Logično je, nadalje, da će Plenković u svoj jezik u izbornoj godini uvoditi sve više nacionalističkih elemenata, kao što je to, primjerice, činio Ivo Sanader uoči parlamentarnih izbora 2007. godine. Sasvim je jasno, naposljetku, da se obavezni vojni rok uvodi zbog privlačenja konzervativnih birača, a ne zbog sigurnosnih razloga.
Tipičan HDZ-ov trik
Ovdje želimo biti posve jasni; mislimo da Hrvatska, s obzirom na geopolitičko okruženje, treba trošiti što je moguće više novca na obranu i nacionalnu sigurnost. Ali ne kroz fejkano uvježbavanje regruta, nego kroz drastično povećanje plaća i poboljšanje opreme i životnih uvjeta za profesionalne vojnike.
Uvođenje vojnog roka još je jedan tipični HDZ-ovski predizborni trik, baš kao što se, s velikom sigurnošću, može očekivati da će Andrej Plenković u predizbornim mjesecima obilaziti sve moguće braniteljske udruge, fotografirati se s njihovim čelnicima, pitati koliko im još treba novca i pokušati svim sredstvima dobiti što više braniteljskih glasova.
U krajnjoj liniji, ne bi nas čudilo da se HDZ uoči izbora upusti i u stvaranje protusrpskog javnog raspoloženja; SDSS, HDZ-ov povijesni politički partner, u zadnjih je nekoliko rundi donošenja važnih saborskih odluka ionako pokazao da ga ni jedna HDZ-ova besramnost ne smeta i da može izbaciti slovo D (kao demokratska) iz svoje skraćenice. Stoga bi si HDZ, bez osobitog straha od konflikta sa SDSS-om, mogao priuštiti i ponešto protusrpske retorike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potpuno iracionalni potezi
Sve što se, znači, danas događa s HDZ-ovim skretanjem udesno uobičajeni je izborni folklor, koji nikoga ne treba čuditi, a još manje skandalizirati. No, Andrej Plenković počeo je sličiti Tomislavu Karamarku po nečem puno dubljem i potencijalno opasnijem za samu Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Prije šest godina, u kasno proljeće 2016., Tomislav Karamarko počeo se ponašati politički krajnje iracionalno. Karamarko je prvi i jedini hrvatski političar u povijesti hrvatske neovisnosti koji je srušio vlastitu Vladu. Poslije pada HDZ-ove koalicijske Vlade u lipnju 2016. godine Karamarko je zauvijek izbačen iz politike.
Tomislav Karamarko otvorio je prostor Andreju Plenkoviću, koji od te godine, uz milijun kompromisa i faktičkog dijeljenja vlasti, pokušava upravljati Hrvatskom demokratskom zajednicom. Karamarkovo rušenje vlastite Vlade spada među najiracionalnije odluke u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti. Andrej Plenković počeo je, međutim, povlačiti gotovo podjednako iracionalne poteze.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nevjerojatna reakcija na prosvjed
Prvi je takav potez inzistiranje na Ivanu Turudiću, što je izazvalo masovni, natpolitički javni revolt jer su mediji sasvim lako, bez osobito dubinskih istraživanja, razotkrili da je novi državni odvjetnik mnogostruki lažov s dobrim vezama u organiziranom i političkom kriminalu.
Drugo, Plenkovićeva reakcija na veoma uspješni oporbeni miting na Markovu trgu još je iracionalnija od premijerove potpore Ivanu Turudiću. Gospodin Plenković proglasio je skup na koji je došlo između šest i osam tisuća ljudi (više ljudi ne stane na Gornji grad), “proruskom manifestacijom”.
