Nekad je nužno odabrati stranu

Živim kao transrodna žena u Hrvatskoj i ovo želim da znate o meni

Luna Sardelić 23-godišnja je studentica iz Korčule koja se oduvijek osjećala kao žena, iako je rođena s muškim tijelom. Za Telegram piše snažnu ispovijest o svom životu, odrastanju, grubom odbacivanju roditelja, tranziciji i otkrivanju same sebe

Gledam se u ogledalo i sretna sam. Nisam sigurna da sam ikad bila ovako sretna. Zapravo sam ekstatična. Vidim si grudi. Nisam luda, evo ih, tu su. Okej, minijaturne su, ali počele su. Rastu.

Kad sam počela piti hormone prvo sam počela s blokatorima. Dvije tablete dnevno. Oni blokiraju hormone mog biološkog spola. Muškog. Nakon mjesec dana dobila sam zeleno svjetlo da počnem piti hormone spola kojeg osjećam svojim. Ženskog. Jedna tableta dnevno.

Prvih mjesec dana bilo je stravično. Šorale su me depresije, promjene raspoloženja, nisam imala energije nizašto. A onda je polako postajalo bolje. Počela sam primjećivati predivne promjene na svome tijelu. I to ne samo grudi, koje su postajale sve veće. Dlaka je bilo sve manje i bile su sve rjeđe. Koža mi je postajala mekša. Moje tijelo je napokon počinjalo izgledati onako kako sam se ja osjećala.

Otada je prošlo godinu i pol. Danas se zovem Luna, imam 23 godine, volim kratke suknje s džepovima u koje mogu gurnuti ruke, nedavno sam si kupila prve štikle od 10 centimetara i skužila da uopće nije tako strašno hodati u njima, od šminke uglavnom nosim samo maskaru, tipovi mi se stalno upucavaju preko fejsa, živim s tri cimerice, kad sam ukočena pred nekim imam jako visok glas, kad se opustim postaje nešto dublji, previše se gledam u ogledalo, prvo vrijeme tranzicije mi je trebalo sto godina da se spremim za van jer sam stalno fascinirano buljila u ogledalo, imam celulit, nosim push-up.

Nježne crte lica

Ljudi oko mene nemaju pojma da sam transrodna osoba. Neki ni ne znaju razliku između transvestita i transrodne osobe. Transvestit se oblači u suprotni spol zbog užitka, posla, nastupa… Transrodna osoba je osoba koja je rođena s obilježjima jednog spola, ali se ne osjeća tako. I ne želi da je se tako doživljava. Oni kojima ne odlučim reći da sam trans to uopće ne kuže. Stvar je u mojim crtama lica, imam sreće jer su nježne.

Sad će vrlo vjerojatno dvije od moje tri cimerice napokon saznati da sam transrodna. Uselile smo zajedno prije mjesec i pol, jednoj sam rekla odmah, za druge dvije sam čekala pravu priliku. Pretpostavljam da je i ova dobra.

Mrzim svoju bradu. Još uvijek mi raste i još uvijek je moram skoro svako jutro brijati. Uvijek se kuže te male, glupe točkice. Prezirem ih. Jedva čekam trenutak kad ću imati dovoljno love da si platim dobar laser da ih zauvijek ubijem.

Studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sociologiju i informacijske znanosti. Tamo sam se, dosta teatralno, outala u siječnju ove godine. Bio je početak zimskog semestra, listopad 2014.. Na kolegiju Sociologija roda prijavila sam seminarski rad pod naslovom Biti trans u Hrvatskoj. Tada sam se na faksu još uvijek predstavljala kao dečko, a prezentaciju sam trebala održati na kraju semestra.

Mrzim svoju bradu. Još uvijek mi raste i još uvijek je moram skoro svako jutro brijati. Uvijek se kuže te male, glupe točkice. Prezirem ih. Jedva čekam trenutak kad ću imati dovoljno love da si platim dobar laser da ih zauvijek ubijem.

Taj dan sam obukla platnene crne vansice, narančaste štrample na točkice, crnu suknju, bijelu anime majicu, crni pleteni cardigan i karirani bordo šal. Stala sam pred profesoricu i studente, njih 30-ak, i predstavila se kao Luna. Ispričala sam im sve o svojoj tranziciji.

