Odluka Vlade Republike Hrvatske da s 43 milijuna pomogne mostarsku bolnicu naišla je na nevjerojatan niz kritika, pa i bijesne reakcije što je donekle razumljivo, naravno osim onog dijela koji se odnosi na bezrazložni animozitet prema ljudima iz Bosne i Hercegovine. S tim reakcijama se jednostavno ne mogu složiti, i to ne zbog toga što je riječ o bolnici u mom rodnom gradu, niti zbog toga što bi imao bilo kakve simpatije za politiku HDZ-a prema Bosni i Hercegovini.
Pišem o tome godinama, ali vrijedi za ovu prigodu ponoviti. Mislim da je ideja Herceg-Bosne i etničke podjele Bosne i Hercegovine bila loša, da se provedba te ideje logično pretvorila u zločin koji je jednu od svojih najsramnijih epizoda ispisao baš u Mostaru, da je patronizirajuća Tuđmanova politika prema Hrvatima iz BiH, koju HDZ do danas nastavlja, nanijela štetu, ne samo BiH, nego umnogome baš Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i da bi s tom politikom trebali što prije raskrstiti.
Iluzija da im Zagreb može pomoći prije nego Sarajevo
Kad to kažem mislim na to da bi trebalo u potpunosti ukinuti listu za dijasporu, a u najmanju ruku onemogućiti ljude koji nisu dijaspora, a Hrvati iz BiH to nikad nisu bili da na njima glasaju te da bi se Hrvatska trebala prestati uplitati u unutrašnje odnose u toj zemlji. Činjenica da je Republika Hrvatska odlučila po automatizmu dati državljanstvo svim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, dakle ne ljudima koji su došli živjeti u Hrvatsku, nego i onima koji su tamo ostali, na duge staze će rezultirati s dvije pogubne stvari koje su već očite.
Prva je da ti ljudi konstantno imaju svijest o tome da imaju dvije domovine, što pored toga što to nije točno, stvara iluziju kod tih ljudi da im Zagreb može pomoći prije nego Sarajevo. Druga je pak ta da će zahvaljujući hrvatskim dokumentima sve više njih odlaziti iz Bosne i Hercegovine, bilo u Hrvatsku, bilo u druge zemlje Europske unije, što će ih na koncu svesti na statistički zanemariv broj, a onda i napraviti upitnom njihovu konstitutivnost u toj zemlji, čak i ako ostane na papiru netaknuta.
Da nema mostarske bolnice, svi bi išli u splitsku
No, unatoč svemu ovome, od silnih donacija koje Republika Hrvatska uplaćuje za Hrvate u BiH, jedine dvije smislene su one koje se odnose na ulaganje u Sveučilište u Mostaru i bolnicu koja se sada ispostavlja kao problem. Drugo je sad pitanje kako se te dvije institucije vode, a svima je jasno da se vode očajno, posebno nakon što se šira javnost upoznala s likom i djelom Ante Kvesića, ali ulaganje u zdravlje i obrazovanje vlastitih državljana naprosto ima smisla.
Može nekome na kraju krajeva iz raznih razloga, a ne samo iz ovih koje sam naveo, smetati što su ti ljudi državljani Republike Hrvatske, ali oni to naprosto jesu. Druga bitna stvar je ta da ako Republika Hrvatska ne bi pomagala bolnicu u Mostaru, koja jedina ima nekakve kapacitete u čitavoj Hercegovini, svi bi ljudi koji imaju državljanstvo za svaku ozbiljniju stvar dolazili u splitsku bolnicu koja je ionako prenapregnuta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bolnicu nije izgradila Hrvatska
Tako da je ova vrsta pomoći, čak i kad maknemo strukturalni nacionalizam po strani, naprosto racionalna. U konačnici, uslijed aktualne pandemije obje su mostarske bolnice, ova na Bijelom brijegu, kao i ona u južnom logoru koja je nominalno zadužena za istočni dio grada počele konačno blisko surađivati, što predstavlja barem nekakvu mogućnost za nadilaženje ratnih podjela u tom gradu.
Često se na koncu uspoređuje moderni vizualni izgled te bolnice sa zapuštenošću zagrebačkih bolnica, što doista može pobuditi negativne emocije, no mostarska bolnica je izgrađena samodoprinosima građana Mostara godinu dana prije početka rata, dakle nije je izgradila Hrvatska, nego socijalistička Bosna i Hercegovina, što se nažalost nije dogodilo sa sveučilišnom bolnicom u Zagrebu, dok pomoć Republike Hrvatske u pravilu odlazi na redovne troškove bolnice. Jasno je kako je u ovakvim vremenima teško izbjeći povišene emocije, ali jedino kad ih ostavimo po strani možemo ozbiljno razgovarati o svim stvarima pa tako i o ovoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto mislim da nema baš ništa sporno u tome da Vlada RH daje novac za mostarsku bolnicu
U ovakvim vremenima teško je izbjeći povišene emocije, ali ih sada moramo ostaviti po strani
Ako Republika Hrvatska ne bi pomagala bolnicu u Mostaru, koja jedina ima nekakve kapacitete u čitavoj Hercegovini, svi bi ljudi koji imaju državljanstvo za svaku ozbiljniju stvar dolazili u splitsku bolnicu koja je ionako prenapregnuta.