Ne sjećamo se, a više od trideset godina aktivno pratimo hrvatsku politiku, da je bilo koji hrvatski premijer dao bedastiju općenitu političku izjavu. Prvo pravilo političkog PR-a kaže da one od kojih tražite glasove i kojima odgovarate nipošto ne smijete izvrijeđati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izvrijeđao tisuće ljudi
Andrej Plenković svojom je tvrdnjom o proruskom karakteru demonstracija na Markovu trgu bezočno izvrijeđao šest do osam tisuća prosvjednika, kao i članove njihovih obitelji i njihove prijatelje koji svi dobro znaju da prosvjednici nisu nikakvi proruski provokatori i simpatizeri. Drugo, ta je Plenkovićeva izjava toliko neutemeljena, netočna i općenito subinteligentna da zapravo govori o pomalo paničnom stanju u kojem se Andrej Plenković zadnjih tjedana nalazi.
Plenković i Hrvatska demokratska zajednica uvjerljivo vode u svim anketama, zato što HDZ ima fiksno, konsolidirano biračko tijelo. No, 25 do 27 posto glasova ne mora biti dovoljno za izbornu pobjedu. Pogotovo ne ako se s druge strane nalazi rastući narodni revolt, koji polako prerasta u bijes, baš kao 3. siječnja 2000. godine.
A Andrej Plenković svojim nekontroliranim ponašanjem stimulira rast narodnog bijesa protiv koruptivnog karaktera HDZ-ove vlasti. Na opoziciji je da shvati što se upravo događa i da pokuša iskoristiti momentum. Nismo posve sigurni da će opoziciji to uspjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković počeo je, nažalost, podsjećati i na Tomislava Karamarka. Što je loša vijest za HDZ
Plenković svojim nekontroliranim ponašanjem stimulira rast narodnog bijesa
Sve što se danas događa s HDZ-ovim skretanjem udesno uobičajeni je izborni folklor, koji nikoga ne treba čuditi, a još manje skandalizirati. No, Andrej Plenković počeo je sličiti Tomislavu Karamarku po nečem puno dubljem i potencijalno opasnijem za samu Hrvatsku demokratsku zajednicu
Svojim recentnim lošim političkim inkarnacijama, poput Aleksandra Vučića i Viktora Orbana, hrvatski je premijer u zadnjih par mjeseci dodao još jednu, možda fatalniju od prve dvije. Andrej Plenković počeo je po mnogočemu asocirati na Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade prije osam godina.
Ovdje toliko ne mislimo na očekivani HDZ-ov zaokret udesno. To se skretanje ionako događa uoči svakih parlamentarnih izbora. Stoga je, zapravo, logično što je Plenković neradnom nedjeljom osigurao potporu srednje struje Katoličke crkve. Crkvenu je potporu uživao i Karamarko.
Logično je, nadalje, da će Plenković u svoj jezik u izbornoj godini uvoditi sve više nacionalističkih elemenata, kao što je to, primjerice, činio Ivo Sanader uoči parlamentarnih izbora 2007. godine. Sasvim je jasno, naposljetku, da se obavezni vojni rok uvodi zbog privlačenja konzervativnih birača, a ne zbog sigurnosnih razloga.
Tipičan HDZ-ov trik
Ovdje želimo biti posve jasni; mislimo da Hrvatska, s obzirom na geopolitičko okruženje, treba trošiti što je moguće više novca na obranu i nacionalnu sigurnost. Ali ne kroz fejkano uvježbavanje regruta, nego kroz drastično povećanje plaća i poboljšanje opreme i životnih uvjeta za profesionalne vojnike.
Uvođenje vojnog roka još je jedan tipični HDZ-ovski predizborni trik, baš kao što se, s velikom sigurnošću, može očekivati da će Andrej Plenković u predizbornim mjesecima obilaziti sve moguće braniteljske udruge, fotografirati se s njihovim čelnicima, pitati koliko im još treba novca i pokušati svim sredstvima dobiti što više braniteljskih glasova.
