustajanje i moj pokušaj da dođem do šatoa. Sjeo sam na krevet, pokušao se dići a onda mrak, koji je trajao sekundu, dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao.

Tad dolazi moja mama i viče: Vanja, Vanja što se događa? “O čemu ona priča”, pomislio sam, ali ona je već otrčala po doktora. Tad opet dolazi moj doktor. Pokušao sam ustati, no počeo sam padati, a cimer je pritrčao da me pomogne držati. Tijelo mi otkazuje, samo sam pomislio. Doktor je, pak, zaključio: “On je razmažen, dajte mu apaurin”. Tada sam doslovno počeo umirati.

Agonija u kolima hitne pomoći

On me odlučio takvog poslati u Zagreb s mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, s jednim apaurinom. Samo sam jednom upitao mamu što se događalo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gaće. Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao: “Hoću li ostati živ?”

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola. Doduše, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu su me stavili u kolica, već mi je tada bila oduzeta lijeva strana. Doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski.

Pogrešno liječenje

Moždane udare dijagnosticirali su mi nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to sam kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada su mi odredili terapiju tuberkulostaticima. U Fran Mihaljeviću su mi isti dan ustanovili ispravnu dijagnozu pomoću vađenja hemokulture koja je bila pozitivna na streptokok (infektivni endokarditis).

Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku.
Nakon svega, tužio sam bolnicu, utvrđena je pogreška u liječenju, a sada se vode vještačenja oko visine odštete.

Odlazak supruge

Supruga me ostavila. Svaki gubitak je težak, pa tako i supruge, koja mi je puno pomogla, ali svatko ima svoj put. Najteže od svega je biti sam i napušten, pogotovo kad si bolestan. Moji roditelji i prijatelji su od početka uz mene.

Mogu reći da sam imao sreće u nesreći i da sam sada dosta samostalan. Imao sam fizikalnu terapiju u kući tri puta tjedno. Prvi cilj bio mi je spustiti se i popesti na četvrti kat gdje živim. Uspio sam. Nakon toga krenuo sam pješke na fizikalnu terapiju s bivšom suprugom. Od 2010. do danas HZZO mi nijednom nije odobrio toplice. Nažalost, za sustav nisam akutan a sustav je naravno rob birokratskih pravilnika.

Što se tiče moga života, relativno sam se socijalizirao. Postoji naravno strah od odbijanja okoline, koji je uzrokovan mojom bolešću. U matičnoj bolnici su mi rekli da s obzirom na dijagnoze više neću moći gutati. S 30 godina to mi je bilo neprihvatljivo.

Najljepši osjećaj nositi kćer

Zahvaljujući upornosti logopedice Tamare Živković (KBC Rebro) nakon dvije godine negutanja danas mogu jesti sve. Ljudi pokraj mene trebaju ponekad uložiti malo i truda i volje da bi me mogli razumjeti; imao sam i traheotomiju zbog koje doslovno nisam mogao ništa govoriti.

Starija kći je jako teško ispočetka prihvaćala moju bolest. Mlađa, Tea, me i poznaje kao tatu s invaliditetom. Nevjerojatan uspjeh i najljepši osjećaj bio mi je nositi vlastitu kćer prvi put nakon njene četiri godine.

Zadajem si male ciljeve koji me vode naprijed. Prihvatio sam sebe i to je vrlo važno. Sretan sam jer sam dobio priliku za novi život i zato uživam u svakom danu. Pišem dnevnik bolesnika, urednik sam časopisa za invalide Zvjezdica, član sam šahovskog kluba invalida Kralj, šahovski sam sudac.
Žalim li za nečim? Vjerujte mi ne, jer život treba voljeti kakav jest. Jedino mi je žao što nikada neću doživjeti ispriku od liječnika koji je pogriješio.