Najgore desetljeće u povijesti grada
Nije, naravno, ni fer ni logično stavljati u isti koš nezapamćen urbanistički i civilizacijski iskorak modernističkog Splita, s devedesetima, možda i najgorim desetljećem u povijesti grada, u kojem je uništeno sve što je moglo biti uništeno u dotad snažnom industrijskom gradu, jednako kao što nije realno uspoređivati izgradnju čitavog novog grada i gotovo kompletne sportske, obrazovne i zdravstvene infrastrukture, s nasipanjem jednog platoa, posebno imamo li u vidu da je neusporedivo više obale nasuto i do kraja uređeno u tom razdoblju prije, ali nedovršenost projekta i kasnija stihija jesu predstavljale konstantu splitske tradicije odnosa prema velikim projektima.
I baš kao što su u modernističkim kvartovima dovršeni uglavnom stanovi i škole, a ostala nedovršena sportsko-rekreacijska i komunalna zona, na kojima su kasnije, umjesto zamišljenih kvartovskih dvorana podignute crkve i nove stambene zgrade, tako je i na platou koji je bio zamišljen kao generator budućeg turističkog razvoja grada, niknula užasna stambena zona, bez odgovarajuće komunalne infrastrukture i ceste, s tek ponekim hotelom i stvarnom turističkom namjenom, dok je sam plato, uz poneku smislenu oazu, trajno ostao zapuštena ledina puna građevinskog otpada i prašine, s mrtvim morem ispred sebe, koje se još uvijek nije do kraja oporavilo od Rojsovog neimarskog zahvata.
Stihija uz vodstvo lokalnih građevinskih poduzetnika
Spomen na tu 1998. ostao je vidljiv u velikom križu postavljenom negdje po sredini tog novog stambenog kvarta, a sve drugo preuzela je stihija uz vodstvo lokalnih građevinskih poduzetnika.
Kako je Split, međutim, počeo aktivno i već više od desetljeća živjeti svoju novu stvarnost, obilježenu turističkim bumom, tako se žnjanska obala pretvarala u zlatnu, mahom očerupanu kokoš, na kojoj su se možda i najviše susretali domaći svijet i svijet turista i koji je počeo dobivati i nove hotele, poput luksuzne Amphore, ali i još luksuznije stanove, zbog čega je prostor iznad platoa počeo sličiti na kombinaciju brazilske favele i Copacabane, a sam plato vapio za temeljitim preuređenjem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Službeno otvoreni radovi na Žnjanu
I ono, uz lavovsko nastojanje prethodnog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare, kao i sadašnje Puljkove vlasti, konačno dolazi. Brojnim negodovanjima, primjedbama na skupoću projekta i zahtjevima da se ta sredstva potroše za komunalnu infrastrukturu u zapuštenim istočnim kotarevima dolazi unatoč. Splitski gradonačelnik nedavno je i službeno otvorio radove na uređenju Žnjana i pokrenuo novu eru.
I dobro je što ona dolazi, jer je Splitu s današnjom monoturističkom ekonomijom uređenje Žnjana postalo apsolutna nužnost, ali i zbog onoga što sam već napomenuo, a to je činjenica da taj prostor i dalje, i to tokom čitave godine, masovno koriste i sami Splićani, budući da je žnjanska obala i šetnica odavno preuzela dobar dio funkcija centra grada i mitske Rive.
Podizanje kvalitete života u gradu
Drugim riječima, uređenje Žnjana, na kojem će se konačno pored ugostiteljskih objekata, smisleno riješiti sportsko-rekreacijska i hortikulturna zona, ozbiljno će podići kvalitetu života u gradu i skupoća tog projekta istog časa kad on bude završen jednostavno neće biti tema. Jednako kao što nije bila ni nakon preuređenja Rive ili izgradnje Zapadne obale.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ima tu još nešto. Konačno dovršenje Žnjana koje se najavljuje za iduće ljeto, tj. ono 2025. godine, pokazuje koliko su nam godina pojeli skakavci, da parafraziram beogradskog pisca Borislava Pekića. Točno toliko godina, točno tri decenije od završetka rata, trebalo je proći da se zemlja oporavi od posljedica hadezeovih devedesetih i krene dalje, zbog čega tim bizarnije djeluje to što se one sve više predstavljaju kao neko mitsko zlatno doba kojem se treba vratiti.
Hoće li Split konačno ostaviti devedesete iza sebe? Dovršenje Žnjana pokazuje koliko su nam godina pojeli skakavci
Splitu je s današnjom monoturističkom ekonomijom uređenje Žnjana postalo apsolutna nužnost
Uređenje Žnjana, na kojem će se konačno pored ugostiteljskih objekata, smisleno riješiti sportsko-rekreacijska i hortikulturna zona, ozbiljno će podići kvalitetu života u gradu i skupoća tog projekta istog časa kad on bude završen jednostavno neće biti tema
Iako je žnjanski plato nasut još 1998. godine, za potrebe dolaska pape Ivana Pavla Drugog u Split, i kao takav je, ne samo u simboličkom smislu, nego i u faktičnom, s obzirom na izvedbu projekta i njegovu kasniju sudbinu, predstavljao i predstavlja ključni fizički i simbolički spomenik tom dobu u prostoru, on je u jednoj stvari predstavljao kontinuitet modernističkog i socijalističkog Splita.
