Priznanje Milana Radoičića da je on organizirao napad na Kosovu, u kojem je poginuo jedan albanski policajac i trojica srpskih terorista, zapravo najizravnije povezuje srpskog predsjednika Aleksandra Vučića s najtežim oružanim incidentom na prostoru bivše Jugoslavije unatrag barem desetak godina.
Milan Radoičić, dojučerašnji potpredsjednik Srpske liste, najvažnije srpske stranke na Kosovu, čovjek je više nego kontroverzne biografije. Radoičić je, čini se, iznimno bogat, i smatra ga se šefom veće švercerske bande. Sjedinjene Američke Države stavile su ga, skupa s njegovim bliskim suradnicima, na crnu listu, a Oliver Ivanović, pokojni prodemokratski srpski kosovski političar, tvrdio je da se stvarni centar moći među Srbima na Kosovu ne nalazi ni u kakvim političkim institucijama, nego u Radoičićevoj vili.
Ivanović je ubijen 2018.godine, do danas se ne zna tko ga je ubio, a Radoičića se nije formalno povezivao s tim atentatom, jer se u vrijeme ubojstva nalazio izvan Kosova, u bijegu. Jedina politička konstanta Radoičićeva neobičnog životopisa jest dobar odnos s Aleksandrom Vučićem.
Kosovska frakcija Vučićeve stranke
Vučić je više put javno hvalio Radoičića, nazivajući ga, među ostalim, braniteljem Srba na Kosovu. Vučić već dugo vremena daje skoro bezuvjetnu potporu Srpskoj listi, koja se katkad kolokvijalno naziva kosovskom frakcijom Vučićeve Srpske napredne stranke.
Premda je gospodin Radoičić, priznanjem da eto, baš on stoji iza potencijalnog početka širih oružanih sukoba na Kosovu, htio ekskulpirati srpskog predsjednika, Radoičić je ustvari potvrdio Vučićevu krivnju za teroristički napad na sjeveru Kosova. Sama struktura sadašnjeg izazivanja incidenata na Kosovu poznata nam je od prije 33 godine.
Uoči početka rata u Hrvatskoj, srpski su teroristi iz zasjeda pucali na hrvatske policajce. Poslije eventualnog odgovora hrvatske policije, dolazilo je do širih oružanih sukoba, koji su završavali ili intervencijama JNA kao u Pakracu i na Plitvicama, ili tragičnim masakrom hrvatskih policajaca, kao u Borovu Selu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slična pripema srpske pobune u BiH
U svim su tim, kao i u mnogim drugim slučajevima, srpski pobunjenici djelovali u skladu s uputama obavještajnih službi iz Beograda; oružje je, također, često stizalo iz Beograda. Srpske su obavještajne službe toliko otvoreno operirale u Hrvatskoj, da je u studenom 1990. godine kod Dvora policija uhitila Željka Ražnjatovića Arkana, međunarodnog kriminalca, kasnijeg ratnog zločinca i jednog od istaknutijih protagonista srpskog sigurnosnog sustava.
Slično se odvijala i priprema srpske pobune u Bosni i Hercegovini. Nema, stoga, ni najmanje mogućnosti da bi istaknuti srpski političar s Kosova organizirao ozbiljnu oružanu akciju bez dopuštenja vlasti Republike Srbije, i bez logističke potpore srpskih obavještajnih službi, policije ili vojske.
Sasvim je, dakle, očigledno kako je Vučićeva glavna uloga u poigravanju s novim ratom na Kosovu posve neprijeporna. Pitanje je jedino zašto se Vučić baš sada odlučio na nasilje. Radi li se o unutarnjim političkim razlozima, ili o koordiniranoj akciji s Moskvom?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jahanje na valu starinskog nacionalizma
Srpski je predsjednik, poslije pucnjave na Kosovu, izjavio da Srbija nikad neće priznati Kosovo. Ako nikad ne prizna Kosovo, Srbija nikad neće ući u Europsku Uniju. Vučić to vrlo dobro zna.
