Tjedan koji je počeo kolapsom zagrebačkog vodovoda, nastavio se višednevnom krizom između Kosova i Srbije, previranjima i demonstracijama u Bosni i Hercegovini te Sloveniji, bizarnom varaždinskom aferom kipovi i još dvjema epizodama rasula u SDP-u. Obilježila ga je i trideseta godišnjica početka napada na Dubrovnik te ohrabrujuća vijest da se konačno kao alternativa školskom vjeronauku planira uvesti predmet ‘Kritičko mišljenje’.
Tjedan je počeo spektakularnim kolapsom zagrebačkog vodovoda, tako što je u kratkom vremenskom periodu na dva različita mjesta pukla cijev i potopila Trešnjevku. Malo kada je slučaj tako plastično potvrdio krilaticu ‘Poslije mene potop’. Taj poslije kojeg se dogodio potop je, naravno bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. I nije da se to sve skupa nije znalo, da zbog dotrajalih cijevi 50 % vode svakako iscuri, da se fontanama šminkao sustav koji je pred slomom, ali Zagrepčani su svemu tome unatoč birali istog čovjeka na čelo grada iz ciklusa u ciklus, misleći da se katastrofa neće dogoditi, ako se budu pravili da nije na pomolu. Uostalom nikad nije falilo ljudi spremnih da oduševljeno kliču šminkerskim projektima izvedenim nauštrb stvarnih komunalnih potreba. Pogledati pod Split-Kerum-Zapadna obala-Karepovac.
Studentski zbor
Jednako pak, kao u slučaju Zagreba, svi su sve znali i u vezi Studentskog zbora. I da na izbore za njega izlaze rijetki i da je on uglavnom pod kontrolom mladeži HDZ-a i da takvi studentski predstavnici žive nezamislivim standardom i da statuti sveučilišta daju neproporcionalnu glasačku snagu takvim studentima koji onda održavaju rektorima većinu u Senatu ili pak donose promjene na izborima za rektora, kao u Splitu. Ta lojalnost, naravno košta, a koliko košta vidjeli smo na primjeru donedavnog čelnog čovjeka Studentskog zbora Mihovila Miokovića, koji bi i danas bio na funkciji nesuvislo braneći poteze rektora Borasa, da je bio samo malo promišljeniji. I tu je ključni problem društva. Taj što svi sve znaju, ali puštaju ili ne vjeruju da su ikakve promjene moguće.
SDP
Otkad pišem ovu rubriku nije prošao tjedan bez bizarnih vijesti o samouništenju SDP-a, pa nije imalo razloga za očekivati da i sada bude drukčije. Čitav tjedan gledali smo tako nadmudrivanje oko toga što će biti s izbačenim saborskim zastupnicima, da bi na koncu Glavni odbor donio odluku da oni ne mogu biti dio kluba, što je vijest bitna tek nepopravljivim ovisnicima o vijestima s Iblera. No, puno bizarnija vijest dolazi iz Splita. Tamo je, naime, stranku napustio čovjek koji je bio SDP-ov kandidat za gradonačelnika i nosilac liste, praktično izmišljen i izvučen iz anonimnosti od strane čelnog čovjeka partije u gradu, Gorana Kotura. Manje je bitno što će ovo značiti za splitski SDP, a puno bitnije je to da gradonačelnik Puljak nakon ovoga više nema većinu u Gradskom vijeću.
Tenzije između Srbije i Kosova
U međuvremenu Aleksandar Vučić neumorno nastavlja širiti tenzije po regiji, pretvarajući se u naknadnog mirotvorca. Ovog puta na meti je bilo Kosovo, zbog očekivanog reciprociteta obavezne zamjene tablica. Srbija je digla vojsku u stanje pripravnosti, a duž granice se šetao ruski veleposlanik u Beogradu, iako je unaprijed bilo jasno da od svega neće biti ništa. Kosovo je nezavisna država i to će ostati priznala ga Srbija ili ne, s tim da to nepriznavanje puno više šteti samoj Srbiji pa i preostalim kosovskim Srbima, nego ikom drugom. Tzv. kompromis koji je postignut neodoljivo podsjeća na svojevremeno povlačenje splitskog gradonačelnika Baldasara s temom promjene imena ulica, kada je usvojio sve zahtjeve HDZ-a pa zaključio kako je sretan što smo postigli kompromis.
