Čovjekova temeljna opsjena zove se kontrola; radi se, ustvari, o svjesno konstruiranom mitu, ključnom oruđu evolucije, prijeko potrebnoj fantaziji da u svojim rukama držimo ključeve svega, ili barem svega onoga, što nas čini ljudima.
Zato se križamo prije važnih penala, kao da naša gesta, preko televizora, može omesti suparničkog golmana; zato pratimo novinske horoskope, kao da nasumičnost osobnih zbivanja možemo zamijeniti čvrstim kozmičkim redom; zato njegujemo običaje i rituale, tradiciju i vjerovanja, da osamljeno i kratkotrajno pokušamo izdignuti u zajedničko i svevremensko.
Opsjenom ga možemo zvati, ovaj precizno postavljeni mit, jer o njemu ne smijemo razmišljati. Kada bismo o njemu razmišljali, morali bismo ga priznati – a priznati tako duboko usađenu prevaru značilo bi suočiti se s provalijom, s kaosom ispod nas, što je smisleno poput nasilnog gašenja avionskih motora usred letenja: neko se vrijeme može i tako, ali otvara se niz neugodnih pitanja na koja nema dobrih odgovora.
Kako se manifestira prirodni poriv
Prirodni poriv za kontrolom u nekog se manifestira vjerom, pa se poništavanje nasumičnosti outsourcea na djelo vrhovnog Boga, ili, nekad davno, bogova; u nekog, manifestira se racionalizmom, pa sve oko nas pretvara u grafove i postotke lišene nelišivog, predrasuda, emocija i lica; u nekog, trolanjem, pa stalnim korenjem drugih, sebe postavljaju na pijedestal pameti i postignuća, posebno onda, kada nijednog nema, ni pameti ni postignuća.
Tijekom koronakrize imamo priliku promatrati sva tri pristupa, u trenucima kad zamišljena kontrola događaja nadilazi realne mogućnosti samomesijanstva…
Je li u pitanju reakcija ili akcija? U osnovi, zabluda o kontroli obrambeni je mehanizam, bijeg od jednostavne istine: bez obzira na horoskope i penale, negdje duboko ipak znamo, sudba nam je svima namijenila isto odredište. Zato vrlo dobro ignoriramo ono što znamo da ne znamo, i ono što ne znamo da ne znamo, kako bismo očuvali smisao postojanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U velikim okvirima beznačajna jedinka
No, jednako tako, kontrolna opsjena aktivna je kategorija; njome, osim što odbijamo, također privlačimo. Najčešće pozornost, jer bez privida kontrole ostavljeni smo s neugodnom istinom: u velikim okvirima fizike i historije prilično smo beznačajna jedinka, gotovo sigurno osuđena na dugoročni zaborav.
Spoznaja vjerojatnog zaborava nekima donese mir i slobodu da djeluju bez okova, jer ako smo unaprijed već izgubili, onda zbilja nemamo što za izgubiti. Ali i ta ponizna pozicija uvjetovana je, također, prividom kontrole, svjesnim odabirom da se većim stvarima i povijesnim pozicijama nećemo zamarati, neka bude što bude.
Onda dođe potres. Za većinu scenarija s bogatog pladnja prirodnih neprilika, imaš dojam barem djelomične mogućnosti činidbe: vatru bi, lažemo si, valjda znao ugasiti, od poplave bi umio pobjeći, sa skakavcima ili marsijancima znao bi se nositi. Ili se barem, na neki način, sa svime pomiriti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S potresom nema pregovaranja
U potresu te mogućnosti nema. Nema vremena ni za zamišljeno čistilište, posljednje utočište grešnika, da se nakon spuštanja zastora ipak pokušaš pokajati, iskupiti i nekako nagoditi, apelirati na zdrav razum, prethodna djela, zajednička poznanstva ili izdašnu svotu ispod stola.
S potresom nema pregovaračkog prostora, pred njime ne vrijede opsjene ni prenemaganja, a ne možeš ga ni strolati dobrim komentarom na fejsu. Tu ne igraju veze ni logika, potres ne mari za utjecaj ni dobrotu.
U sekundu ili dvije, tutanj i valovi uništavaju dječje snove i obiteljske uspomene; u sekundu ili dvije, ostaje se bez krovova i domova; u sekundu ili dvije, na koncu, poput praha nakon palog zida, rasprši se temeljna čovjeka opsjena, dizajnirana milenijima, ona bez koje nema čovjeka: da smo bitno više, od onog što zapravo jesmo – pred velikim i drevnim silama, sasvim nemoćni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nam potresi izazivaju baš takvu jezu u kostima?
