Nije pretjerana mudrost konstatirati da živimo u postčinjeničnom dobu; u vremenu u kojem je, više nego ikad dosad, stvarnost tek suhi i lako zamjenjivi dodatak osobnim svjetonazorima i političkim uvjerenjima. Pretjerivanja, spinovi, čak i otvorene laži tako posljednjih godina kroz sve šire medijske kanale prolaze do publike neobično jednostavno, bez suvišnih pitanja i neželjenih nuspojava.
Dama u crvenom
HDZ tako već duže vrijeme kroz razne aktere i kanale protura priču o privatizaciji Ine koja bi imala njihovu stranku osloboditi barem dijela golemog političkog tereta koju bi joj ta priča trebala predstavljati. Jer, eto, Inu je, zapravo, prodao netko drugi i to baš sadašnja zla politička oporba koja im dugo i uporno pije krv zbog cijele sile mutnih radnji oko nafte, plina, dionica i upravljačkih prava u ključnoj energetskoj kompaniji u ovoj zemlji.
Istočni grijeh hrvatske politike s Inom, tako, nije cijela knjiga (zapravo, više tomova) HDZ-ove korupcije od “četvrte” do najviših razina, teška milijarde eura i godine propuštenog razvoja. Ma kakvi, za sve je, zapravo, kriv – SDP.
Dama u crvenom se tako, doslovno u crvenom pušta kroz korito medijske i političke stvarnosti ove zemlje, s ufanjem u kratko pamćenje javnosti koja će teško prozreti ne pretjerano vještu simulaciju. Odnosno, prijesnu i zlonamjernu političku laž.
Monumentalna greška
Davor Filipović posebno marno posljednjih tjedana širi tu neistinu, žestinom predanog vojnika partije koji ne postavlja suvišna pitanja. “Jasno sam komunicirao da je prodaja Ine prije 20 godina bila najveća greška hrvatske politike, s čijim se posljedicama i danas suočavamo, a ova kriza u kojoj se nalazimo samo taj problem stavila pod povećalo i danas je svima jasno kakva je monumentalna greška bila prodaja Ine”, kazao je tako u razgovoru za Novi list ovog vikenda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Monumentalna greška prodaje Ine”, međutim, nije se dogodila prije 20 godina. Ne može je se čak točno locirati na samo jednu točku u vremenu. Proces prodaje i predaje Ine mađarskom MOL-u trajao je godinama, a sve ključne poteze povukao je i još uvijek povlači upravo – Filipovićev HDZ.
Predizborna predaja Ine
Prije dvadeset godina je, naime, MOL-u prodano tek 25 posto dionica domaće naftne kompanije, čime je mađarska tvrtka postala strateški partner – ali, manji strateški partner. A onda se na vlast vratio HDZ.
Ususret vrlo neizvjesnim parlamentarnim izborima 2007. godine, stranka koju je tad vodio Ivo Sanader kao jednu od predizbornih taktika upotrijebila je javne ponude dionica (IPO), prvo Ine, pa zatim HT-a. Radilo se, zapravo, o tek slabo kamufliranom dijeljenju keša potencijalnim biračima – jer su cijene po kojima su dionice prodavane građanima bile dobro ispod tržišnih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dionice Ine koje su išle na IPO prodavane su građanima po 1690 kuna krajem 2006. godine. Najveći dio njih otkupio je – nimalo iznenađujuće – upravo MOL. Po cijeni od 2800 kuna.
Sklonište u budućim inačicama stranke
Tim manevrom je HDZ pred izbore udobrovoljio birače, a još više mađarsku naftnu kompaniju koja je uskoro postala najveći pojedinačni dioničar u Ini. Nakon toga, a za što sad postoji i pravomoćna presuda Sanaderu, sporazum o upravljačkim pravima je MOL-u dao potpunu kontrolu nad firmom.
Potpisao se, negdje u to vrijeme i ugovor o plinskom poslovanju, radi čijeg je kasnijeg neispunjavanja Hrvatska nedavno izgubila na međunarodnoj arbitraži. Ina je tako završila čvrsto u mađarskim rukama, Sanader nakon nekoliko godina u zatvoru, a najveći dio ljudi iz tadašnjeg vrha HDZ-a se udobno smjestio i u svim budućim inačicama te stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponuda koju nitko nije vidio
Priča kojom se aktualni, Plenkovićev HDZ nastoji potpuno emancipirati od Sanaderovog, iako su u mnogim glavnim ulogama doslovno isti igrači, nema veze sa stvarnošću ni po pitanju Ine. Naime, košara grijehova Plenkovića i njegovih ljudi oko Ine također je vrlo fino puna.
