Nakon Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koji su pokazali određenu rezerviranost prema popudbini Drugog vatikanskog koncila, papa Franjo pokušava nastaviti gdje je stao Ivan XXIII. Kanonizirajući ga iako nije “stekao” formalne uvjete svetosti, apostrofira njegov put.
Crkva nije carina
Koncilska crkva željela je “otvoriti prozore” svima, i laicima i ženama i nevjerujućima i pripadnicima drugih vjera. “Crkva nije carina, ne smije biti prepreka nikome, neregularni ljudi ne postoje”, kaže danas i papa Franjo. Umjesto statičke crkve klera, promovirana je dinamička crkva Božjeg naroda. Taj radikalno novi duh prostrujao je iz Rima na sve strane svijeta.
Nepotrošivi zadaci koncilske Crkve bili su i jesu služenje ljudima, djelatna vjera, dijalog sa svijetom i priznavanje pogrešaka iz prošlosti, kajanje te ponizno traženje oprosta. Papa Franjo dao je novi zamah tim idejama koje su jednako, ako ne i više, potrebne svijetu danas nego šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je Koncil održan.
Kako je glas Koncila odzvanjao u Hrvatskoj? Koncilske ideje su kod nas doživjele procvat šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, naročito među teolozima koji su se okupljali oko Kršćanske sadašnjosti. Entuzijazam se širio oko dijaloga na svim koncilskim razinama, oko prijevoda Biblije u šarolikom društvu intelektualaca vjernika i nevjernika, među kojima je bio Bonaventura Duda, ali i Jure Kaštelan. Optimizam i polet u relativno malom krugu entuzijasta i vizionara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odlazak biskupa staroga kova
A Crkva je ostala gotovo ista, pretkoncilska, namrgođena, patrijarhalnog mentaliteta koji zahtijeva bespogovorno poštivanje hijerarhije i konzervativnih vrijednosti. Dolaskom pape Franje, kratki zamah hrvatskih koncilskih teologa i dijela svećenstva dobio je potvrdu trajne aktualnosti.
Kako glas Koncila odzvanja u Hrvatskoj danas? Zadnjih nekoliko godina došlo je do smjene generacija u Biskupskoj konferenciji. Otišla je generacija biskupa “staroga kova” na čelu s kardinalom Josipom Bozanićem. Dio tih biskupa poznat je po tvrdim stavovima i koketiranju s politikom i nacionalizmom.
Čini se da papa Franjo pažljivo bira nove biskupe, orijentirajući se na one koji se neće baviti politikom nego vjerom i pastoralnim radom. Novoimenovani biskupi su odmjereniji u izjavama i oprezniji – bar se tako čini u ovom prijelaznom razdoblju – što bi trebalo, pretpostavljam, djelovati i na niže razine hijerarhije. Još su neprepoznatljivi u javnosti. Prerano je govoriti jesu li oni ti koji će biti u stanju postepeno reformirati Crkvu u duhu otvorenosti i samokritičnosti pape Franje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Molitve muškaraca za žensku doličnost
Među njima su rijetki oni, poput nadbiskupa Mate Uzinića, koji prepoznaju znakove vremena ne ustručavajući se kritizirati Crkvu iznutra, i u spretnoj komunikaciji s medijima jasno artikulirati tu samokritiku. Zastarjela crkvena politika “mi ispravni protiv grešnog svijeta” dovodila je i do neugodnih trenutaka nesnalaženja, zbunjenosti i blamaže, kao u slučaju nadbiskupa Đure Hranića kad je medijski nastupao govoreći o pedofiliji u svojoj nadbiskupiji. U prilog mu ipak govori činjenica da se kasnije “posuo pepelom” i ispričao žrtvama i javnosti.
Kad je riječ o nižem svećenstvu, to vrijeme će trajati još puno duže. Teško je od izmjena samo u vrhu hijerarhije očekivati neke bitne promjene u “Božjem narodu”, uz postojeću tradiciju nepomičnog tradicionalizma zatvorenog u prošlost i političkog katolicizma.
