Zagrebački biolog napisao je pismo jednom orlu, moli ga da se ne vraća u Hrvatsku. Tu, tvrdi, nije siguran

Zagrebački biolog Mate Zec, ozbiljno isfrustriran novim prijedlogom Zakona o lovstvu koji je u srijedu bio na prvom čitanju u Saboru, odlučio je napisati jedno pismo, zapravo više upozorenje orlu kojeg je njegova udruga Biom prošle godine pronašla i uspjela označiti, nakon čega redovito prate njegova kretanja. Orla su nazvali Paško, vrste je orao zmijar, a u rujnu je iz Parka prirode Telašćica emigrirao u južnije krajeve. Sad bi se ovih dana trebao vratiti u Hrvatsku, a Zec se nada da neće. Ovdje naprosto, kaže, nije siguran.

Jedna od stvari koje ga straše i ljute u novom zakonu, a koji bi trebao biti donesen narednih mjeseci, jest činjenica da bi ptica veliki vranac uskoro trebala biti stavljena na popis divljači, što znači da će je se moći normalno loviti, iako je to u ostatku Europe zabranjeno. Brine ga i lov koji je dozvoljen na šaranskim ribnjacima, a zbog čega stradavaju brojne zaštićene vrste, ali i još gomila drugih, nelogičnih stvari u hrvatskom zakonu zbog kojih životinje, kaže, u Hrvatskoj nisu sigurne, a koje ćete možda najbolje shvatiti kroz njegovo pismo. Donosimo vam ga u nastavku.

---

Paško, ne vraćaj se!

Negdje u ovo vrijeme prošle godine moj je prijatelj Sven u Parku prirode Telašćica pronašao na gnijezdu mladog orla zmijara i pričvrstio mu malenu naprtnjaču s fotonaponskom pločom i GPS uređajem. Zaposlenici Parka su mu nadjenuli ime Paško. Izletio je malo kasnije iz gnijezda, nije mu novi nakit bio težak i nije mu bilo neugodno zbog imena.

Prirastao nam je Paško srcu. Krenuo je na put s Dugog otoka krajem rujna. Tjedan dana kasnije prešao je Bospor. Nervozno smo ga pratili na ekranima dok je prelijetao, u suprotnom smjeru od drugih migranata, Grčku, Libanon i Siriju. Nismo imali pojma gdje će završiti – na kraju je prezimio na granici između Južnog i onog običnog, starinskog Sudana. Valjda je Paško tražio još nazadniju sredinu od rodne grude, što nije jednostavan zadatak, pa se skrasio na mjestu gdje su, ako je vjerovati organizaciji Amnesty International, još u ovom tisućljeću ljude razapinjali na križ, dakako tek po pravomoćnom sudskom rješenju.

Kažu mi kolege da Paško nije još sasvim stasao: još uvijek ne traži teritorij za gnijezdo. Usprkos tome, evo priznat ću, nadao sam se ovog ljeta vidjeti Paška kroz durbin, makar nakratko. Mahnuo bih mu jednom jadno dok me nitko ne gleda, da ispunim ispraznu gestu koja nešto znači samo meni – ako me i primijeti. Pašku sam tek prijeteći majmun suznih očiju na horizontu.

“Skužaj, Paško, što smo sve ovako zasrali.” “Nisi zmija, goni se, ne zanimaš me”, rekao bi tinejdžer Paško. Migracija je nezahvalno vrijeme da se bude ptica, a Mediteran je posebno nezahvalno mjesto za migraciju. Iz žablje perspektive se čini lagano, ali ptice su tijekom migracije izmorene, izgladnjele i u stalnom strahu od oluja i predatora. Uz to se mogu spržiti na stupovima ili zabiti u žice dalekovoda, mogu ih pokositi elise vjetroagregata i, povrh svega, mogu ih napucati sveprisutni naoružani primitivci. Maleni, kako se zvao mladi suri orao kojeg smo, kao i Paška, pratili satelitom, tijekom svog kratkog života u Hrvatskoj prvo je upucan, pa operiran i njegovan do oporavka u sokolarskom centru Dubrava kod Šibenika, da bi se nekoliko mjeseci kasnije sudario s vjetroagregatom nedaleko Zadra, ovog puta sa smrtnim posljedicama. Gdje god da je Maleni sad, vjerujem da mu je bolje nego što mu je bilo u Hrvatskoj.

