Nekad je nužno odabrati stranu

Wall Street Journal proglasio Ratka Rudića najvećim trenerom na svijetu: ‘on je Michael Jordan s boljim brkovima’

Prestižan medij objavio je veliku priču o legendi naslovljenu: 'Najveći trener na svijetu nije onaj za kojeg vi mislite da jest'

Wall Street Journal danas je objavio veliki tekst pod naslovom “Najveći trener na svijetu nije onaj za kojeg vi mislite da jest”. U podnaslovu je objašnjeno da je najbolji trener svih vremena Ratko Rudić, čovjek čiji su timovi osvojili četiri zlatne olimpijske medalje. Wall Street Journal jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih svjetskih medija, s ukupno 2,8 milijuna pretplatnika na tisak i online.

Tiska se na kineskom i japanskom, uz američko, ima još europsko i azijsko izdanje, a njegovi novinari osvojili su 37 Pulitzerovih nagrada, najveće žurnalističko priznanje. Da bi netko u tom važnom svjetskom mediju dobio prostor, pogotovo ako dolazi iz sportskog miljea, doista mora biti najbolji od najboljih. A upravo je to pošlo za rukom Ratku Rudiću koji je nedavno objavio da odlazi u mirovinu. WSJ je tom prigodom proglasio Rudićem jednim od najboljih trenera u povijesti sporta.

Mirovinu provodi pred slikarskim platnom

Novinari Joshua Robinson i Ben Cohen opisali su kako Ratko Rudić provodi vrijeme u Zagrebu u mirovini pred slikarskim platnom, s kistom i bojama, radeći apstraktne slike nadahnute stvaralaštvom Salvadora Dalija i Jacksona Pollocka slušajući pri tomu jazz glazbu Charlesa Mingusa i Wyntona Marsalisa. “To je,” objasnio je Rudić, “izvrsna kombinacija.”

Kada smo u srijedu poslije podne nazvali Rudića kako bi ga zamolili za komentar tekst u WSJ, njemu je bilo najvažnije da se pohvali kako je upravo dobio negativan nalaz na koronavirus. “Sad ću napokon postati slobodan čovjek jer sam 14 dana po povratku iz Italije, bio u samoizolaciji. A da to nije šala uvjerio sam se na svojoj koži. U tih 14 dana čak četiri puta dolazili su policajci da provjere poštujem li zabranu izlaska iz kuće. Takva revnost rijeko se viđa”, zaključio je Rudić.

Igrači su ga se bojali kao Billa Belichicka

S obzirom na to da se umirovio, novinari WSJ Robinson i Cohen zaključili su kako Rudićevi igrači više neće morati slušati višejezične naredbe koje su ih gurale do ruba halucinacije. Također su objasnili da, ako većina Amerikanaca nikada nije čula ime Ratko Rudić, to je samo zato što većina Amerikanaca ne prati vaterpolo.

Autori teksta kažu da su se igrači bojali Rudića kao Billa Belichicka, velikog trenera američkog nogometa koji je bio strah i trepet za svoje momčadi, ali da su ga obožavali kao John Woodea, najuspješnijeg trenera univerzitetske košarke. Za Rudića govore da je prakticirao treninge na kojima su snažni muškarci međusobno potapali ili su bili utapani. “Ponekad,” rekao je Rudić, “morate biti malo drugačiji od ostalih.”

Rekorder u mnogo stvari

Podsjetili su da je Rudić imao najviše nastupa na olimpijadama, devet, da je trenirao pet reprezentacija, da je osvoji najviše medalja, kao trener pet i kao igrač jednu, te najviše zlatnih medalja, četiri. Između prve i posljednje osvojene zlatne medalje prošlo je čak 28 godina, pa je po povjesničaru olimpijada Billu Malloneu, Rudić zbog toga najdugovječniji sportaš. Njegovi bivši igrači govore kako je Rudić bio najinspirativniji vođa kojeg su ikad upoznali.

“Oduvijek je znao da može od igrača dobiti više nego što igrači uopće mogu pomisliti”, izjavio je vaterpolo trener UCLA-a Adam Wright. Nakon što je trenirao nacionalne reprezentacije Jugoslavije, Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila, bila je potrebna pandemija da bi Rudića potjerala u mirovinu, zaključili su Robinson i Cohen.