Odluka Vlade Republike Hrvatske da s 43 milijuna pomogne mostarsku bolnicu naišla je na nevjerojatan niz kritika, pa i bijesne reakcije što je donekle razumljivo, naravno osim onog dijela koji se odnosi na bezrazložni animozitet prema ljudima iz Bosne i Hercegovine. S tim reakcijama se jednostavno ne mogu složiti, i to ne zbog toga što je riječ o bolnici u mom rodnom gradu, niti zbog toga što bi imao bilo kakve simpatije za politiku HDZ-a prema Bosni i Hercegovini.
Pišem o tome godinama, ali vrijedi za ovu prigodu ponoviti. Mislim da je ideja Herceg-Bosne i etničke podjele Bosne i Hercegovine bila loša, da se provedba te ideje logično pretvorila u zločin koji je jednu od svojih najsramnijih epizoda ispisao baš u Mostaru, da je patronizirajuća Tuđmanova politika prema Hrvatima iz BiH, koju HDZ do danas nastavlja, nanijela štetu, ne samo BiH, nego umnogome baš Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i da bi s tom politikom trebali što prije raskrstiti.
Iluzija da im Zagreb može pomoći prije nego Sarajevo
Kad to kažem mislim na to da bi trebalo u potpunosti ukinuti listu za dijasporu, a u najmanju ruku onemogućiti ljude koji nisu dijaspora, a Hrvati iz BiH to nikad nisu bili da na njima glasaju te da bi se Hrvatska trebala prestati uplitati u unutrašnje odnose u toj zemlji. Činjenica da je Republika Hrvatska odlučila po automatizmu dati državljanstvo svim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, dakle ne ljudima koji su došli živjeti u Hrvatsku, nego i onima koji su tamo ostali, na duge staze će rezultirati s dvije pogubne stvari koje su već očite.
Prva je da ti ljudi konstantno imaju svijest o tome da imaju dvije domovine, što pored toga što to nije točno, stvara iluziju kod tih ljudi da im Zagreb može pomoći prije nego Sarajevo. Druga je pak ta da će zahvaljujući hrvatskim dokumentima sve više njih odlaziti iz Bosne i Hercegovine, bilo u Hrvatsku, bilo u druge zemlje Europske unije, što će ih na koncu svesti na statistički zanemariv broj, a onda i napraviti upitnom njihovu konstitutivnost u toj zemlji, čak i ako ostane na papiru netaknuta.
Da nema mostarske bolnice, svi bi išli u splitsku
No, unatoč svemu ovome, od silnih donacija koje Republika Hrvatska uplaćuje za Hrvate u BiH, jedine dvije smislene su one koje se odnose na ulaganje u Sveučilište u Mostaru i bolnicu koja se sada ispostavlja kao problem. Drugo je sad pitanje kako se te dvije institucije vode, a svima je jasno da se vode očajno, posebno nakon što se šira javnost upoznala s likom i djelom Ante Kvesića, ali ulaganje u zdravlje i obrazovanje vlastitih državljana naprosto ima smisla.
Može nekome na kraju krajeva iz raznih razloga, a ne samo iz ovih koje sam naveo, smetati što su ti ljudi državljani Republike Hrvatske, ali oni to naprosto jesu. Druga bitna stvar je ta da ako Republika Hrvatska ne bi pomagala bolnicu u Mostaru, koja jedina ima nekakve kapacitete u čitavoj Hercegovini, svi bi ljudi koji imaju državljanstvo za svaku ozbiljniju stvar dolazili u splitsku bolnicu koja je ionako prenapregnuta.
Bolnicu nije izgradila Hrvatska
Tako da je ova vrsta pomoći, čak i kad maknemo strukturalni nacionalizam po strani, naprosto racionalna. U konačnici, uslijed aktualne pandemije obje su mostarske bolnice, ova na Bijelom brijegu, kao i ona u južnom logoru koja je nominalno zadužena za istočni dio grada počele konačno blisko surađivati, što predstavlja barem nekakvu mogućnost za nadilaženje ratnih podjela u tom gradu.
Često se na koncu uspoređuje moderni vizualni izgled te bolnice sa zapuštenošću zagrebačkih bolnica, što doista može pobuditi negativne emocije, no mostarska bolnica je izgrađena samodoprinosima građana Mostara godinu dana prije početka rata, dakle nije je izgradila Hrvatska, nego socijalistička Bosna i Hercegovina, što se nažalost nije dogodilo sa sveučilišnom bolnicom u Zagrebu, dok pomoć Republike Hrvatske u pravilu odlazi na redovne troškove bolnice. Jasno je kako je u ovakvim vremenima teško izbjeći povišene emocije, ali jedino kad ih ostavimo po strani možemo ozbiljno razgovarati o svim stvarima pa tako i o ovoj.