Početkom travnja Paško je krenuo opet na put, sada prema sjeveru, i neko vrijeme se činilo da će mi ispuniti želju i ukazati se doma, ali prešavši Svetu Zemlju, netom prije granice s Libanonom, kao da je odjednom rekao “Ma zajebi to” i skrenuo naglo na istok. Možda je slutio što se dogodilo Malenom. Otišao je preko Sirije i Iraka sve do Irana, da bi malo kasnije opet krenuo prema sjeverozapadu, u smjeru Turske. Imam mračnu slutnju da ga doma vuku kamen, krš i maslina. Još je na putu.

Koristim ovu priliku da Pašku, ako se planira vratiti u rodni kraj, iskreno poručim: Ne budi lud! Dobro razmisli, Paško, želiš li da ti je kušin stina – u Hrvatskoj u krivolovu svake godine pogine oko pola milijuna ptica. Ima poslovica u okolici Neretve: Da mi ćaća leti, i u njega bi puca. Evo, dok ovo pišem, jedan rođak zmijar ti je u Šibeniku na oporavku od prostrjelne rane. Ako te upucaju, pazi da je radni dan – lovna inspekcija ne radi vikendom. Trenutno je u Saboru novi prijedlog Zakona o lovstvu, kojim ostaje potvrđeno da su šaranski ribnjaci lovišta, jer su tobože uzgajališta divljači, iako po istom zakonu to ne bi smjeli biti. Reci mi, Paško, ti kao ptica valjda znaš, kolika je barijera jednoj patki žičana ograda visine dva metra, za ulazak ili izlazak iz takvog “uzgajališta divljači”? Koliko je ptica uzgojeno, a koliko odstrijeljeno u tim uzgajalištima, to ne možemo ni znati. To nije javni podatak jer se zakonski štiti “intelektualno vlasništvo” lovoovlaštenika.

Ruku na srce, možda sadržaj zakona nije ni bitan, jer hrvatski zakoni, moj Paško, pogotovo oni koji štite prirodu, kao da su otisnuti na roli troslojnog papira s mirisom ljubičice. Vabi se na struju, puca se iz petometki, plastične makete patki se kupuje za 29,99 kuna u Decathlonu. Po močvarama i ribnjacima se sipa olovo, dok se sjedi ili u bespravno sagrađenoj čeki ili u motornom čamcu. Jaja i ptiće se krade pod nosom nadležnim institucijama. Škanjci i bjeloglavi supovi se otruju karbofuranom usred parkova i rezervata. Jel’ ti bilo baš jako loše u Sudanu?

Još jedna stvar, Paško: vjetroelektrana ispod koje je Maleni ostavio kosti ima rješenje nadležnog ministarstva da je prihvatljiva za okoliš i prirodu. Nije po tome nešto posebna, sve planirane vjetroelektrane u Hrvatskoj, bez obzira kako izgledale i gdje se nalazile, dobile su to rješenje. Suri orao, strogo zaštićena i kritično ugrožena vrsta u Hrvatskoj, par mjeseci nakon označavanja požurio je poginuti na vjetroelektrani koja je prihvatljiva za prirodu. Kažu ljudi: “glup je” – isti ljudi koji plaćaju vlasniku te elektrane svakog mjeseca vlastitim teško zarađenim parama masnu subvenciju za proizvodnju zelene energije. I slažem se, glup je, glupi orao. Ne budi glup, Paško, ne vraćaj se. Ovdje ti ljudi idu svojim putem – za vlašću, zlatom, hljebom, malo koga ti je ovdje briga za orlove. Bježi kud’ te krila nose, negdje daleko, u neku drugu zabit bez ljudi, razvoja, napretka. Samo nemoj doma.