BiH
No, puno veće probleme nego na Kosovu taj nacionalizam može proizvesti u Bosni i Hercegovini, u kojoj Dodik još jednom najavljuje odcjepljenje i povlači konkretne poteze opstrukcije državnih institucija, dok opozicija masovno prosvjeduje protiv njega u Banjoj Luci, ali opet s nacionalističkom retorikom. Uzmemo li u obzir da je posljednja šansa za izmjene Izbornog zakona upravo na dnevnom redu i da su oko toga angažirani i američka i europska diplomacija, možemo se samo nadati da će taj dogovor biti postignut. Tim prije što je došlo do nekakvog pomirbenog susreta između Zorana Milanovića i Bakira Izetbegovića. Jer ako se situacija uskoro ne smiri, a Bosna i Hercegovina ostane potpuno nefunkcionalna zemlja, uzalud će biti sva otvaranja mostova preko Save i dovršetak koridora VC.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slovenija
Situacija nije pretjerano bolja ni u Sloveniji u kojoj upravo traju masovni prosvjedi antivaksera, sastavljeni od ideološki i klasno različitih aktera. Jedino utješno u čitavoj priči jeste to što ta masa nezadovoljnika još nije dobila suvislu političku artikulaciju, odnosno vođu, ali i to što su čelnici četiriju opozicijskih stranaka centra, lijevog centra i ljevice potpisale predizbornu suradnju usmjerenu protiv Janše uoči izbora početkom godine. S priličnim izgledima za uspjeh.
Varaždinski kipovi
Dok se u regiji događaju prijelomne stvari u vezi kojih se premijer gotovo ne oglašava, javnost se bavi bizarnim pitanjem redovničkih skulptura i njihovom doradom u varaždinskom parku, pri čemu smo trebali dočekati tekst Viktora Ivančića koji je jedini postavio logično pitanje, čemu uopće skulpture posvećene redovničkim redovima u javnom parku.
Kritičko mišljenje
Odgovor na pitanje zbog čega se to smatra samorazumljivim dala je vijest da se konačno, skoro četvrt stoljeća nakon uvođenja vjeronauka u škole, pokreće alternativan predmet ‘Kritičko mišljenje’. Ako se on na koncu uopće uspije uvesti, morat ćemo sačekati barem desetak godina da generacijama koje dolaze pretvaranje Hrvatske u vjersku državu prestane biti podrazumijevajuće. Sve pod uvjetom da se u međuvremenu ne odsele.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trideseta godišnjica napada na Dubrovnik
Konačno, proteklog tjedna obilježena je i trideseta godišnjica napada na Dubrovnik, iz koje mnogi nisu izvukli nikakvu pouku, ako je suditi po onome što gledamo na Kosovu, u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. A taj napad, čija je prva civilna žrtva bio sjajan pisac Milan Milišić, čovjek koji je volio i poznavao Dubrovnik do krajnosti, jedna je od sramotnijih epizoda čitave povijesti ovih prostora. Vrijedi stoga ovdje prenijeti nekoliko Milišićevih rečenica napisanih o svom gradu 1982. godine:
“Nasuprot ograničenog broju načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza. Takav je primjerice pogled iz jutarnjeg aviona na Grad što leži kao hladna kamena računalica na zategnutoj plohi modrog damasta. Ovu plohu para nečujeno jedan motorin, netko tko je rano pošao skupiti mreže i ne pomišljajući da je živi element slike koju netko iz visine promatra. Tek kad zvuk avionskog motora prospe na njega sjeme svojih decibela, kad nadjača zvuk njegovog “Albina” ili “Tomosa”, on podiže glavu i zaklanja dlanom oči od niskog jutarnjeg sunca. Misli onih u brodu aviona i onih u barci zatrepere načas u istom prostoru, u prividnoj konfrontaciji razmjene se iz svojih različitih brzina i nakana, a onda pažnju skrene nešto drugo, san Grada opet nadjača jutro, avion sklizne iz ovog svijeta lakim trzajem kao da je poslednji kojim se zmija izvlači iz košuljice.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zagrebački vodovod još je jedna ostavština Milana Bandića, čovjeka kojeg su građani birali unatoč katastrofama
Donosimo Markovinin tjedni komentar najvažnijih događaja
Kolaps zagrebačkog vodovoda, skandal u Studnetskom zboru, tenzije između Kosova i Srbije, 30. godišnjica napada na Dubrovnik... samo su neke od stvari koje su obilježile još jedan buran tjedan
Tjedan koji je počeo kolapsom zagrebačkog vodovoda, nastavio se višednevnom krizom između Kosova i Srbije, previranjima i demonstracijama u Bosni i Hercegovini te Sloveniji, bizarnom varaždinskom aferom kipovi i još dvjema epizodama rasula u SDP-u. Obilježila ga je i trideseta godišnjica početka napada na Dubrovnik te ohrabrujuća vijest da se konačno kao alternativa školskom vjeronauku planira uvesti predmet ‘Kritičko mišljenje’.
