Zašto uopće kitimo bor? Evo male povijesti te tradicije

Kad malo bolje promislite, božićna drvca su čudna tradicija. Svakog prosinca ljudi odlaze po borove i odvlače ih u svoje domove, ukrašavaju kuglicama i lampicama, a u siječnju ih bezdušno bacaju na cestu, piše National Geographic.

Zimzelene grane su od davnina, još od antičkog doba, sezonski ukras kao dio proslave poganskog zimskog solsticija, što je predstavljalo pobjedu života i svjetla nad smrću i tamom, piše Carole Cusack, profesorica religijskih studija na sveučilištu u Sidney.

Sve je krenulo u Latviji i Estoniji?

Teško je točno odrediti kada i gdje su se poganske tradicije pretvorile u tradiciju kakvu poznajemo, piše National Geographic. Nekoliko zemalja tvrdi da je kod njih rodno mjesto božićnog drvca, a postoje i konkurentske mitologije koje žele objasniti što to sve znači.

Dok se božićna drvca pojavljuju širom svijeta, njihovo podrijetlo vodi do religija s obilnim zimzelenim šumama, osobito onima u sjevernoj Europi. Latvija i Estonija tvrde da su bile dom prvog božićnog drvca.

Latvija tradiciju božićnog drvca prati još od 1510. godine kada je trgovački ceh pod nazivom Kuća crnih glava nosio drvo kroz grad, ukrašavao ga i kasnije spaljivao. Estonija se suprotstavlja tim tvrdnjama jer kažu da imaju dokaze da se sličan festival održavao u glavnom gradu Tallinnu još 1441. godine.

Ipak su Nijemci začetnici?

Povjesničari sumnjaju u obje tvrdnje. Gustav Strenga iz Nacionalne knjižnice Latvije u Rigi kazao je za NYT 2016. godine, da cehovske svečanosti, vjerojatno, nisu povezane s Božićem. Ali to nije spriječilo ove dvije zemlje da se hvale, a na trgu u Rigi ploča obilježava mjesto prvog božićnog drvca.

Cusack kaže da je vjerojatnije da je božićno drvce, kakvo danas poznajemo, rođeno u regiji Alzas tijekom 16. stoljeća. To je tada bio njemački teritorij. Povijesni podaci pokazuju da je drvce podignuto u strasbourškoj katedrali 1539. godine i da je tradicija postala toliko popularna u cijeloj regiji da je grad Freiburg zabranio sječu drveća za Božić 1554. godine.

Neki sugeriraju da je stabalce nadahnuto rajskim stablom, simbolom rajskog vrta koji je prikazan u srednjovjekovnoj predstavi o Adamu i Evi. Drugi vjeruju da se razvilo iz božićnih piramida, drvenih konstrukcija ukrašenih zimzelenim grančicama i religioznim ličnostima. Cusack ne vjeruje u te teorije i smatra da je božićno drvce trebalo biti vjerski neutralno, u kontekstu kršćanstva.

Prve ‘lampice’ na boru

Tradicija se uhvatila među njemačkim obiteljima i polako, kroz godine, evoluirala do onoga što danas poznajemo. Protestantskome reformatoru Martinu Lutheru često se pripisuje da je prvi osvijetlio bor i to svijećama, a ne električnim lampicama koje su izumljene 1882. godine.

Njemački imigranti ponijeli su ove tradicije sa sobom kada su selili u druge zemlje. Do 18. stoljeća božićna drvca ukrašavala su se širom Europe.

Misli se da je kraljica Charlotte, princeza njemačkog vojvodstva koja se sredinom 18. stoljeća udala za engleskog kralja Georgea III, predstavila prvo božićno drvce u kraljevskom domaćinstvu. Ipak, popularizacija borova pripisuje se drugoj engleskoj kraljici, Victoriji.

Nijemci su tradiciju donijeli u SAD

Naime, 1848. godine Illustrated London News objavio je ilustraciju kraljice Victorije i njezinog supruga, princa Alberta kako su s djecom okupljeni oko okićenog bora. Kraljica Victoria bila je trendseterica svog doba pa je tradicija uzela maha širom svijeta.