O tome kako nisam kao klinka, odnosno tada klinac, u početku kužila da sam drugačija. Kako sam rođena i odrasla na Korčuli gdje smo se svi klinci, dečki i cure, igrali zajedno vani; jedan dan puškama, drugi legićima, treći barbikama. Nije bilo nikakvih pravila. Zato dugo nisam osjećala da sam ikako ograničena spolom, nitko me nije tjerao u neku ulogu, nisam imala što propitkivati.

U krivoj grupi

Ali, što sam bila starija, kako se počeo događati pubertet i fizičke promjene, tako sam počela shvaćati da se ne osjećam dobro u ulozi koja se od mene očekuje. Smetala su me sve češća razdvajanja na muške i ženske, osjećala sam da nisam u pravoj grupi.

Ispričala sam im kako sam počela guglati. Kako mi je trebalo nešto da definiram svoje osjećaje. I jedino što ih je savršeno definiralo bila je transrodnost. Sad kad sam znala što je, bilo je samo pitanje što ću s time napraviti.

Prezentacija seminara, koja inače traje 15-ak minuta, ovaj put je trajala sat vremena. Odgovarala sam na sva moguća pitanja, ljudi su bili predivni i znatiželjni, a ja sam se osjećala najbolje na svijetu. Na kraju sam dobila ogroman pljesak. Bilo je predivno napokon se osjećati kao osoba koja sam oduvijek trebala biti.

Iako, moji roditelji se vjerojatno ne bi složili.

luna1

Dugo sam razmišljala kako im to otkriti. Kad sam napokon mami odlučila reći da sam transrodna i da želim proći kroz tranziciju već sam živjela u Zagrebu, bila sam prva godina, bio je početak proljeća 2013. Zanimalo ju je što radimo na faksu pa sam joj poslala mailom tekst o trans osobama koji smo čitali na sociologiji spolnosti, zanimalo me kako će reagirati. I pokazala je zanimanje. Činilo se da razumije, nije djelovala šokirano. Mjesec dana kasnije poslovno je došla u Zagreb na neku konferenciju (ona je kustos) i tad sam joj odlučila reći. Kad je došla do mene u stan, posjela sam je. Pokazala sam joj svoju ruku i zamolila je da mi pogleda prste.

Naime, u tekstu koji sam joj tada slala mailom, između ostalog pisalo je da trans cure često imaju omjer kažiprsta i prstenjaka sličniji onom kojeg imaju žene, dakle otprilike su jednake dužine. Moji prsti su upravo takvi – ženski. Nakon toga sam joj rekla što osjećam već godinama. Rekla mi je da je već neko vrijeme očekivala da ću joj nešto otkriti, ali nije očekivala ovo. Potom sam je odvela na FFZG. Upravo je bio tjedan psihologije i moja tadašnja psihologinja je držala predavanje i o trans osobama, pa sam odvukla staru da je upozna. Nevoljko je pristala.

Kad je mama došla do mene u stan, posjela sam je. Pokazala sam joj svoju ruku i zamolila je da mi pogleda prste. Naime, trans cure često imaju omjer kažiprsta i prstenjaka sličniji onom kojeg imaju žene, dakle otprilike su jednake dužine. Moji prsti su upravo takvi – ženski. Nakon toga sam joj rekla što osjećam već godinama.

Nakon predavanja otišle smo s psihologinjom u kantinu gdje je mami rekla da sam ja sigurno trans prema svim njenim saznanjima. Stara se na nju jako rasrdila, rekla je da joj djeluje neprofesionalno jer smo se našle u kantini. Mislim da je jednostavno bila ljuta jer joj je rekla ono što nije htjela čuti. Bila je potpuno šokirana. Ali rekla mi je da će ona i tata biti uz mene. Laknulo mi je. Nije bila najtoplija reakcija na svijetu, ali nisu me odbacili, a toga sam se ozbiljno bojala. Uvjeravala me da se nemam čega bojati. Ispalo je imam.