Budući da ionako ne postoji realna perspektiva za proširenje Unije u idućih desetak ili više godina, Vučić si zaista može dopustiti da ne prizna Kosovo, i da na valu starinskog srpskog nacionalizma iz ratnih devedesetih dodatno učvrsti svoju vlast. Nadalje, budući da ne postoji stvarna perspektiva ulaska Srbije u Europsku Uniju, Srbija se može otvorenije približiti Rusiji.
Što znači da bi Vučićevo poigravanje ratom na Kosovu moglo biti koordinirano s Vladimirom Putinom. Naizgled je nejasno zašto bi Putinu bilo u interesu da potiče sukobe na Balkanu u ovom trenutku, kad ima previše svojih problema. Odgovor je baš u činjenici da Putin ima previše problema na koje prije godinu i pol nije računao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nesagledive geopolitičke posljedice
Dva su Putinova motiva za izazivanje sukoba na Kosovu, možda i u Bosni i Hercegovini. Prvo, cijela svjetska javnost, a osobito Zapad, više se neće baviti samo ratom u Ukrajini, nego će se suočiti s oružanim incidentima, koji mogu prerasti u rat, u području koje je fizički blizu srcu Europe i gdje se prije tridesetak godina odvijao dosta strašan rat, čije se posljedice i danas itekako osjećaju.
Drugo, stimulirajući sukobe na Kosovu, a kasnije možda i u Bosni i Hercegovini, Putin testira političku volju i operativnu sposobnost NATO-a na puno širem i donekle osjetljivijem području nego dosad. Ruski diktator, dakle, provociranjem sukoba na Balkanu, mogućnost rata dovodi gotovo usred NATO-va teritorija.
Posve točna pozadina nedavnog srpskog terorističkog napada na Kosovu vjerojatno se neće znati još dugo vremena. No, evidentno je da se radi ekstremno opasnom događaju s potencijalno nesagledivim sigurnosnim i geopolitičkim posljedicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jasno je tko stoji iza provociranja novog rata na Kosovu. Pitanje je samo je li čitava akcija koordinirana s Putinom
Sama struktura sadašnjeg izazivanja incidenata na Kosovu poznata nam je od prije 33 godine
Dva su Putinova motiva za izazivanje sukoba na Kosovu, možda i u Bosni i Hercegovini. Prvo, cijela svjetska javnost, a osobito Zapad, više se neće bavili samo ratom u Ukrajini, nego će se suočiti s oružanim incidentima, koji mogu prerasti u rat, u području koje je fizički blizu srcu Europe. Drugo, stimulirajući sukobe na Balkanu, Putin testira sposobnost NATO-a na puno širem i donekle osjetljivijem području
Priznanje Milana Radoičića da je on organizirao napad na Kosovu, u kojem je poginuo jedan albanski policajac i trojica srpskih terorista, zapravo najizravnije povezuje srpskog predsjednika Aleksandra Vučića s najtežim oružanim incidentom na prostoru bivše Jugoslavije unatrag barem desetak godina.
Milan Radoičić, dojučerašnji potpredsjednik Srpske liste, najvažnije srpske stranke na Kosovu, čovjek je više nego kontroverzne biografije. Radoičić je, čini se, iznimno bogat, i smatra ga se šefom veće švercerske bande. Sjedinjene Američke Države stavile su ga, skupa s njegovim bliskim suradnicima, na crnu listu, a Oliver Ivanović, pokojni prodemokratski srpski kosovski političar, tvrdio je da se stvarni centar moći među Srbima na Kosovu ne nalazi ni u kakvim političkim institucijama, nego u Radoičićevoj vili.
Ivanović je ubijen 2018.godine, do danas se ne zna tko ga je ubio, a Radoičića se nije formalno povezivao s tim atentatom, jer se u vrijeme ubojstva nalazio izvan Kosova, u bijegu. Jedina politička konstanta Radoičićeva neobičnog životopisa jest dobar odnos s Aleksandrom Vučićem.
Kosovska frakcija Vučićeve stranke
Vučić je više put javno hvalio Radoičića, nazivajući ga, među ostalim, braniteljem Srba na Kosovu. Vučić već dugo vremena daje skoro bezuvjetnu potporu Srpskoj listi, koja se katkad kolokvijalno naziva kosovskom frakcijom Vučićeve Srpske napredne stranke.