U krajnjoj liniji, ne bi nas čudilo da se HDZ uoči izbora upusti i u stvaranje protusrpskog javnog raspoloženja; SDSS, HDZ-ov povijesni politički partner, u zadnjih je nekoliko rundi donošenja važnih saborskih odluka ionako pokazao da ga ni jedna HDZ-ova besramnost ne smeta i da može izbaciti slovo D (kao demokratska) iz svoje skraćenice. Stoga bi si HDZ, bez osobitog straha od konflikta sa SDSS-om, mogao priuštiti i ponešto protusrpske retorike.
Potpuno iracionalni potezi
Sve što se, znači, danas događa s HDZ-ovim skretanjem udesno uobičajeni je izborni folklor, koji nikoga ne treba čuditi, a još manje skandalizirati. No, Andrej Plenković počeo je sličiti Tomislavu Karamarku po nečem puno dubljem i potencijalno opasnijem za samu Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Prije šest godina, u kasno proljeće 2016., Tomislav Karamarko počeo se ponašati politički krajnje iracionalno. Karamarko je prvi i jedini hrvatski političar u povijesti hrvatske neovisnosti koji je srušio vlastitu Vladu. Poslije pada HDZ-ove koalicijske Vlade u lipnju 2016. godine Karamarko je zauvijek izbačen iz politike.
Tomislav Karamarko otvorio je prostor Andreju Plenkoviću, koji od te godine, uz milijun kompromisa i faktičkog dijeljenja vlasti, pokušava upravljati Hrvatskom demokratskom zajednicom. Karamarkovo rušenje vlastite Vlade spada među najiracionalnije odluke u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti. Andrej Plenković počeo je, međutim, povlačiti gotovo podjednako iracionalne poteze.
Nevjerojatna reakcija na prosvjed
Prvi je takav potez inzistiranje na Ivanu Turudiću, što je izazvalo masovni, natpolitički javni revolt jer su mediji sasvim lako, bez osobito dubinskih istraživanja, razotkrili da je novi državni odvjetnik mnogostruki lažov s dobrim vezama u organiziranom i političkom kriminalu.
Drugo, Plenkovićeva reakcija na veoma uspješni oporbeni miting na Markovu trgu još je iracionalnija od premijerove potpore Ivanu Turudiću. Gospodin Plenković proglasio je skup na koji je došlo između šest i osam tisuća ljudi (više ljudi ne stane na Gornji grad), “proruskom manifestacijom”.
Ne sjećamo se, a više od trideset godina aktivno pratimo hrvatsku politiku, da je bilo koji hrvatski premijer dao bedastiju općenitu političku izjavu. Prvo pravilo političkog PR-a kaže da one od kojih tražite glasove i kojima odgovarate nipošto ne smijete izvrijeđati.
Izvrijeđao tisuće ljudi
Andrej Plenković svojom je tvrdnjom o proruskom karakteru demonstracija na Markovu trgu bezočno izvrijeđao šest do osam tisuća prosvjednika, kao i članove njihovih obitelji i njihove prijatelje koji svi dobro znaju da prosvjednici nisu nikakvi proruski provokatori i simpatizeri. Drugo, ta je Plenkovićeva izjava toliko neutemeljena, netočna i općenito subinteligentna da zapravo govori o pomalo paničnom stanju u kojem se Andrej Plenković zadnjih tjedana nalazi.
Plenković i Hrvatska demokratska zajednica uvjerljivo vode u svim anketama, zato što HDZ ima fiksno, konsolidirano biračko tijelo. No, 25 do 27 posto glasova ne mora biti dovoljno za izbornu pobjedu. Pogotovo ne ako se s druge strane nalazi rastući narodni revolt, koji polako prerasta u bijes, baš kao 3. siječnja 2000. godine.
A Andrej Plenković svojim nekontroliranim ponašanjem stimulira rast narodnog bijesa protiv koruptivnog karaktera HDZ-ove vlasti. Na opoziciji je da shvati što se upravo događa i da pokuša iskoristiti momentum. Nismo posve sigurni da će opoziciji to uspjeti.