Kao ljudi, uvjeravamo se da imamo bitno veću kontrolu nad događajima, nego realno imamo
Za većinu scenarija s bogatog pladnja prirodnih neprilika, imaš dojam barem djelomične mogućnosti činidbe: vatru bi, lažemo si, valjda znao ugasiti, od poplave bi umio pobjeći, sa skakavcima ili marsijancima znao bi se nositi. U potresu te mogućnosti nema
Čovjekova temeljna opsjena zove se kontrola; radi se, ustvari, o svjesno konstruiranom mitu, ključnom oruđu evolucije, prijeko potrebnoj fantaziji da u svojim rukama držimo ključeve svega, ili barem svega onoga, što nas čini ljudima.
Zato se križamo prije važnih penala, kao da naša gesta, preko televizora, može omesti suparničkog golmana; zato pratimo novinske horoskope, kao da nasumičnost osobnih zbivanja možemo zamijeniti čvrstim kozmičkim redom; zato njegujemo običaje i rituale, tradiciju i vjerovanja, da osamljeno i kratkotrajno pokušamo izdignuti u zajedničko i svevremensko.
Opsjenom ga možemo zvati, ovaj precizno postavljeni mit, jer o njemu ne smijemo razmišljati. Kada bismo o njemu razmišljali, morali bismo ga priznati – a priznati tako duboko usađenu prevaru značilo bi suočiti se s provalijom, s kaosom ispod nas, što je smisleno poput nasilnog gašenja avionskih motora usred letenja: neko se vrijeme može i tako, ali otvara se niz neugodnih pitanja na koja nema dobrih odgovora.
Kako se manifestira prirodni poriv
Prirodni poriv za kontrolom u nekog se manifestira vjerom, pa se poništavanje nasumičnosti outsourcea na djelo vrhovnog Boga, ili, nekad davno, bogova; u nekog, manifestira se racionalizmom, pa sve oko nas pretvara u grafove i postotke lišene nelišivog, predrasuda, emocija i lica; u nekog, trolanjem, pa stalnim korenjem drugih, sebe postavljaju na pijedestal pameti i postignuća, posebno onda, kada nijednog nema, ni pameti ni postignuća.
Tijekom koronakrize imamo priliku promatrati sva tri pristupa, u trenucima kad zamišljena kontrola događaja nadilazi realne mogućnosti samomesijanstva…
Je li u pitanju reakcija ili akcija? U osnovi, zabluda o kontroli obrambeni je mehanizam, bijeg od jednostavne istine: bez obzira na horoskope i penale, negdje duboko ipak znamo, sudba nam je svima namijenila isto odredište. Zato vrlo dobro ignoriramo ono što znamo da ne znamo, i ono što ne znamo da ne znamo, kako bismo očuvali smisao postojanja.
U velikim okvirima beznačajna jedinka
No, jednako tako, kontrolna opsjena aktivna je kategorija; njome, osim što odbijamo, također privlačimo. Najčešće pozornost, jer bez privida kontrole ostavljeni smo s neugodnom istinom: u velikim okvirima fizike i historije prilično smo beznačajna jedinka, gotovo sigurno osuđena na dugoročni zaborav.
Spoznaja vjerojatnog zaborava nekima donese mir i slobodu da djeluju bez okova, jer ako smo unaprijed već izgubili, onda zbilja nemamo što za izgubiti. Ali i ta ponizna pozicija uvjetovana je, također, prividom kontrole, svjesnim odabirom da se većim stvarima i povijesnim pozicijama nećemo zamarati, neka bude što bude.
Onda dođe potres. Za većinu scenarija s bogatog pladnja prirodnih neprilika, imaš dojam barem djelomične mogućnosti činidbe: vatru bi, lažemo si, valjda znao ugasiti, od poplave bi umio pobjeći, sa skakavcima ili marsijancima znao bi se nositi. Ili se barem, na neki način, sa svime pomiriti.
S potresom nema pregovaranja
U potresu te mogućnosti nema. Nema vremena ni za zamišljeno čistilište, posljednje utočište grešnika, da se nakon spuštanja zastora ipak pokušaš pokajati, iskupiti i nekako nagoditi, apelirati na zdrav razum, prethodna djela, zajednička poznanstva ili izdašnu svotu ispod stola.
S potresom nema pregovaračkog prostora, pred njime ne vrijede opsjene ni prenemaganja, a ne možeš ga ni strolati dobrim komentarom na fejsu. Tu ne igraju veze ni logika, potres ne mari za utjecaj ni dobrotu.
U sekundu ili dvije, tutanj i valovi uništavaju dječje snove i obiteljske uspomene; u sekundu ili dvije, ostaje se bez krovova i domova; u sekundu ili dvije, na koncu, poput praha nakon palog zida, rasprši se temeljna čovjeka opsjena, dizajnirana milenijima, ona bez koje nema čovjeka: da smo bitno više, od onog što zapravo jesmo – pred velikim i drevnim silama, sasvim nemoćni.