U svojim svakodnevnim tiradama, koje su sve češće zbog primicanja termina izbora, premijer Andrej Plenković nastoji uvjeriti javnost da je svaka kritika koju mu upućuju oporba ili mediji potpuno neopravdana jer je njegova vladavina neprekinuti niz velebnih postignuća. Mnogobrojne korupcijske afere, dvojbene političke odluke, tragična kadrovska rješenja, sveprisutna partijska država, erozija demokratskih standarda…sve to je za Andreja Plenkovića posvema nebitno i samo nepotrebno skreće pažnju od onoga što „javnost mora znati…“.
Jednom sam već napisao da je Andrej Plenković jednostavno trajao predugo, tim više jer je na čelu stranke koja je upravljala i upravlja Hrvatskom, uz dva prekida, više od tri desetljeća. Njegov odabir političkih patuljaka i partijskih aparatčika za gotovo sva mjesta u Vladi nije posljedica neke kadrovske križaljke proizašle iz potrebe dodvoravanja lokalnim stranačkim klanovima, unutarstranačka opozicija Andreju Plenkoviću odavno ne postoji, već je isključivo rezultat reduciranja stvarnih ministarskih ovlasti i njihovoga degradiranja na nivo njegovih osobnih pomoćnika delegiranih u pojedine resore.
Karikaturalni oblik takvih kadrovskih rješenja ponajviše je vidljiv tamo gdje ministri moraju imati kakvu-takvu vidljivost, gdje moraju javno nastupati, obrazlagati i braniti odluke koje ne samo da nisu donijeli, nego u njihovome donošenju nisu čak ni sudjelovali. Andrej Plenković formalno je predsjednik Vlade, ali realno je šef svih ministarskih resora, samo za neke od njih ima više vremena i koncentracije, a nekima se jedva stigne posvetiti. Takav upravljački model, stasao i usavršen u proteklih sedam godina, umanjio je ionako ne prevelike hrvatske izglede za gospodarsko sustizanje i prestizanje drugih istočnoeuropskih članica Europske unije.
Demografsko urušavanje Hrvatske
Andrej Plenković formirao je svoju prvu Vladu u listopadu 2016. godine. Prema podacima Eurostata sredinom te godine u Hrvatskoj je živjelo 4,19 milijuna stanovnika, a sredinom ove 3,85 milijuna ili 340.000 manje. U sedam godina ukupan broj stanovnika smanjen je za 8,11 posto. Među članicama Europske unije jedino se bugarsko stanovništvo smanjivalo bržim tempom (9,87 posto). U istome razdoblju u četiri usporedive istočnoeuropske zemlje broj stanovnika je povećan (Slovenija, Estonija, Češka i Slovačka), a u osam je smanjen, ali nigdje ni približno kao u Bugarskoj i Hrvatskoj.
Razmjeri ubrzanja demografskoga urušavanja Hrvatske vidljivi su i iz usporedbe s prethodnim razdobljem u kojem je Hrvatska postala članicom Europske unije. Od 2011. do 2017. godine broj stanovnika je smanjen za 170.000, upola manje nego od 2017. do 2023. godine. Negativni prirodni prirast (razlika između broja novorođenih i broja umrlih) bio je od 2011. do 2016. 72 197, a od 2017. do 2022. 118.819 što djelomično treba zahvaliti i neadekvatnoj protuepidemijskoj politici, koja je Hrvatsku dovela u sam vrh svjetske ljestvice po broju umrlih na milijun stanovnika zbog posljedica zaraze koronavirusom.
Stranci nam spašavaju ekonomiju
Hrvatski demografski kolaps doveo je i do tektonskih promjena na tržištu rada. U prvoj godini prvoga premijerskog mandata Andreja Plenkovića u Hrvatsku se ukupno doselilo 15.553 osoba, od čega su 7642 bili strani državljani. Prošle godine uselilo se 57.952 građana, a njih 47.602 bili su stranci. Iako je od 2016. do 2022. godišnji broj doseljenih stranih državljana povećan gotovo sedam puta, Hrvatska i dalje nema nikakvu imigracijsku politiku, a nije izgledno ni da će je tako skoro dobiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo za primjer, 2016. doselio se 401 državljanin azijskih zemalja, a prošle godine njih 11.874. Trenutačno u Hrvatskoj živi i radi barem 140.000 stranih radnika, u građevinskom sektoru više od 40 posto zaposlenih su stranci, a turizam, proizvodnja i trgovina više bez njih ne mogu funkcionirati. Premijer Plenković voli se hvaliti rekordno visokom zaposlenošću i rekordno niskom stopom nezaposlenih, u rujnu je bilo 1.668.730 zaposlenih, a stopa registrirane nezaposlenosti iznosila je 5,8 posto, ali nikada nije kazao ni jednu riječ o tome kako je do toga došlo i tko je svaki deseti zaposlenik u realnom sektoru gospodarstva.