Zamjetno je da se dio organiziranog laikata u Hrvatskoj, dakle različite katoličke udruge, otpočetka odupire Papinim nastojanjima, promovirajući izrazito konzervativne vrijednosti i politički angažman kao dio vjerskoga poziva. To prate i različite aktivnosti kao što su molitve muškaraca na trgovima za žensku doličnost, molitve i akcije pred bolnicama protiv pobačaja i čitav niz akcija koje zadiru u javni život Hrvatske, pod vodstvom lidera kao što su Željka Markić i Vice Batarelo. Ne sviđa im se baš papa Franjo, ali ni oni se ne bi svidjeli njemu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crkvi se nikud ne žuri
Što konzervativni dio hrvatskog klera i laika zamjera papi Franji? Prva je tema kanonizacija Alojzija Stepinca kao simbola hrvatstva i časti. Papi Franji se zamjera odugovlačenje pri pokretanju kanonizacije. Dio hijerarhije i dio vjernika u Hrvatskoj vide to kao Papinu slabost, izdaju puta Ivana Pavla II., nesklonost Hrvatima, podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
A Papa uvijek ima argument koji je neoboriv: duga povijest Crkve svjedoči o tome da joj se, naročito u osjetljivim odlukama, nikud ne žuri, jer stvari ne sagledava s aspekta vremenitosti, već s aspekta vječnosti. Možda je to veliki problem za Hrvatsku, ali nikakav za Svetu Stolicu.
Papa ima i druge razloge za oklijevanje: ne samo ekumenski cilj – zbližavanje s pravoslavljem kroz dijalog i građenje povjerenja – već i svijest o osjetljivosti trenutka u kojemu je djelovao Stepinac i činjenicu da ni njegov suvremenik Pio XII. nije kanoniziran.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prenamjena Međugorja
Druga tema kojom Papa navodno pokazuje da baš ne voli hrvatske katolike je odugovlačenje s izjašnjavanjem o Međugorju kao autentičnom mjestu ukazanja. Međugorje se također javlja kao simbol hrvatstva i hrvatskog katoličanstva. Nervoza se posebno manifestira kad su u pitanju različita vatikanska povjerenstva i posebni Papini izaslanici. Objava odluke, jednom, možda i u dalekoj budućnosti, naročito ako bude negativna, otvara mogućnost nepredvidljivih reakcija.
O tome svjedoči i ne tako davna otmica biskupa Ratka Perića, kao i tradicionalna sklonost hercegovačkih franjevaca neposluhu kad je u pitanju Sveta Stolica. Objava eventualne nepovoljne odluke osjetljiva je i zbog milijuna hodočasnika koji dnevno dolaze u svetište. Kojima treba obrazložiti odluku na način koji ih neće razočarati ili okrenuti protiv Crkve. Papa Franjo to već radi “prenamjenjujući” Međugorje od mjesta ukazanja u mjesto “zdrave pobožnosti” i ozbiljne pastoralne skrbi.
Što se Papi ne sviđa kod Crkve u Hrvata? Upravo te temeljne osobine zatvorene Crkve u vrijeme mandata kardinala Bozanića. Stalno je “pod opsadom” nereligioznih, ateista, agnostika, novih religijskih pokreta, medija koji su “podlegli plaćeničkom mentalitetu”, trgovačkih lanaca i “potrošačke građanske religije”, liberalnog morala… i ostalih nositelja “novoga svjetskog poretka”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Suština političkog katolicizma
Crkva je propustila razložno i analitički sagledavati nove “znakove vremena” koji se tiču baš njezinih vjernika koji su u Hrvatskoj u uvjerljivoj većini (osiromašenje građana, pljačka nacionalnih resursa, korupcija, kriminal, nesposobnost i nevoljkost političke elite da sve to zaustavi, pedofilija u Crkvi…) i ukazivati vjernicima na uzroke problema.
Ne samo da nije dovoljno ukazivala na socijalnu nepravdu, već je pokazivala i socijalnu neosjetljivost. Umjesto kritičkog razobličavanja “grijeha struktura”, Crkva je kritizirala vjernike zbog podložnosti potrošačkom mentalitetu i raspada obitelji te brinula za vlastite materijalne interese, postajući samo još jedna institucija koja funkcionira na tržišnom principu i podsjeća vjernike na njihovo siromaštvo.