Sada je u Velikoj Britaniji najpoznatije drvce u Londonu koje svake zime osvijetli Trafalgar Square. Njemačka tradicija paljenja drvca vjerojatno je stigla u SAD krajem 18. stoljeća kada su se hesijske trupe pridružile Britancima koji su se borili u ratu.

U godinama koje su slijedile njemački imigranti također su sa sobom nosili tradiciju kićenja bora u SAD i s vremenom, piše povjesničarka Penne Restad, Amerikanci su postali fascinirani božićnim drvcima.

I u Rusiji su drvca duga tradicija

Američke obitelji su šire prihvatile drvce nakon 1850. godine kada je časopis Godey’s Lady’s Book sa sjedištem u Philadelphiji, ponovno objavio ilustraciju kraljice Victorije i princa Alberta, ali malo je prilagođavajući američkom ukusu. Njoj su maknuli krunu, a njezinom suprugu kraljevsku lentu.

Danas je paljenje lampica na dva božićna drvca dio rituala koji obilježava početak blagdana u Americi. Predsjednik Coolidge je nadgledao prvo paljenje 1923. godine, na južnoj livadi Bijele kuće, a 1933. godine, New York je upalio lampice na prvom božićnom drvcu u Rockefeller centru. Stabla su bila neosvijetljena samo tijekom Drugog svjetskog rata.

U Rusiji, božićna drvca su duga tradicija, ali stabla koja svijetle ispred katedrale moskovskog Kremlja nisu božićna. To su bila novogodišnja drvca koja su nastala zabranom kićenja božićnih drvca nakon ruske revolucije. Građani su umjesto toga slavili Novu godinu. Devedesetih godina Božić se vratio u Rusiju raspadom Sovjetskog saveza, ali novogodišnja drvca ostala su tradicija.

U Grčkoj su ukrašavali čamce

Iako na južnome polu nema stabala, 1946.godine članovi posade ekspedicije američke mornarice na Antarktiku za jarbol broda su vezali smreku iz Canade i proslavili Božić. Više od pola stoljeća kasnije, znanstvenici sa sjedištem u američkoj postaji Južni pol napravili su božićno drvo od starog metala, i svake su godine dodavali nove ukrase. Staro metalno drvo nije više dio božićnog slavlja na Antarktici.

U Grčkoj ljudi su nekada ukrašavali božićne čamce, a ne drvce u čast Svetog Nikole, zaštitnika zemlje i mornara. Osvijetljeni čamci zauzimali su počasno mjesto na javnim trgovima. U nekim otočnim zajednicama još postoji običaj kićenja i osvjetljavanja čamaca, ali većinom su ih zasjenila božićna drvca.

U Švedskoj ‘pljačkaju’ drvce

Od 17. stojeća skandinavske obitelji posvećuju blagdan “pljačkanju” božićnih drvca okićenih slatkišima. Dan svetog Knuta, 13. siječnja, dobio je ime po kralju Canuteu koji je vladao u 11.stoljeću.

Taj dan, prvenstveno u Švedskoj, smatra se posljednjim danom Božića. U drugim zemljama božićno razdoblje traje 12 dana, a ne 20. Tradicija je malo izblijedjela jer su i Šveđani počeli ranije skidati ukrase.

Čudna tradicija u Kataloniji

U Kataloniji je božićna tradicija, Tio de Nadal, šuplji trupac s oslikanim licem kojeg obitelji unose u svoje domove tjednima uoči Božića. Očekuje se da se djeca brinu za Tio de Nadal, zamotavajući ga u pokrivač i ostavljajući mu noću hranu i vodu. A onda bi trupac na Božić udarali štapovima da “izvrši nuždu” u obliku poklona i poslastica.

Ova neobična tradicija, piše NPR, razvila se možda iz poganskog rituala u kojem su ljudi palili debla da bi se zimi ugrijali. Ali zašto bi izbacivao poklone?

Cusack kaže da je to možda povezano sa Caganerom, likom seljaka koji vrši nuždu u katalonskim jaslicama koji “predstavlja svijet okrenut naopako, kada se u određenim trenucima slave siromašni i obespravljeni, a uzvišeni spuste. Ideja je da izmet oplođuje zemlju”. Istinsko porijeklo rituala se ne zna, a slično kao i drugi rituali moguće je da će se s vremenom izgubiti.