Koliko je doista raslo gospodarstvo?
Temelji HDZ-a armirani su ekskluzivnim nacionalizmom, tri duga desetljeća jedino ideološko vezivo te stranke je i dalje nacionalizam, pa očekivati od te i takve stranke, bez obzira na njeno hinjeno europejstvo i desni centrizam, inkluzivne imigracijske politike je ipak previše. Budući hrvatski gospodarski rast i razvoj ovisit će u velikoj mjeri upravo o imigracijskoj politici, a u Hrvatskoj to i dalje nije tema. Kada će jedna petina svih zaposlenih biti strani radnici bit će prekasno za izbjegavanje većine pogrešaka koje su počinile zapadnoeuropske zemlje.
Prema podacima Svjetske banke u proteklih sedam godina (2016. – 2022.) hrvatsko gospodarstvo imalo je kumulativni rast od 20,84 posto, mjereno u stalnim dolarima iz 2015. godine. U grupi istočnoeuropskih država članica Europske unije najviši rast gospodarstva imale su Poljska i Rumunjska (27,74 odnosno 27,22 posto), a najmanji Češka, 12,13 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko je Hrvatska dobro iskoristila svoje prvo desetljeće u članstvu Europske unije najbolje govori podatak da je Srbija u istome razdoblju zabilježila rast od 21.31 posto, a BiH 19.34 posto. U listopadu je Hrvatska četvrti mjesec zaredom imala drugu najvišu godišnju stopu inflacije u eurozoni (6,7 posto), više nego dvostruko veću od prosječne za cijelu eurozonu (2,9 posto).
Kralj redistribucije poreza
Od listopada 2021. cijene su kumulativno više porasle samo u baltičkim i slovačkim trgovinama nego u hrvatskim pa onda ne treba previše čuditi podatak da je udio građana starijih od 65 godina koji su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u konstantnom porastu od 2019. godine. U godini formiranja prve Plenkovićeve vlade 28,8 posto građana starijih od 65 godina živjelo je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a prošle godine to je već bio svaki treći građanin.
Andrej Plenković pobornik je državnoga intervencionizma, bez obzira radi li se o zabrani rada trgovina nedjeljom ili o određivanju cijena pilećih hrenovki. Svih sedam godina izbjegavao je reformirati hrvatski porezni model, učiniti ga bitno pravičnijim i konkurentnijim, nije želio ni taknuti u hrvatsku hipertrofiranu državu pa je hrvatski kumulativni gospodarski rast od 20.84 posto u razdoblju od 2016. do 2022. (u stalnim dolarima iz 2015.) pratio rast rashoda državnoga proračuna od 44,50 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nabujali porezni prihodi potpomognuti inflacijom učinili su Andreja Plenkovića neokrunjenim kraljem redistribucije poreznoga novca. Umjesto da smanji drugu najvišu stopu PDV-a u Europskoj uniji redovno je uveseljavao javnost nabrajanjem koliko je kuna ili eura Vlada dala građanima i gospodarstvu zaboravljajući kazati odakle Vladi te pare. A upravo u tome zaboravu glavni je razlog zašto će Hrvatska i dalje presporo napredovati, a zbog čega će pak mnogi otići, a oni koji će ostati bit će realno siromašniji nego što bi mogli i trebali biti.
Gorka istina o Plenkovićevih sedam godina vlasti. Brojke su tragične, svjedoče o urušavanju jednog društva
Plenković nas želi uvjeriti da je njegova vladavina neprekinuti niz velebnih postignuća
Andrej Plenković formirao je svoju prvu Vladu u listopadu 2016. godine. Prema podacima Eurostata sredinom te godine u Hrvatskoj je živjelo 4,19 milijuna stanovnika, a sredinom ove 3,85 milijuna ili 340.000 manje. U sedam godina ukupan broj stanovnika smanjen je za 8,11 posto.