Još je na Badnjak 2016. godine tadašnji i sadašnji hrvatski premijer najavio da ne samo da vraća Inu u hrvatske ruke, već i da ima razrađen model otkupa dionica od MOL-a. Jedino što se po tom pitanju dogodilo u narednih šest godina je da je Vlada konzultante u tom procesu platila devet milijuna eura. I da je – navodno, jer o detaljima ništa ne zna ni stručna, ni opća javnost – ponudu MOL odbio.
U međuvremenu, većina strateških odluka išla je u korist mađarske kompanije i daljnjeg pretvaranja Ine u ne pretjerano bitnu južnu podružnicu. Iako su se iz HDZ-a kleli da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, ona ne samo da je ugašena, nego je Vlada svojim odlukama doprinijela njenom gašenju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Minuta šutnje i knedla u grlu
Sve slabosti, pak, netransparentnog upravljanja tvrtkom došle su do izražaja i u lani otkrivenoj pljački na trgovini jeftinim Ininim plinom na kojoj su pojedinci zaradili milijardu kuna. Pojedinci su, dakako, bili članovi HDZ-a, pomagale su im tvrtke pod HDZ-ovim vodstvom, a hrvatske članove uprave koji, naravno, nisu primijetili da se nešto čudno događa imenovala je – HDZ-ova Vlada.
Ukratko, kad je Ina u pitanju, vladajuća stranka bi trebala prvo uzeti minutu šutnje, uz gledanje u pod. A onda na pitanja odgovarati s knedlom u grlu. Bio bi to minimum minimuma pristojnosti, čak i u vremenu u kojem su činjenice tek smetnja poželjnim političkim narativima. Davor Filipović kao dama u crvenom je, ipak, previše.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ-ovci i Filipović bi trebali postiđeno šutjeti kad se priča o Ini. Ali ne, oni tvrde da ju je prodao - netko drugi
Vladajuća stranka, odgovorna za cijelu seriju loših i kriminalnih odluka o Ini, uporno širi laži o njenoj privatizaciji
“Monumentalna greška prodaje Ine”, međutim, nije se dogodila prije 20 godina. Ne može je se čak točno locirati na samo jednu točku u vremenu. Proces prodaje i predaje Ine mađarskom MOL-u trajao je godinama, a sve ključne poteze povukao je i još uvijek povlači upravo - Filipovićev HDZ
Nije pretjerana mudrost konstatirati da živimo u postčinjeničnom dobu; u vremenu u kojem je, više nego ikad dosad, stvarnost tek suhi i lako zamjenjivi dodatak osobnim svjetonazorima i političkim uvjerenjima. Pretjerivanja, spinovi, čak i otvorene laži tako posljednjih godina kroz sve šire medijske kanale prolaze do publike neobično jednostavno, bez suvišnih pitanja i neželjenih nuspojava.
Pa ipak, neke laži su toliko uporne i goleme, da i danas odskaču, poput čuvene dame u crvenom na ulici punoj ljudi u tamnim odijelima iz kultnog filma Matrix. Čak i u postčinjeničnom dobu neke su izmišljotine, jednostavno, prevelike.
Dama u crvenom
HDZ tako već duže vrijeme kroz razne aktere i kanale protura priču o privatizaciji Ine koja bi imala njihovu stranku osloboditi barem dijela golemog političkog tereta koju bi joj ta priča trebala predstavljati. Jer, eto, Inu je, zapravo, prodao netko drugi i to baš sadašnja zla politička oporba koja im dugo i uporno pije krv zbog cijele sile mutnih radnji oko nafte, plina, dionica i upravljačkih prava u ključnoj energetskoj kompaniji u ovoj zemlji.
Istočni grijeh hrvatske politike s Inom, tako, nije cijela knjiga (zapravo, više tomova) HDZ-ove korupcije od “četvrte” do najviših razina, teška milijarde eura i godine propuštenog razvoja. Ma kakvi, za sve je, zapravo, kriv – SDP.
Dama u crvenom se tako, doslovno u crvenom pušta kroz korito medijske i političke stvarnosti ove zemlje, s ufanjem u kratko pamćenje javnosti koja će teško prozreti ne pretjerano vještu simulaciju. Odnosno, prijesnu i zlonamjernu političku laž.