Zatvarala je oči pred pedofilijom u svojim redovima, vodila sudske sporove za imovinu, prikrivala financijske afere, bavila se politikom, miješala se u politički odabir vjernika pred izbore… U savezu s politikom religija je uvijek gubitnik, jer žrtvuje temeljni duhovni aspekt koji je njena bit. To je suština političkog katolicizma u Hrvatskoj i to Papa zamjera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osvježenja tihe Crkve
I na kraju, netko bi mogao zapitati, pa ima li što dobro u toj Crkvi? Naravno da ima. Čitav niz vjernika i vjerničkih grupa, svećenika na svim razinama hijerarhije, redovnica i redovnika te humanitarnih udruga, koji svakim danom žive koncilsko kršćanstvo.
Sjetimo se samo Isusovačke službe za izbjeglice i druge raseljene osobe, koja zbrinjava i pomaže pri integraciji izbjeglica u Hrvatskoj, različitih redovničkih zajednica koje svakodnevno služe najpotrebitijima na različite načine, i niza pojedinaca koji pomažu najugroženijima samo zato što su bližnji. Je li ta “tiha Crkva”, uz “osvježenja” u redovima biskupa, dovoljna da se započnu reforme, pokazat će budućnost.
Bozanić je Crkvu u Hrvata zatvorio, ona je do danas ostala namrgođena, posvuda vidi neprijatelje. Što joj sve zamjera papa Franjo?
Crkva je propustila razložno i analitički sagledavati nove "znakove vremena" koji se tiču većine njezinih vjernika u Hrvatskoj
Crkva je pod Bozanićem bila zatvorena i vjerovala da je stalno pod opsadom - nereligioznih, ateista, agnostika, medija. Kritizirala je vjernike zbog potrošačkog mentaliteta, a sama postala tržišna institucija koja brine za svoje materijalne interese, vodi sporove za imovinu i prikriva financijske afere. Zatvarala je oči pred pedofilijom i bavila se politikom. To je suština političkog katolicizma u Hrvatskoj i to Papa zamjera - piše za Telegram ugledna sociologinja religije Ankica Marinović
Prof. dr. sc. Ankica Marinović, sociologinja religije, zaslužna je znanstvenica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je iz područja sociologije religije. Usavršavala se na Sveučilištu Yale u Sjedinjenim Državama. Predavala je sociologiju religije na sveučilištima u Zagrebu i Splitu. Njen glavni znanstveni interes je u području istraživanja manjinske i alternativne religioznosti, religioznog iskustva, odnosa države i crkve te religijskog obrazovanja. Bila je savjetnica za znanost, visoko obrazovanje i vjerske zajednice predsjednika Republike Ive Josipovića. Bila je glavna urednica časopisa Sociologija i prostor. Članica je Upravnog odbora Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo.
Prošlo je deset godina pontifikata pape Franje i globalni dojam je izrazito pozitivan. Otvara prozore i vrata Crkve, čisti po zakutcima, putuje po svijetu. Želi pokazati da Crkva služi svome narodu, ali i onima koji nisu njen narod, da je osjetljiva na nepravdu, da su ljudi braća, da – osim što poučava – Crkva i sama uči. Simpatičan je. U svjetskoj politici uvijek je na pravoj strani, na strani ugroženih i siromašnih.
Nakon Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koji su pokazali određenu rezerviranost prema popudbini Drugog vatikanskog koncila, papa Franjo pokušava nastaviti gdje je stao Ivan XXIII. Kanonizirajući ga iako nije “stekao” formalne uvjete svetosti, apostrofira njegov put.
Crkva nije carina
Koncilska crkva željela je “otvoriti prozore” svima, i laicima i ženama i nevjerujućima i pripadnicima drugih vjera. “Crkva nije carina, ne smije biti prepreka nikome, neregularni ljudi ne postoje”, kaže danas i papa Franjo. Umjesto statičke crkve klera, promovirana je dinamička crkva Božjeg naroda. Taj radikalno novi duh prostrujao je iz Rima na sve strane svijeta.
Nepotrošivi zadaci koncilske Crkve bili su i jesu služenje ljudima, djelatna vjera, dijalog sa svijetom i priznavanje pogrešaka iz prošlosti, kajanje te ponizno traženje oprosta. Papa Franjo dao je novi zamah tim idejama koje su jednako, ako ne i više, potrebne svijetu danas nego šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je Koncil održan.
