Saša Zalepugin za Telegram: Zašto je prijenos Sinjske alke idealan primjer zatupljivanja TV gledatelja

Jedan od glavnih problema na televiziji je neznanje jer kako drugačije shvatiti kada vam voditelj ili novinar na televiziji poželi dobar večer ili dobro večer. Kao da su mnogi na televiziji prespavali sat hrvatskog jezika kada se učilo o tome. Gostima, naravno, takvo nešto možemo tolerirati, ali profesionalcima – nikako! Pogotovo kada se to ponavlja i događa svakodnevno.

Tu se vraćamo na osnovu ulogu javne televizije, a ona je edukativna i informativna, čime ona u tom trenutku prestaje biti. Kada voditelji i novinari iz večeri u večer ponavljaju isti pogrešku, gledatelji je počnu doživljavati kao normalnu, a to spada u kategoriju dezinformiranja gledatelja.

Kimaju glavom kao polarni medvjedi

U moje vrijeme to je bilo kažnjivo i postojali su penali, a čini se da u današnje vrijeme na takve stvari, nažalost, nitko ne reagira. Nema kontrole, rekao bih, što je rezultiralo time da se danas manje nego ikada na televiziji govori hrvatskim književnim jezikom.

Išao bih tako daleko pa bih rekao da je u današnje vrijeme hrvatskog jezika na televizijama manje nego u vrijeme bivše Jugoslavije. Primjerice, svi govore pričati, a gdje je nestala riječ razgovarati ili govoriti. Zavladala je pandemija uporabe stranih riječi, koje se koristi u sasvim pogrešnim trenucima i značenjima. Ljudi smatraju da time dobivaju na značenju i da su važniji nego što to uistinu jesu.

Veliki problem predstavlja čitanje stranih imena i prezimena. Nekada se takvo što ne bi moglo dogoditi. Ako niste znali kako se nešto izgovara, infomirali ste se kod nekog tko zna, a danas, zahvaljujući intenetu, to je lakše nego ikada. A pogrešaka je više nego ikada! Pogrešno se izgovaraju španjolska imena i prezimena, ruske riječi…

Naravno, ima i divnih primjera koji pokazuju kako bi se voditeljski posao trebao raditi, jedna od njih je Daniela Trbović. Užitak ju se slušati, a svi bi trebali biti takvi. Od nje bi mladi voditelji mogli mnogo toga naučiti, a čini se da mnogi od njih to ne rade.

Uočio sam, naime, jednu stvar koja se odnosi baš na mlade novinare i voditelje i njihovo ponašenje tijekom intervjua. Postave pitanje sugovorniku i u istom trenu počnu kimati glavom kao polarni medvjedi, ne znaju uopće što će sugovornik govoriti. To se tako ne radi! Profesionalac mora postaviti pitanje i saslušati svog sugovornika a da na bilo koji način ne iznosi svoj stav, slagao se on sa sugovornikom ili ne.

Sami odgovaraju na svoja pitanja

A ovi kimači glavom, koji misle da na taj način ohrabruju sugovornika, nisu ni svjesni da omalovažavaju gledatelje. Pravi profesionalci iznose činjenice i puštaju gledatelje da sami donesu svoj stav.

Ništa bolji nisu ni oni koji u goste pozovu sugovornika pa mu deset minuta postavljaju pitanje u kojem sami i odgovore na njega, pa postave novo na koje ponovno odgovore dok sugovornik strpljivo iščekuje da počne govoriti dok televizijske minute cure. Oni to rade da ispadnu pametni, ali zašto su onda uopće zvali sugovornika? Ako nekoga pozovete u emisiju, onda je ta osoba zvijezda, a ne voditelj. Postavite mu konkretno pitanje i pustite sugovornika da govori.

Još gora su mi ista pitanja koja mogu dobiti samo takav odgovor. Oduvijek sam smatrao i nosio se za pravilom – kakvo pitanje, takav odgovor. Kada novinar osobi koja je dobila nagradu za životno djelo postavi pitanje što vama znači ova nagrada, svatko zna da na takvo pitanje jedini odgovor može biti da je ona priznanje za minuli rad i podstrek za nove projekte. Takvo pitanje je gubitak vremena i bacanje televizijskih minuta.

Zataškivanje novinarskog neznanja

Kada sam vodio emisiju, imao sam u njoj i do 40 priloga i znam da ne možete uvijek znati sve o svojim sugovornicima. Ali važno se informirati i postaviti ona pitanja koja zanimaju gledatelje. Znajte da nema sveznalica! Ali uvijek sam se nosio za time da ne mogu i ne moram sve znati, ali je važno znati onoga tko zna odgovor.

I tu se vraćamo na početak priče, danas to novinari ne rade, a neznanje je opasno i loše za gledatelje. Primjerice, gledao sam Alku i osvrnuo bih se samo na jednu rečenicu koju sam čuo, a ona glasi – nigdje na svijetu nema alke kao one u Sinju. Kada se to izgovori na televiziji, time cijela priča dobiva posebnu dimenziju. To vam je kao da kažete da nigdje na svijetu ne postoji Eiffelov toranj kao onaj u Parizu. Razumijete li? Važno je razmišljati i ne zatupljivati gledatelje.

A kada govorimo o zatupljivanju gledatelja, razloge tome treba tražiti u novinarskom neznanju koje se često pokušava zapakirati u razne celofane i gledateljima nuditi kao TV proizvod, pod glesom da to njih zanima. Ja se ne bih s time složio.

Primjerice, imate televizijski prilog s neke modne revije. I novinar sad, umjesto da iznese informacije vezane o toj modnoj reviji, govori o tome tko je sjedio u prvom redu te nakon toga slušamo izjave gostiju. Zato se to radi? Zato što nema pojma o kakvoj reviji i modi je riječ pa to pokuša zataškati. To je omalovažavanje gledatelja. I opet smo na samom početku priče neznanje i dezinformiranje nije dobro, a pogotovo ne u novinarstvu.