Mama me poslala po drugo mišljenje. I treće

Do tada sam već bila prošla psihološka testiranja, dobila sam potvrdu da sam transrodna. No, mama me zamolila da odem po drugo mišljenje. Otišla sam dr. Ivi Žeguri u Vrapče. Kroz par tjedana me testirala, provjerila moj psihološki profil, koliko osjećam nepripadanje svom rođenom spolu, kakvog sam psihičkog stanja… Za mjesec dana sastavila je izvještaj. Onda je moja mama tražila i treće mišljenje. I opet sam dobila potvrdu.

Nakon svega sam napokon odlučila krenuti na hormonsku terapiju koju ću, svjesna sam, uzimati cijeli život. Htjela sam da moja tranzicija počne. Jer, iskreno, ja prve 22 godine života nisam živjela. Ne znam, teško je to opisati, ali kao da sam svo ono vrijeme čekala da startam sa životom. Ništa novo nisam htjela započinjati, jer to nisam bila ja kakva sam trebala biti. Nisam htjela nova prijateljstva, aktivnosti, jednostavno nisam htjela ogroman broj ljudi oko sebe kojima bih morala objašnjavati zašto sad pred njima stojim kao žena. Držala sam se svog svijeta kompjutera, legića (danas sam član LEGO kluba i upravo imamo izložbu legića u Osijeku), anime i samoće.

Kad sam napokon rekla staroj da krećem s hormonskom, doživjela je neku vrstu emocionalnog sloma. Ovo ju je valjda gurnulo preko ruba, možda sam napravila napad na njezinu sliku savršene obitelji. Ne znam.

U ljeto 2013. ponovno sam došla kući, na praznike, i tata mi je odmah u autu rekao da ako kažem bratu i sestri da će me izbaciti iz kuće. Oni su dosta mlađi od mene, on ima 12, ona 5 godina, nisam sigurna koliko su svjesni svega. Kad smo stigli kući starci su me posjeli i dosta otvoreno mi rekli: “Gle, mi ne želimo da ovo radiš. Ako išta napraviš prestat ćemo ti financirati faks. Mi nećemo financirati tvoje hirove.”

Kad sam napokon rekla staroj da krećem s hormonskom, doživjela je neku vrstu emocionalnog sloma. Ovo ju je valjda gurnulo preko ruba, možda sam napravila napad na njezinu sliku savršene obitelji. Ne znam. U ljeto 2013. ponovno sam došla kući, na praznike, i tata mi je odmah u autu rekao da ako kažem bratu i sestri da će me izbaciti iz kuće.

Bila sam izbezumljena. Nisam zapravo još uvijek sigurna gdje se dogodio taj zaokret, ali odjednom su postali sve ono čega sam se panično bojala. Bila sam doma mjesec dana i pokušavala im objasniti sve što osjećam, kroz što prolazim, ali ignorirali su me. Kada sam rekla staroj da nemaju pravo prestati me uzdržavati jer se redovno školujem, rekla mi je doslovno “Pih, tuži me!”

Odlučila sam se vratiti u Zagreb i nastaviti dalje s tranzicijom. A oni su održali svoje obećanje i prestali mi slati novac. Odjednom sam bila u stanu koji nisam mogla platiti, nisam se mogla prehranjivati, nisam imala za upisninu na faksu… U početku sam se izvlačila s ušteđevinom, dok nije došlo vrijeme da se iselim iz stana jer ga nisam više mogla plaćati. Privremeno sam preselila kod cure.

Oduvijek su me privlačile žene

Da, to je još jedan detalj kod transrodnih osoba za koji većina cis osoba (tako zovemo osobe koje se identificiraju s rodom u kojem su rođene: “cisgender”) ne zna. Ljudi često krivo pretpostavljaju da su sve transrodne osobe straight. Nismo. Recimo, mene privlače žene. Oduvijek.