Monumentalna greška
Davor Filipović posebno marno posljednjih tjedana širi tu neistinu, žestinom predanog vojnika partije koji ne postavlja suvišna pitanja. “Jasno sam komunicirao da je prodaja Ine prije 20 godina bila najveća greška hrvatske politike, s čijim se posljedicama i danas suočavamo, a ova kriza u kojoj se nalazimo samo taj problem stavila pod povećalo i danas je svima jasno kakva je monumentalna greška bila prodaja Ine”, kazao je tako u razgovoru za Novi list ovog vikenda.
“Monumentalna greška prodaje Ine”, međutim, nije se dogodila prije 20 godina. Ne može je se čak točno locirati na samo jednu točku u vremenu. Proces prodaje i predaje Ine mađarskom MOL-u trajao je godinama, a sve ključne poteze povukao je i još uvijek povlači upravo – Filipovićev HDZ.
Predizborna predaja Ine
Prije dvadeset godina je, naime, MOL-u prodano tek 25 posto dionica domaće naftne kompanije, čime je mađarska tvrtka postala strateški partner – ali, manji strateški partner. A onda se na vlast vratio HDZ.
Ususret vrlo neizvjesnim parlamentarnim izborima 2007. godine, stranka koju je tad vodio Ivo Sanader kao jednu od predizbornih taktika upotrijebila je javne ponude dionica (IPO), prvo Ine, pa zatim HT-a. Radilo se, zapravo, o tek slabo kamufliranom dijeljenju keša potencijalnim biračima – jer su cijene po kojima su dionice prodavane građanima bile dobro ispod tržišnih.
Dionice Ine koje su išle na IPO prodavane su građanima po 1690 kuna krajem 2006. godine. Najveći dio njih otkupio je – nimalo iznenađujuće – upravo MOL. Po cijeni od 2800 kuna.
Sklonište u budućim inačicama stranke
Tim manevrom je HDZ pred izbore udobrovoljio birače, a još više mađarsku naftnu kompaniju koja je uskoro postala najveći pojedinačni dioničar u Ini. Nakon toga, a za što sad postoji i pravomoćna presuda Sanaderu, sporazum o upravljačkim pravima je MOL-u dao potpunu kontrolu nad firmom.
Potpisao se, negdje u to vrijeme i ugovor o plinskom poslovanju, radi čijeg je kasnijeg neispunjavanja Hrvatska nedavno izgubila na međunarodnoj arbitraži. Ina je tako završila čvrsto u mađarskim rukama, Sanader nakon nekoliko godina u zatvoru, a najveći dio ljudi iz tadašnjeg vrha HDZ-a se udobno smjestio i u svim budućim inačicama te stranke.
Ponuda koju nitko nije vidio
Priča kojom se aktualni, Plenkovićev HDZ nastoji potpuno emancipirati od Sanaderovog, iako su u mnogim glavnim ulogama doslovno isti igrači, nema veze sa stvarnošću ni po pitanju Ine. Naime, košara grijehova Plenkovića i njegovih ljudi oko Ine također je vrlo fino puna.
Još je na Badnjak 2016. godine tadašnji i sadašnji hrvatski premijer najavio da ne samo da vraća Inu u hrvatske ruke, već i da ima razrađen model otkupa dionica od MOL-a. Jedino što se po tom pitanju dogodilo u narednih šest godina je da je Vlada konzultante u tom procesu platila devet milijuna eura. I da je – navodno, jer o detaljima ništa ne zna ni stručna, ni opća javnost – ponudu MOL odbio.
U međuvremenu, većina strateških odluka išla je u korist mađarske kompanije i daljnjeg pretvaranja Ine u ne pretjerano bitnu južnu podružnicu. Iako su se iz HDZ-a kleli da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, ona ne samo da je ugašena, nego je Vlada svojim odlukama doprinijela njenom gašenju.
Minuta šutnje i knedla u grlu
Sve slabosti, pak, netransparentnog upravljanja tvrtkom došle su do izražaja i u lani otkrivenoj pljački na trgovini jeftinim Ininim plinom na kojoj su pojedinci zaradili milijardu kuna. Pojedinci su, dakako, bili članovi HDZ-a, pomagale su im tvrtke pod HDZ-ovim vodstvom, a hrvatske članove uprave koji, naravno, nisu primijetili da se nešto čudno događa imenovala je – HDZ-ova Vlada.
Ukratko, kad je Ina u pitanju, vladajuća stranka bi trebala prvo uzeti minutu šutnje, uz gledanje u pod. A onda na pitanja odgovarati s knedlom u grlu. Bio bi to minimum minimuma pristojnosti, čak i u vremenu u kojem su činjenice tek smetnja poželjnim političkim narativima. Davor Filipović kao dama u crvenom je, ipak, previše.