Kolaps zagrebačkog vodovoda
Tjedan je počeo spektakularnim kolapsom zagrebačkog vodovoda, tako što je u kratkom vremenskom periodu na dva različita mjesta pukla cijev i potopila Trešnjevku. Malo kada je slučaj tako plastično potvrdio krilaticu ‘Poslije mene potop’. Taj poslije kojeg se dogodio potop je, naravno bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. I nije da se to sve skupa nije znalo, da zbog dotrajalih cijevi 50 % vode svakako iscuri, da se fontanama šminkao sustav koji je pred slomom, ali Zagrepčani su svemu tome unatoč birali istog čovjeka na čelo grada iz ciklusa u ciklus, misleći da se katastrofa neće dogoditi, ako se budu pravili da nije na pomolu. Uostalom nikad nije falilo ljudi spremnih da oduševljeno kliču šminkerskim projektima izvedenim nauštrb stvarnih komunalnih potreba. Pogledati pod Split-Kerum-Zapadna obala-Karepovac.
Studentski zbor
Jednako pak, kao u slučaju Zagreba, svi su sve znali i u vezi Studentskog zbora. I da na izbore za njega izlaze rijetki i da je on uglavnom pod kontrolom mladeži HDZ-a i da takvi studentski predstavnici žive nezamislivim standardom i da statuti sveučilišta daju neproporcionalnu glasačku snagu takvim studentima koji onda održavaju rektorima većinu u Senatu ili pak donose promjene na izborima za rektora, kao u Splitu. Ta lojalnost, naravno košta, a koliko košta vidjeli smo na primjeru donedavnog čelnog čovjeka Studentskog zbora Mihovila Miokovića, koji bi i danas bio na funkciji nesuvislo braneći poteze rektora Borasa, da je bio samo malo promišljeniji. I tu je ključni problem društva. Taj što svi sve znaju, ali puštaju ili ne vjeruju da su ikakve promjene moguće.
SDP
Otkad pišem ovu rubriku nije prošao tjedan bez bizarnih vijesti o samouništenju SDP-a, pa nije imalo razloga za očekivati da i sada bude drukčije. Čitav tjedan gledali smo tako nadmudrivanje oko toga što će biti s izbačenim saborskim zastupnicima, da bi na koncu Glavni odbor donio odluku da oni ne mogu biti dio kluba, što je vijest bitna tek nepopravljivim ovisnicima o vijestima s Iblera. No, puno bizarnija vijest dolazi iz Splita. Tamo je, naime, stranku napustio čovjek koji je bio SDP-ov kandidat za gradonačelnika i nosilac liste, praktično izmišljen i izvučen iz anonimnosti od strane čelnog čovjeka partije u gradu, Gorana Kotura. Manje je bitno što će ovo značiti za splitski SDP, a puno bitnije je to da gradonačelnik Puljak nakon ovoga više nema većinu u Gradskom vijeću.
Tenzije između Srbije i Kosova
U međuvremenu Aleksandar Vučić neumorno nastavlja širiti tenzije po regiji, pretvarajući se u naknadnog mirotvorca. Ovog puta na meti je bilo Kosovo, zbog očekivanog reciprociteta obavezne zamjene tablica. Srbija je digla vojsku u stanje pripravnosti, a duž granice se šetao ruski veleposlanik u Beogradu, iako je unaprijed bilo jasno da od svega neće biti ništa. Kosovo je nezavisna država i to će ostati priznala ga Srbija ili ne, s tim da to nepriznavanje puno više šteti samoj Srbiji pa i preostalim kosovskim Srbima, nego ikom drugom. Tzv. kompromis koji je postignut neodoljivo podsjeća na svojevremeno povlačenje splitskog gradonačelnika Baldasara s temom promjene imena ulica, kada je usvojio sve zahtjeve HDZ-a pa zaključio kako je sretan što smo postigli kompromis.