Zbog svađe sa sucima, bio je suspendiran godinu dana

Najneuspješnija točka Rudićeve karijere bile su Olimpijske igre 2000. kad njegova momčad nije osvojila medalju, a on se s takvim žarom posvađao sa sucima da su ga suspendirali na godinu dana. Kad je Rudić preuzeo američku reprezentaciju koju su sačinjavali studenti s elitnih fakulteta Stanforda i Berkeleyja, vaterpolo reprezentativac Layne Beaubien kazao je da ih je Rudić gledao kao privilegiranu djecu. No njihovi su se međusobni dojmovi brzo promijenili. Amerikanci su već na prvom putovanju upoznali Rudićevu žestoku posvećenost svom novom timu. Za putovanja Amerikanaca u Italiju gdje su trenirali s Talijanima, Rudićevim bivšim igračima, dvije reprezentacije zajedno su večerale kad se dogodila katastrofa.

“Talijani su dobili povrće, a mi nismo”, ispričao je Wright, a to je toliko razbjesnilo Rudića da je “postao apoplektičan”. Premda američki igrači nisu razumjeli talijanski jezik bili su prilično sigurni da Rudić kuharu nije davao komplimente. “Bilo je to kao da je došao kraj svijeta”, opisao je Wright. “Postalo nam je jasno da će Rudić u svakom trenutku učiniti sve kako bi zaštitio svoj tim.”
Prije nego što je saznao kako je igrati za Rudića, igrač Beaubien najduže je na treningu isplivao 3.000 metara. No, pod Rudićem to se popelo na 4.000 metara, a bilo je dana kada su američki reprezentativci morali preplivati i 14.000 metara.

Igrači moraju patiti

“Trening je trening i vrlo je teško reći igračima OK, umrite“, objasnio bi Rudić. Život igrača pod Rudićem bio je jednostavan: trenirati, spavati, jesti. “Jeo bih sa svojom ženom i nastavio bih jesti i stalno jesti i stalno jesti”, rekao je bivši američki kapetan vaterpolo reprezentacije Wolf Wigo, sada trener na Sveučilištu Kalifornija u Santa Barbari.

Treninzi su trajali od 8 ujutro do 12 te od 17 do 21. “Moramo patiti”, bila je jedna od glavnih Rudićevih mantri. Omiljena Rudićeva vježba bila je nešto što su njegovi igrači opisali kao “hrvanje slobodnog stila”. Bilo je to doslovno utopiti se ili plivati. “Možete utopiti momka, držati ga pod vodom 20 sekundi … tada će vam pobjeći i učiniti to isto vama”, rekao je Wigo. “Samo nastavite dok se netko ne preda”.

Imao je s igračima više zajedničkog nego drugi treneri

Rudić je zapravo imao više zajedničkog s igračima tog doba nego drugi treneri. Oduševljavao je svojim smiješnim intenzivnim praksama. Toliko se posvetio svom sportu da je igračima priznao da se neće oženiti za djevojku jer je već oženjen vaterpolom. Rudić je Michael Jordan s boljim brkovima, istakli su u tekstu Robinson i Cohen. Skoro dvije decenije kasnije, igrači tima USA govore o svojim godinama pod Rudićem kao da su doživjeli rat.

“Samo nas nekoliko stvarno zna kroz što smo sve morali proći”, rekao je Beaubien, koji je vlasnik osiguravajuće kuće. “Ali vjerujem da sada mogu učiniti bilo što – fizički, mentalno i duhovno. ”
Rudićeva je strategija glasila: “Mentalna čvrstina možda je najvažnija stvar ako želite imati pobjednički tim.” Njegovi igrači kažu da je to bio još jedan dio Rudićevog trenerskog genija. “Stvorio je zajedničkog neprijatelja”, rekao je Beaubien. “A to je bio on.”

Ako ne rade na svojim tijelima, igrači moraju raditi na umu

Jednom su igrači talijanske reprezentacije bili na putovanju u Bilbau kad im je trener dao rijetku ponudu. Rudić, koji je napustio studije arhitekture da bi igrao vaterpolo, vodio ih je u obilazak muzeja Guggenheim koji je dizajnirao arhitekt Frank Gehry. Igrači nisu htjeli ići u muzej. Tada im je rekao da mogu ili ići u muzej ili doći na trening. Odjednom su svi htjeli ići u muzej. “Nakon muzeja, svi su bili vrlo zadovoljni”, istakao je Rudić.

Kao trener nije dopuštao svojim timovima da izgube ni jednu minutu. Ako nisu bili u bazenu, želio ih je u muzeju. Ako nisu radili na svojim superherojskim tijelima, želio je da rade na svom umu. To je lekcija za koju vjeruje da se odnosi na ovo čudno vrijeme kada su muzeji zatvoreni, a plivači se ne mogu boriti u bazenima. “Sada je dobra prilika puno čitati, slušati glazbu, educirati se”, rekao je Rudić. “Zato dobro iskoristite vrijeme”.