U svojim svakodnevnim tiradama, koje su sve češće zbog primicanja termina izbora, premijer Andrej Plenković nastoji uvjeriti javnost da je svaka kritika koju mu upućuju oporba ili mediji potpuno neopravdana jer je njegova vladavina neprekinuti niz velebnih postignuća. Mnogobrojne korupcijske afere, dvojbene političke odluke, tragična kadrovska rješenja, sveprisutna partijska država, erozija demokratskih standarda…sve to je za Andreja Plenkovića posvema nebitno i samo nepotrebno skreće pažnju od onoga što „javnost mora znati…“.
Jednom sam već napisao da je Andrej Plenković jednostavno trajao predugo, tim više jer je na čelu stranke koja je upravljala i upravlja Hrvatskom, uz dva prekida, više od tri desetljeća. Njegov odabir političkih patuljaka i partijskih aparatčika za gotovo sva mjesta u Vladi nije posljedica neke kadrovske križaljke proizašle iz potrebe dodvoravanja lokalnim stranačkim klanovima, unutarstranačka opozicija Andreju Plenkoviću odavno ne postoji, već je isključivo rezultat reduciranja stvarnih ministarskih ovlasti i njihovoga degradiranja na nivo njegovih osobnih pomoćnika delegiranih u pojedine resore.
Karikaturalni oblik takvih kadrovskih rješenja ponajviše je vidljiv tamo gdje ministri moraju imati kakvu-takvu vidljivost, gdje moraju javno nastupati, obrazlagati i braniti odluke koje ne samo da nisu donijeli, nego u njihovome donošenju nisu čak ni sudjelovali. Andrej Plenković formalno je predsjednik Vlade, ali realno je šef svih ministarskih resora, samo za neke od njih ima više vremena i koncentracije, a nekima se jedva stigne posvetiti. Takav upravljački model, stasao i usavršen u proteklih sedam godina, umanjio je ionako ne prevelike hrvatske izglede za gospodarsko sustizanje i prestizanje drugih istočnoeuropskih članica Europske unije.
Demografsko urušavanje Hrvatske
Andrej Plenković formirao je svoju prvu Vladu u listopadu 2016. godine. Prema podacima Eurostata sredinom te godine u Hrvatskoj je živjelo 4,19 milijuna stanovnika, a sredinom ove 3,85 milijuna ili 340.000 manje. U sedam godina ukupan broj stanovnika smanjen je za 8,11 posto. Među članicama Europske unije jedino se bugarsko stanovništvo smanjivalo bržim tempom (9,87 posto). U istome razdoblju u četiri usporedive istočnoeuropske zemlje broj stanovnika je povećan (Slovenija, Estonija, Češka i Slovačka), a u osam je smanjen, ali nigdje ni približno kao u Bugarskoj i Hrvatskoj.
Razmjeri ubrzanja demografskoga urušavanja Hrvatske vidljivi su i iz usporedbe s prethodnim razdobljem u kojem je Hrvatska postala članicom Europske unije. Od 2011. do 2017. godine broj stanovnika je smanjen za 170.000, upola manje nego od 2017. do 2023. godine. Negativni prirodni prirast (razlika između broja novorođenih i broja umrlih) bio je od 2011. do 2016. 72 197, a od 2017. do 2022. 118.819 što djelomično treba zahvaliti i neadekvatnoj protuepidemijskoj politici, koja je Hrvatsku dovela u sam vrh svjetske ljestvice po broju umrlih na milijun stanovnika zbog posljedica zaraze koronavirusom.
Stranci nam spašavaju ekonomiju
Hrvatski demografski kolaps doveo je i do tektonskih promjena na tržištu rada. U prvoj godini prvoga premijerskog mandata Andreja Plenkovića u Hrvatsku se ukupno doselilo 15.553 osoba, od čega su 7642 bili strani državljani. Prošle godine uselilo se 57.952 građana, a njih 47.602 bili su stranci. Iako je od 2016. do 2022. godišnji broj doseljenih stranih državljana povećan gotovo sedam puta, Hrvatska i dalje nema nikakvu imigracijsku politiku, a nije izgledno ni da će je tako skoro dobiti.