Jednako kao što je taj modernistički Split bio ambiciozno zamišljen i projektiran, daleko iznad financijskih i svakih drugih mogućnosti relativno maloga grada, zbog čega je najveći dio tih projekata ostao nezavršen, od Doma mladih pa sve do Splita 3, Trstenika, Mertojaka i samog Žnjana, ta nedovršenost, zajedno s posljedičnim stihijskim odnosom prema otvorenom prostoru, karakterizirala je i projekt Žnjana.
Najgore desetljeće u povijesti grada
Nije, naravno, ni fer ni logično stavljati u isti koš nezapamćen urbanistički i civilizacijski iskorak modernističkog Splita, s devedesetima, možda i najgorim desetljećem u povijesti grada, u kojem je uništeno sve što je moglo biti uništeno u dotad snažnom industrijskom gradu, jednako kao što nije realno uspoređivati izgradnju čitavog novog grada i gotovo kompletne sportske, obrazovne i zdravstvene infrastrukture, s nasipanjem jednog platoa, posebno imamo li u vidu da je neusporedivo više obale nasuto i do kraja uređeno u tom razdoblju prije, ali nedovršenost projekta i kasnija stihija jesu predstavljale konstantu splitske tradicije odnosa prema velikim projektima.
I baš kao što su u modernističkim kvartovima dovršeni uglavnom stanovi i škole, a ostala nedovršena sportsko-rekreacijska i komunalna zona, na kojima su kasnije, umjesto zamišljenih kvartovskih dvorana podignute crkve i nove stambene zgrade, tako je i na platou koji je bio zamišljen kao generator budućeg turističkog razvoja grada, niknula užasna stambena zona, bez odgovarajuće komunalne infrastrukture i ceste, s tek ponekim hotelom i stvarnom turističkom namjenom, dok je sam plato, uz poneku smislenu oazu, trajno ostao zapuštena ledina puna građevinskog otpada i prašine, s mrtvim morem ispred sebe, koje se još uvijek nije do kraja oporavilo od Rojsovog neimarskog zahvata.
Stihija uz vodstvo lokalnih građevinskih poduzetnika
Spomen na tu 1998. ostao je vidljiv u velikom križu postavljenom negdje po sredini tog novog stambenog kvarta, a sve drugo preuzela je stihija uz vodstvo lokalnih građevinskih poduzetnika.
Kako je Split, međutim, počeo aktivno i već više od desetljeća živjeti svoju novu stvarnost, obilježenu turističkim bumom, tako se žnjanska obala pretvarala u zlatnu, mahom očerupanu kokoš, na kojoj su se možda i najviše susretali domaći svijet i svijet turista i koji je počeo dobivati i nove hotele, poput luksuzne Amphore, ali i još luksuznije stanove, zbog čega je prostor iznad platoa počeo sličiti na kombinaciju brazilske favele i Copacabane, a sam plato vapio za temeljitim preuređenjem.
Službeno otvoreni radovi na Žnjanu
I ono, uz lavovsko nastojanje prethodnog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare, kao i sadašnje Puljkove vlasti, konačno dolazi. Brojnim negodovanjima, primjedbama na skupoću projekta i zahtjevima da se ta sredstva potroše za komunalnu infrastrukturu u zapuštenim istočnim kotarevima dolazi unatoč. Splitski gradonačelnik nedavno je i službeno otvorio radove na uređenju Žnjana i pokrenuo novu eru.
I dobro je što ona dolazi, jer je Splitu s današnjom monoturističkom ekonomijom uređenje Žnjana postalo apsolutna nužnost, ali i zbog onoga što sam već napomenuo, a to je činjenica da taj prostor i dalje, i to tokom čitave godine, masovno koriste i sami Splićani, budući da je žnjanska obala i šetnica odavno preuzela dobar dio funkcija centra grada i mitske Rive.
Podizanje kvalitete života u gradu
Drugim riječima, uređenje Žnjana, na kojem će se konačno pored ugostiteljskih objekata, smisleno riješiti sportsko-rekreacijska i hortikulturna zona, ozbiljno će podići kvalitetu života u gradu i skupoća tog projekta istog časa kad on bude završen jednostavno neće biti tema. Jednako kao što nije bila ni nakon preuređenja Rive ili izgradnje Zapadne obale.
No, ima tu još nešto. Konačno dovršenje Žnjana koje se najavljuje za iduće ljeto, tj. ono 2025. godine, pokazuje koliko su nam godina pojeli skakavci, da parafraziram beogradskog pisca Borislava Pekića. Točno toliko godina, točno tri decenije od završetka rata, trebalo je proći da se zemlja oporavi od posljedica hadezeovih devedesetih i krene dalje, zbog čega tim bizarnije djeluje to što se one sve više predstavljaju kao neko mitsko zlatno doba kojem se treba vratiti.