Nekad je nužno odabrati stranu

Znanstvenici su napravili golemu stvar za ovog kvadriplegičara; vratili su mu osjet dodira

Nathan Copeland ima implantate u mozgu

Neuro interface patient Nathan Copeland, a quadriplegic brain implant patient who can experience the sensation of touch and control a remote robotic arm with his brain, listens as US President Barack Obama speaks while touring innovation projects at the White House Frontiers Conference at the University of Pittsburg in Pittsburg, Pennsylvania, on October 13, 2016. / AFP PHOTO / JIM WATSON
FOTO: AFP

Prije dvanaest godina, prometna nesreća posve je promijenila život Nathanu Copelandu i oduzela mu mogućnost da kontrolira ruke i osjet u prstima. Nekoliko mjeseci unatrag, znanstvenici sa Sveučilišta u Pittsburghu dali su Copelandu novu nadu i novi način kako da osjeti svijet oko sebe. Radi se o mislima kontroliranoj robotičkoj ruci sa senzorima pritiska u svakom prstu koji šalju signale direktno u mozak.

Rad je objavljen prošli četvrtak u časopisu Science Translational Medicine. Tridesetogodišnji Copeland kaže da je to čudesan osjećaj. Neki puta osjećaj je kao struja, a neki puta pritisak. I opisuje da je puno osjeta koji stižu iz njegove robotičke ruke prirodno.

Osjeća iz kojeg prsta dolazi osjet

“Kada dodirne neki predmet robotičkom rukom, može identificirati iz kojeg prsta osjet dolazi i da li je tvrd ili mekan”, kaže Robert Gaunt, biomehanički inžinjer i asistent profesora na odjelu fizikalne medicine i rehabilitacije sveučilišta u Pittsbourghu.

“Ovo predstavlja veliki napredak da bi prostetički ud postao korisniji,” kaže Mike McLoughlin s John Hopkins sveučilišta koji je sudjelovao u razvoju prostetičke ruke kojom se koristi Copeland. Već nekoliko godina ljudi mogu upravljati robotičkim rukama koristeći samo misli. No, uglavnom se oslanjaju na vid da bi znali ide li ruka u pravom smjeru i pravom snagom kada poseže za nečim.

Šalje direktno u mozak

Zbog toga nije lako obavljati jednostavne stvari kao, recimo, zgrabiti pjenu na kavi bez da se prolije. Bez povratne reakcije, treba gledati u prostetičku ruku i u šalicu, i obuhvatiti je rukom. Zbog nedostatka osjeta mekana čašica će se početi deformirati.

Uspostava Copelandovog osjeta dodira, bio je projekt u koji je uloženo puno truda ali je tim vjerovao kako je to moguće. Copelandova ruka nije imala vezu sa mozgom zbog ozljede kičme ali mozak nije izgubio sposobnost osjeta. Znanstveni tim je tražio kako da da osjet dodira pošalju direktno u mozak. Magnetoencefalografijom praćena je aktivnost mozga da ustanove dijelove mozga koji su aktivni kada je Copeland gledao video dodirivanja ruke.

Umetanje elektroda u mozak

Slijedeći korak je bio umetanje sićušnih elektroda u Copelandov mozak za stimulaciju područja koja korespondiraju sa svakim pojedinim prstom. Pričekali su dok se mozak ne prilagodi na postojanje elektroda. Poslije nekoliko tjedana počeli su puštati lagane impulse u mozak. Odahnuli su kada je Copeland kazao da osjeća dodir u kažiprstu.

Naravno, mislima kontrolirani roboti su godinama daleko od široke upotrebe. Još su uvijek vrlo skupi i glomazni da bi se koristili izvan laboratorija. I nema drugog načina kontrole osim umetanja elektroda u mozak.

Ali vraćanje osjeta dodira paraliziranim osobama putem robotičke ruke, pomoći će jednoga dana tisućama ljudi koji su paralizirani ili imaju druge tjelesne nedostatke. “Na rubu smo nečega što može transformirati živote hendikepiranim ljudima”, kaže McLoughlin.