Samo za primjer, 2016. doselio se 401 državljanin azijskih zemalja, a prošle godine njih 11.874. Trenutačno u Hrvatskoj živi i radi barem 140.000 stranih radnika, u građevinskom sektoru više od 40 posto zaposlenih su stranci, a turizam, proizvodnja i trgovina više bez njih ne mogu funkcionirati. Premijer Plenković voli se hvaliti rekordno visokom zaposlenošću i rekordno niskom stopom nezaposlenih, u rujnu je bilo 1.668.730 zaposlenih, a stopa registrirane nezaposlenosti iznosila je 5,8 posto, ali nikada nije kazao ni jednu riječ o tome kako je do toga došlo i tko je svaki deseti zaposlenik u realnom sektoru gospodarstva.
Koliko je doista raslo gospodarstvo?
Temelji HDZ-a armirani su ekskluzivnim nacionalizmom, tri duga desetljeća jedino ideološko vezivo te stranke je i dalje nacionalizam, pa očekivati od te i takve stranke, bez obzira na njeno hinjeno europejstvo i desni centrizam, inkluzivne imigracijske politike je ipak previše. Budući hrvatski gospodarski rast i razvoj ovisit će u velikoj mjeri upravo o imigracijskoj politici, a u Hrvatskoj to i dalje nije tema. Kada će jedna petina svih zaposlenih biti strani radnici bit će prekasno za izbjegavanje većine pogrešaka koje su počinile zapadnoeuropske zemlje.
Prema podacima Svjetske banke u proteklih sedam godina (2016. – 2022.) hrvatsko gospodarstvo imalo je kumulativni rast od 20,84 posto, mjereno u stalnim dolarima iz 2015. godine. U grupi istočnoeuropskih država članica Europske unije najviši rast gospodarstva imale su Poljska i Rumunjska (27,74 odnosno 27,22 posto), a najmanji Češka, 12,13 posto.
Koliko je Hrvatska dobro iskoristila svoje prvo desetljeće u članstvu Europske unije najbolje govori podatak da je Srbija u istome razdoblju zabilježila rast od 21.31 posto, a BiH 19.34 posto. U listopadu je Hrvatska četvrti mjesec zaredom imala drugu najvišu godišnju stopu inflacije u eurozoni (6,7 posto), više nego dvostruko veću od prosječne za cijelu eurozonu (2,9 posto).
Kralj redistribucije poreza
Od listopada 2021. cijene su kumulativno više porasle samo u baltičkim i slovačkim trgovinama nego u hrvatskim pa onda ne treba previše čuditi podatak da je udio građana starijih od 65 godina koji su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u konstantnom porastu od 2019. godine. U godini formiranja prve Plenkovićeve vlade 28,8 posto građana starijih od 65 godina živjelo je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a prošle godine to je već bio svaki treći građanin.
Andrej Plenković pobornik je državnoga intervencionizma, bez obzira radi li se o zabrani rada trgovina nedjeljom ili o određivanju cijena pilećih hrenovki. Svih sedam godina izbjegavao je reformirati hrvatski porezni model, učiniti ga bitno pravičnijim i konkurentnijim, nije želio ni taknuti u hrvatsku hipertrofiranu državu pa je hrvatski kumulativni gospodarski rast od 20.84 posto u razdoblju od 2016. do 2022. (u stalnim dolarima iz 2015.) pratio rast rashoda državnoga proračuna od 44,50 posto.
Nabujali porezni prihodi potpomognuti inflacijom učinili su Andreja Plenkovića neokrunjenim kraljem redistribucije poreznoga novca. Umjesto da smanji drugu najvišu stopu PDV-a u Europskoj uniji redovno je uveseljavao javnost nabrajanjem koliko je kuna ili eura Vlada dala građanima i gospodarstvu zaboravljajući kazati odakle Vladi te pare. A upravo u tome zaboravu glavni je razlog zašto će Hrvatska i dalje presporo napredovati, a zbog čega će pak mnogi otići, a oni koji će ostati bit će realno siromašniji nego što bi mogli i trebali biti.