BiH
No, puno veće probleme nego na Kosovu taj nacionalizam može proizvesti u Bosni i Hercegovini, u kojoj Dodik još jednom najavljuje odcjepljenje i povlači konkretne poteze opstrukcije državnih institucija, dok opozicija masovno prosvjeduje protiv njega u Banjoj Luci, ali opet s nacionalističkom retorikom. Uzmemo li u obzir da je posljednja šansa za izmjene Izbornog zakona upravo na dnevnom redu i da su oko toga angažirani i američka i europska diplomacija, možemo se samo nadati da će taj dogovor biti postignut. Tim prije što je došlo do nekakvog pomirbenog susreta između Zorana Milanovića i Bakira Izetbegovića. Jer ako se situacija uskoro ne smiri, a Bosna i Hercegovina ostane potpuno nefunkcionalna zemlja, uzalud će biti sva otvaranja mostova preko Save i dovršetak koridora VC.
Slovenija
Situacija nije pretjerano bolja ni u Sloveniji u kojoj upravo traju masovni prosvjedi antivaksera, sastavljeni od ideološki i klasno različitih aktera. Jedino utješno u čitavoj priči jeste to što ta masa nezadovoljnika još nije dobila suvislu političku artikulaciju, odnosno vođu, ali i to što su čelnici četiriju opozicijskih stranaka centra, lijevog centra i ljevice potpisale predizbornu suradnju usmjerenu protiv Janše uoči izbora početkom godine. S priličnim izgledima za uspjeh.
Varaždinski kipovi
Dok se u regiji događaju prijelomne stvari u vezi kojih se premijer gotovo ne oglašava, javnost se bavi bizarnim pitanjem redovničkih skulptura i njihovom doradom u varaždinskom parku, pri čemu smo trebali dočekati tekst Viktora Ivančića koji je jedini postavio logično pitanje, čemu uopće skulpture posvećene redovničkim redovima u javnom parku.
Kritičko mišljenje
Odgovor na pitanje zbog čega se to smatra samorazumljivim dala je vijest da se konačno, skoro četvrt stoljeća nakon uvođenja vjeronauka u škole, pokreće alternativan predmet ‘Kritičko mišljenje’. Ako se on na koncu uopće uspije uvesti, morat ćemo sačekati barem desetak godina da generacijama koje dolaze pretvaranje Hrvatske u vjersku državu prestane biti podrazumijevajuće. Sve pod uvjetom da se u međuvremenu ne odsele.
Trideseta godišnjica napada na Dubrovnik
Konačno, proteklog tjedna obilježena je i trideseta godišnjica napada na Dubrovnik, iz koje mnogi nisu izvukli nikakvu pouku, ako je suditi po onome što gledamo na Kosovu, u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. A taj napad, čija je prva civilna žrtva bio sjajan pisac Milan Milišić, čovjek koji je volio i poznavao Dubrovnik do krajnosti, jedna je od sramotnijih epizoda čitave povijesti ovih prostora. Vrijedi stoga ovdje prenijeti nekoliko Milišićevih rečenica napisanih o svom gradu 1982. godine:
“Nasuprot ograničenog broju načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza. Takav je primjerice pogled iz jutarnjeg aviona na Grad što leži kao hladna kamena računalica na zategnutoj plohi modrog damasta. Ovu plohu para nečujeno jedan motorin, netko tko je rano pošao skupiti mreže i ne pomišljajući da je živi element slike koju netko iz visine promatra. Tek kad zvuk avionskog motora prospe na njega sjeme svojih decibela, kad nadjača zvuk njegovog “Albina” ili “Tomosa”, on podiže glavu i zaklanja dlanom oči od niskog jutarnjeg sunca. Misli onih u brodu aviona i onih u barci zatrepere načas u istom prostoru, u prividnoj konfrontaciji razmjene se iz svojih različitih brzina i nakana, a onda pažnju skrene nešto drugo, san Grada opet nadjača jutro, avion sklizne iz ovog svijeta lakim trzajem kao da je poslednji kojim se zmija izvlači iz košuljice.”