Znanstvenik upravo potvrdio dosta ludi mit o električnim jeguljama u koji nitko nije vjerovao 200 godina

Više od 200 godina postoji priča o električnim jeguljama, koja je svo ovo vrijeme smatrana mitom, a koju nitko nikad nije provjerio je li možda istinita. Dosad. Naime, u 19. stoljeću njemački prirodoslovac i istraživač Alexander von Humboldt istraživao je Južnu Ameriku kad je angažirao lokalne ribare da mu nabave nekoliko električnih jegulja. Humboldt je eksperimentirao s izradom baterija i nadao se kako će otkriti “žive električne aparate”, piše Slate.

Lokalci su ga jedan dan odveli do jezera u kojem su, kako je prirodoslovac napisao, počeli loviti jegulje dosta neobičnom metodom. Umjesto da ih love mamcima, uveli su 30-ak divljih konja i mazgi u mutno jezero prepuno jegulja, nakon čega su urlanjem, mahanjem i šibama spriječili životinje da pobjegnu na kopno. U tom se trenutku, kako je Humboldt zabilježio u svojim zapisima, počelo događati nešto jako čudno i dotad nezabilježeno.

Mislio da se radi o ludoj izmišljotini

Kako bi se očito obranile od prijetnje, jegulje su krenule prema površini vode, skačući van i stiščući svoja tijela uz konje ispuštajući strujne udare. Dva konja su uginula u prvih nekoliko minuta. Kad su se potpuno iscrpile, ribari su jegulje s lakoćom skupili za Humboldtovo istraživanje.

Otkad je Nijemac 1807. godine objavio ovo otkriće, nitko više nije svjedočio ičem sličnom. Sve dok Kenneth Catania, neurobiolog i ekspert za električne jegulje na Sveučilištu Vanderbilt, nedavno nije primijetio slično ponašanje. Do tog trenutka priči nije davao apsolutno nikakav značaj.

“Mislio sam da se radi o ludoj priči iz 1800-tih koja je vjerojatno jako napuhana, ako ne i potpuno izmišljena”, rekao je.

Umjesto da bježe počele nasrtati na mrežu

A onda je jedan dan, dok je svoje jegulje prebacivao iz jednog tanka u drugi koristeći metalnu mrežu, primijetio da se “jegulje svako malo okreću natrag i, umjesto da bježe od mreže, kreću prema njoj, eksplozivno je napadajući skačući iz vode prema njezinoj drški”.

Budući da uvijek mjeri električni naboj u akvariju žicama koje su spojene na zvučnik, mogao je čuti koliko struje jegulje pritom ispuštaju. Od tihog tap-tap-tap, koje označava njihovo uobičajeno istraživanje okoline, zvuk je odjednom narastao do glasnog pucketanja, što je ukazivalo na to da je u pitanju puno veća voltaža. Jegulje su istodobno skakale i ispuštale velike količine struje. Cijelu stvar je ponovio pred kamerom, samo ovoga puta s lažnom glavom aligatora i lažnom rukom čije su se lampice palile kako ih je udarala struja. Iz videa je vidljivo kako jegulja niti u jednom trenutku ne miče svoju bradu sa žrtve.

Shvatio je da je ono o čemu je Humboldt pisao istina, objavivši ovih dana svoje otkriće u Proceedings of the National Academy of Sciences. Nazvao ga je sretnom slučajnošću. “Super mi je što to mogu reći za nešto što skače jer vas želi ubiti strujom”, rekao je Catania.

Što je tijelom više vani to je strujni udar veći

Bruce Carlson, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Washington u St. Louisu koji nije sudjelovao u ovom otkriću, rekao je da je šokiran visinom koju je jegulja u stanju postići dok se baca iz vode, nazivajući cijelu stvar “fascinantnim otkrićem”.

Iako električne jegulje ne mijenjaju količinu struje koju emitiraju tijekom svojih visokonaponskih napada, voltaža koja prolazi kroz biće koje napada povećava se što jegulja skače dalje u visinu iz vode. To je zato što struja koja kreće iz njezine pozitivno nabijene glave prema njezinu negativno nabijenom repu, kad prolazi kroz vodu, stvara krug, ali kad se kreće kroz zrak još jače udara koga god da napada, jer je napon tada direktno usmjeren na njega.

Vjeruje se da su jegulje ovaj mehanizam obrane razvile tijekom sušnih perioda kroz povijest kad su morale boraviti u plitkim barama pa bijeg od opasnosti nije bio opcija.