Premda je gospodin Radoičić, priznanjem da eto, baš on stoji iza potencijalnog početka širih oružanih sukoba na Kosovu, htio ekskulpirati srpskog predsjednika, Radoičić je ustvari potvrdio Vučićevu krivnju za teroristički napad na sjeveru Kosova. Sama struktura sadašnjeg izazivanja incidenata na Kosovu poznata nam je od prije 33 godine.
Uoči početka rata u Hrvatskoj, srpski su teroristi iz zasjeda pucali na hrvatske policajce. Poslije eventualnog odgovora hrvatske policije, dolazilo je do širih oružanih sukoba, koji su završavali ili intervencijama JNA kao u Pakracu i na Plitvicama, ili tragičnim masakrom hrvatskih policajaca, kao u Borovu Selu.
Slična pripema srpske pobune u BiH
U svim su tim, kao i u mnogim drugim slučajevima, srpski pobunjenici djelovali u skladu s uputama obavještajnih službi iz Beograda; oružje je, također, često stizalo iz Beograda. Srpske su obavještajne službe toliko otvoreno operirale u Hrvatskoj, da je u studenom 1990. godine kod Dvora policija uhitila Željka Ražnjatovića Arkana, međunarodnog kriminalca, kasnijeg ratnog zločinca i jednog od istaknutijih protagonista srpskog sigurnosnog sustava.
Slično se odvijala i priprema srpske pobune u Bosni i Hercegovini. Nema, stoga, ni najmanje mogućnosti da bi istaknuti srpski političar s Kosova organizirao ozbiljnu oružanu akciju bez dopuštenja vlasti Republike Srbije, i bez logističke potpore srpskih obavještajnih službi, policije ili vojske.
Sasvim je, dakle, očigledno kako je Vučićeva glavna uloga u poigravanju s novim ratom na Kosovu posve neprijeporna. Pitanje je jedino zašto se Vučić baš sada odlučio na nasilje. Radi li se o unutarnjim političkim razlozima, ili o koordiniranoj akciji s Moskvom?
Jahanje na valu starinskog nacionalizma
Srpski je predsjednik, poslije pucnjave na Kosovu, izjavio da Srbija nikad neće priznati Kosovo. Ako nikad ne prizna Kosovo, Srbija nikad neće ući u Europsku Uniju. Vučić to vrlo dobro zna.
Budući da ionako ne postoji realna perspektiva za proširenje Unije u idućih desetak ili više godina, Vučić si zaista može dopustiti da ne prizna Kosovo, i da na valu starinskog srpskog nacionalizma iz ratnih devedesetih dodatno učvrsti svoju vlast. Nadalje, budući da ne postoji stvarna perspektiva ulaska Srbije u Europsku Uniju, Srbija se može otvorenije približiti Rusiji.
Što znači da bi Vučićevo poigravanje ratom na Kosovu moglo biti koordinirano s Vladimirom Putinom. Naizgled je nejasno zašto bi Putinu bilo u interesu da potiče sukobe na Balkanu u ovom trenutku, kad ima previše svojih problema. Odgovor je baš u činjenici da Putin ima previše problema na koje prije godinu i pol nije računao.
Nesagledive geopolitičke posljedice
Dva su Putinova motiva za izazivanje sukoba na Kosovu, možda i u Bosni i Hercegovini. Prvo, cijela svjetska javnost, a osobito Zapad, više se neće baviti samo ratom u Ukrajini, nego će se suočiti s oružanim incidentima, koji mogu prerasti u rat, u području koje je fizički blizu srcu Europe i gdje se prije tridesetak godina odvijao dosta strašan rat, čije se posljedice i danas itekako osjećaju.
Drugo, stimulirajući sukobe na Kosovu, a kasnije možda i u Bosni i Hercegovini, Putin testira političku volju i operativnu sposobnost NATO-a na puno širem i donekle osjetljivijem području nego dosad. Ruski diktator, dakle, provociranjem sukoba na Balkanu, mogućnost rata dovodi gotovo usred NATO-va teritorija.
Posve točna pozadina nedavnog srpskog terorističkog napada na Kosovu vjerojatno se neće znati još dugo vremena. No, evidentno je da se radi ekstremno opasnom događaju s potencijalno nesagledivim sigurnosnim i geopolitičkim posljedicama.