Kako je glas Koncila odzvanjao u Hrvatskoj? Koncilske ideje su kod nas doživjele procvat šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, naročito među teolozima koji su se okupljali oko Kršćanske sadašnjosti. Entuzijazam se širio oko dijaloga na svim koncilskim razinama, oko prijevoda Biblije u šarolikom društvu intelektualaca vjernika i nevjernika, među kojima je bio Bonaventura Duda, ali i Jure Kaštelan. Optimizam i polet u relativno malom krugu entuzijasta i vizionara.
Odlazak biskupa staroga kova
A Crkva je ostala gotovo ista, pretkoncilska, namrgođena, patrijarhalnog mentaliteta koji zahtijeva bespogovorno poštivanje hijerarhije i konzervativnih vrijednosti. Dolaskom pape Franje, kratki zamah hrvatskih koncilskih teologa i dijela svećenstva dobio je potvrdu trajne aktualnosti.
Kako glas Koncila odzvanja u Hrvatskoj danas? Zadnjih nekoliko godina došlo je do smjene generacija u Biskupskoj konferenciji. Otišla je generacija biskupa “staroga kova” na čelu s kardinalom Josipom Bozanićem. Dio tih biskupa poznat je po tvrdim stavovima i koketiranju s politikom i nacionalizmom.
Čini se da papa Franjo pažljivo bira nove biskupe, orijentirajući se na one koji se neće baviti politikom nego vjerom i pastoralnim radom. Novoimenovani biskupi su odmjereniji u izjavama i oprezniji – bar se tako čini u ovom prijelaznom razdoblju – što bi trebalo, pretpostavljam, djelovati i na niže razine hijerarhije. Još su neprepoznatljivi u javnosti. Prerano je govoriti jesu li oni ti koji će biti u stanju postepeno reformirati Crkvu u duhu otvorenosti i samokritičnosti pape Franje.
Molitve muškaraca za žensku doličnost
Među njima su rijetki oni, poput nadbiskupa Mate Uzinića, koji prepoznaju znakove vremena ne ustručavajući se kritizirati Crkvu iznutra, i u spretnoj komunikaciji s medijima jasno artikulirati tu samokritiku. Zastarjela crkvena politika “mi ispravni protiv grešnog svijeta” dovodila je i do neugodnih trenutaka nesnalaženja, zbunjenosti i blamaže, kao u slučaju nadbiskupa Đure Hranića kad je medijski nastupao govoreći o pedofiliji u svojoj nadbiskupiji. U prilog mu ipak govori činjenica da se kasnije “posuo pepelom” i ispričao žrtvama i javnosti.
Kad je riječ o nižem svećenstvu, to vrijeme će trajati još puno duže. Teško je od izmjena samo u vrhu hijerarhije očekivati neke bitne promjene u “Božjem narodu”, uz postojeću tradiciju nepomičnog tradicionalizma zatvorenog u prošlost i političkog katolicizma.
Zamjetno je da se dio organiziranog laikata u Hrvatskoj, dakle različite katoličke udruge, otpočetka odupire Papinim nastojanjima, promovirajući izrazito konzervativne vrijednosti i politički angažman kao dio vjerskoga poziva. To prate i različite aktivnosti kao što su molitve muškaraca na trgovima za žensku doličnost, molitve i akcije pred bolnicama protiv pobačaja i čitav niz akcija koje zadiru u javni život Hrvatske, pod vodstvom lidera kao što su Željka Markić i Vice Batarelo. Ne sviđa im se baš papa Franjo, ali ni oni se ne bi svidjeli njemu.
Crkvi se nikud ne žuri
Što konzervativni dio hrvatskog klera i laika zamjera papi Franji? Prva je tema kanonizacija Alojzija Stepinca kao simbola hrvatstva i časti. Papi Franji se zamjera odugovlačenje pri pokretanju kanonizacije. Dio hijerarhije i dio vjernika u Hrvatskoj vide to kao Papinu slabost, izdaju puta Ivana Pavla II., nesklonost Hrvatima, podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
A Papa uvijek ima argument koji je neoboriv: duga povijest Crkve svjedoči o tome da joj se, naročito u osjetljivim odlukama, nikud ne žuri, jer stvari ne sagledava s aspekta vremenitosti, već s aspekta vječnosti. Možda je to veliki problem za Hrvatsku, ali nikakav za Svetu Stolicu.