Dosad sam imala četiri veze. Prva je bila s curom početkom srednje kad još ni sama nisam bila sigurna u sve pa ni njoj nisam ništa rekla. Drugoj, također tijekom srednje, rekla sam odmah jer je to taman bilo u vrijeme kad sam samu sebe počela istraživati i kad sam prvi put otišla psihologu. Bila sam uzbuđena zbog svega i imala sam potrebu podijeliti to s nekim. Ona je bila straight i nije imala pojma što bi s tom informacijom. Veza se raspala. Trećoj curi sam rekla vrlo brzo i bila je potpuno okej s tim, ali nije bila spremna na to da bude sa mnom dok prolazim kroz tako veliku promjenu. A onda je došla Tonka. Najvažnija osoba u mom životu.

Upoznale smo se na faksu i bila je uz mene u najgorim trenucima. Primila me doma kad nisam imala gdje živjeti, bila je uz mene kad su me roditelji odbacili, slušala me uvijek i bezrezervno i bila je prva koja me potaknula da počnem s ljudima razgovarati u ženskom rodu. Nakon godinu i pol veze prekinule smo jer smo obje u nekom trenutku, zbog svojih obitelji, prolazile kroz najteže trenutke života i očito se nismo najbolje snašle.

No, još uvijek mi je samo ona važna, još uvijek smo stalno zajedno i još uvijek smo najbolje prijateljice. Da, nadam se da ćemo opet biti zajedno. No, da, Tonka je ta koja me spasila kad sam ostala bez doma. I morala sam hitno početi raditi na planu kako i što dalje. Jedna frendica mi je ranije, kad su me starci prestali financirati, rekla da u roditeljskom zakonu stoji da su vas roditelji dužni financirati dok god se redovno školujete.

Tonka je najvažnija osoba u mom životu. Upoznale smo se na faksu i bila je uz mene u najgorim trenucima. Primila me doma kad nisam imala gdje živjeti, bila je uz mene kad su me roditelji odbacili, slušala me uvijek i bezrezervno i bila je prva koja me potaknula da počnem s ljudima razgovarati u ženskom rodu.

Tad sam se obratila Udruzi Kontra, koja ima svoje odvjetnike, i krenuo je sudski postupak. Dok sam još bila u najmu morala sam žicati Centar za socijalnu skrb da mi pomognu platiti stanarinu. Molila sam i AUT- studentsku LGBT udrugu na FFZG-u za pomoć. U jednom trenutku su u klubu studenata na šanku imali i škrabicu za donacije (namijenjene meni, mada to nije pisalo) dok sam ja istovremeno volontirala za tim istim šankom i gledala kako ljudi u nju ubacuju novce. Bilo mi je to dosta mučno.

Na kraju je sud dodijelio da mi roditelji moraju isplaćivati 2200 kuna alimentacije, ali nakon što su se oni žalili spušteno je na 2000 kuna. Otada su nam odnosi nikakvi. Nakon nekog vremena su mi počeli uplaćivati novac, čak su mi zadnji Božić rekli da mogu doći kući, ali tad sam već bila na hormonima i počela sam se javno predstavljati kao žena iako sam još uvijek nosila mušku odjeću. Kad sam došla kući nadala sam se da će se nešto dogoditi, nešto promijeniti, ali nije. Za Uskrs ove godine sam došla kad sam već počela nositi žensku odjeću.

luna2

Gledali su me mrko cijelo vrijeme, a kad sam se vratila u Zagreb poslali su mi mail da se više takva ne pojavljujem. Nakon toga više nikad nisam otišla doma. Natezali smo se neko vrijeme preko Centra za socijalnu skrb da mi daju da vidim svog brata i sestru, ali završilo je tako da su mi u Centru samo rekli da ću to morati riješiti sudski. Klince vidim preko Skypea, ali ne smijem im spominjati da sam žensko.

Nedavno je tata skužio da sam imala haljinu na sebi jer je bio s njima u sobi kad smo razgovarali i naprasno je prekinuo vezu. Samo mi je kasnije poslao mail da se ne oblačim kao diva kad zovem. Iskreno, sad i da želim doći kod njih kao muškarac, to bi bilo prilično nemoguće iz čisto praktičnih razloga. Ja više ne živim kao muškarac. Ja više nemam ni komada muške odjeće, ja imam grudi, to je neizvedivo. Ja sam, osim činjenice da još uvijek imam muški spolni organ, žena. A i njega se namjeravam riješiti čim budem imala dovoljno novca. Što, realno, neće biti još dugo.