Papa ima i druge razloge za oklijevanje: ne samo ekumenski cilj – zbližavanje s pravoslavljem kroz dijalog i građenje povjerenja – već i svijest o osjetljivosti trenutka u kojemu je djelovao Stepinac i činjenicu da ni njegov suvremenik Pio XII. nije kanoniziran.
Prenamjena Međugorja
Druga tema kojom Papa navodno pokazuje da baš ne voli hrvatske katolike je odugovlačenje s izjašnjavanjem o Međugorju kao autentičnom mjestu ukazanja. Međugorje se također javlja kao simbol hrvatstva i hrvatskog katoličanstva. Nervoza se posebno manifestira kad su u pitanju različita vatikanska povjerenstva i posebni Papini izaslanici. Objava odluke, jednom, možda i u dalekoj budućnosti, naročito ako bude negativna, otvara mogućnost nepredvidljivih reakcija.
O tome svjedoči i ne tako davna otmica biskupa Ratka Perića, kao i tradicionalna sklonost hercegovačkih franjevaca neposluhu kad je u pitanju Sveta Stolica. Objava eventualne nepovoljne odluke osjetljiva je i zbog milijuna hodočasnika koji dnevno dolaze u svetište. Kojima treba obrazložiti odluku na način koji ih neće razočarati ili okrenuti protiv Crkve. Papa Franjo to već radi “prenamjenjujući” Međugorje od mjesta ukazanja u mjesto “zdrave pobožnosti” i ozbiljne pastoralne skrbi.
Što se Papi ne sviđa kod Crkve u Hrvata? Upravo te temeljne osobine zatvorene Crkve u vrijeme mandata kardinala Bozanića. Stalno je “pod opsadom” nereligioznih, ateista, agnostika, novih religijskih pokreta, medija koji su “podlegli plaćeničkom mentalitetu”, trgovačkih lanaca i “potrošačke građanske religije”, liberalnog morala… i ostalih nositelja “novoga svjetskog poretka”.
Suština političkog katolicizma
Crkva je propustila razložno i analitički sagledavati nove “znakove vremena” koji se tiču baš njezinih vjernika koji su u Hrvatskoj u uvjerljivoj većini (osiromašenje građana, pljačka nacionalnih resursa, korupcija, kriminal, nesposobnost i nevoljkost političke elite da sve to zaustavi, pedofilija u Crkvi…) i ukazivati vjernicima na uzroke problema.
Ne samo da nije dovoljno ukazivala na socijalnu nepravdu, već je pokazivala i socijalnu neosjetljivost. Umjesto kritičkog razobličavanja “grijeha struktura”, Crkva je kritizirala vjernike zbog podložnosti potrošačkom mentalitetu i raspada obitelji te brinula za vlastite materijalne interese, postajući samo još jedna institucija koja funkcionira na tržišnom principu i podsjeća vjernike na njihovo siromaštvo.
Zatvarala je oči pred pedofilijom u svojim redovima, vodila sudske sporove za imovinu, prikrivala financijske afere, bavila se politikom, miješala se u politički odabir vjernika pred izbore… U savezu s politikom religija je uvijek gubitnik, jer žrtvuje temeljni duhovni aspekt koji je njena bit. To je suština političkog katolicizma u Hrvatskoj i to Papa zamjera.
Osvježenja tihe Crkve
I na kraju, netko bi mogao zapitati, pa ima li što dobro u toj Crkvi? Naravno da ima. Čitav niz vjernika i vjerničkih grupa, svećenika na svim razinama hijerarhije, redovnica i redovnika te humanitarnih udruga, koji svakim danom žive koncilsko kršćanstvo.
Sjetimo se samo Isusovačke službe za izbjeglice i druge raseljene osobe, koja zbrinjava i pomaže pri integraciji izbjeglica u Hrvatskoj, različitih redovničkih zajednica koje svakodnevno služe najpotrebitijima na različite načine, i niza pojedinaca koji pomažu najugroženijima samo zato što su bližnji. Je li ta “tiha Crkva”, uz “osvježenja” u redovima biskupa, dovoljna da se započnu reforme, pokazat će budućnost.