Potpuna tranzicija

Naime, u Hrvatskoj, iako za transrodnost u sustavu postoji prateća dijagnoza, naše zdravstvo ne nudi apsolutno nikakav tretman. U Srbiji, recimo, postoji posebna klinika i njihovo zdravstvo to pokriva. Imam trans prijateljicu koja je u Sloveniji čak i dlakavost uspjela riješiti na teret Zdravstvenog. A ja se nadam da ću u nekom trenutku skupiti dovoljno novca da si bar platim laser.

A genitalije, to ću jednostavno morati pričekati. Svaka trans osoba bira za sebe koliko želi promijeniti svoj život i izgled, a ja sam se odlučila za puni paket.

luna

Plan je da završim faks, sad sam na trećoj godini, da nađem posao, i da dignem kredit. Ako odem u Beograd, platit ću to između 8 i 9 tisuća eura. Popularna je i varijanta na Tajlandu, koja je skuplja – košta 16 tisuća eura, ali i uključuje vrhunskog kirurga i mjesec dana rehabilitacije. A tko zna, možda se do tada i u Hrvatskoj nešto promijeni pa HZZO počne snositi barem dio troškova. Zasad sam se nekako naučila živjeti s tim. Da, zbediram se kad odem pod tuš ili se pogledam gola u ogledalu i vidim nešto što ne pripada mome tijelu, ali ne očajavam. Iskreno, otkako su mi narasle grudi, ovo je palo u drugi plan.

Općenito, shvatila sam da sam u cijelom ovom procesu postala nevjerojatno sigurna u sebe. Nekad sam bila povučena, nesigurna, jadna, zbunjena. Čak mi je i nakon tranzicije trebalo dobrih godinu dana da se napokon stvarno opustim. Donedavno sam još uvijek mahnito, i na 35 stupnjeva, nosila marame i šalove oko vrata da slučajno netko ne vidi moju Adamovu jabučicu.

Danas se više ni najmanje ne opterećujem time. Sad točno znam tko sam, koji su mi ciljevi, kako izgledam i kako želim izgledati. Kosu, koju sam nekad nosila, čak i dok sam živjela kao dečko, dugu i nabacanu preko lica jer sam se tako osjećala sigurnije, danas volim nositi u punđi. Želim da me ljudi vide. Mislim da sam lijepa. Okej, dobila sam par kila od posljednje ture hormona, imam škembu koju moram riješiti, ide mi na živce celulit na nogama. Ali u pravilu, imam sreće. Ljudi me vide kao ženu.

Donedavno sam još uvijek mahnito, i na 35 stupnjeva, nosila marame i šalove oko vrata da slučajno netko ne vidi moju Adamovu jabučicu. Danas se više ni najmanje ne opterećujem time. Sad točno znam tko sam, koji su mi ciljevi, kako izgledam i kako želim izgledati.

Danas točno znam što želim u životu. Želim biti sretna s curom koju volim, jednog dana naći posao, pa makar to bilo popravljanje kompjutera (volim kompjutere, išla sam u srednju Tehničku), želim skupiti dovoljno novca da završim svoju tranziciju i živjeti svoj život kao žena, onako kako sam oduvijek trebala.

Neki me pitaju želim li imati djece. Imam 23 godine i nemam pojma. Ali prije nego što sam krenula s tranzicijom otišla sam u Petrovu 13, u Kliniku za humanu reprodukciju, i pohranila svoje spolne stanice. Da, nemam pojma želim li imati djecu, ali želim imati tu mogućnost. I iako imam samo 23 godine, pokušavam razmišljati o svemu.

Ne želim da me itko žali, želim se boriti za sebe i to napraviti kako treba. Već dugo volontiram u udruzi Trans Aid, a od ovog mjeseca su me i zaposlili. Osjećam da sam tamo korisna, da pomažem drugim transrodnim osobama kao što su druge trans cure ranije pomagale meni. A i to je neki početak da počnem zarađivati za sebe i da jednog dana napokon napravim i taj zadnji korak koji će me potpuno osloboditi.