Pred Općinski kazneni sud u Zagrebu, koji sudi kriminalcima svih usmjerenja – dakle glomaznim utajivačima poreza, tipovima koji svojim ženama kad ih razljute slome par zuba i ključnu kost, podmetačima bombi pod tuđe automobile i provalnicima u banke – izaći će sljedećeg tjedna karikaturist Nik Titanik, pravim imenom Nikola Plečko. Kaznenu prijavu protiv njega i njega i novina 24 sata podnio je dugogodišnji član uprave Dinama Krešimir Antolić koji je lani u prosincu smijenjen.
Antolić je Titanika dotjerao na sud privatnom tužbom jer se našao uzrujan, ponižen i osramoćen trima njegovim karikaturama. Navikli smo se da razna smjerna nevinašca krivično gone novinare za iznošenje potpuno istinitih detalja iz njihovih poslovnih biografija, za intervjue koje su ljudi koji ih daju autorizirali, za zaključke da su dotični pokrali javne fondove, što i jesu, i za sto drugih čuda. Ali za karikaturu ovo još nismo vidjeli. To kaže i sam Titanik koji situaciju unutar svoga zanata sigurno poznaje bolje nego mi ostali.
Sudska smrt slobodnom izražavanju
Suđenje tek treba početi pa ćemo vidjeti kako će karikaturist proći jer je Antolića za 24 sata prikazao u svjetlu koje se uvaženom objektu nije dopalo. Ali neka nitko ne razvlači onu žvaku o ”pritisku na sud” kad se unaprijed konstatira da bi proglasiti Titanika krivim i osuditi ga značilo kastrirati sve što išta piše, riše, postavlja predstave, glumi i bavi se bilo kojom vrstom kreativnog rada i time stvara novine, televiziju, kazalište i film, koncerte i humor, plakate, reklame i omote za kekse i pasiranu rajčicu.
Jer kad bi se Titanika osudilo za karikaturu, to bi značilo da bilo koji tip osobnog stava i pogleda na bilo koji lik i djelo treba suspregnuti ako se ne želiš izložiti opasnosti da završiš u presudi ”u ime naroda”. Kipar bi, recimo, mogao biti osuđen jer je portretirao neku veličinu čija će ga obitelj utužiti jer smatra da mu se svojom izvedbom zapravo podlo narugao. Ili jer mu je na spomeniku napravio neproporcionalno velike uši. Rebnuti Titanika najavilo bi izglednu sudsku smrt ne samo svakoj kritici, nego i samoj mogućnosti da se slobodno izrazi i argumentira bilo koje mišljenje jer mišljenja uvijek po definiciji idu nekome u korist, a nekome na štetu. Pa se taj može nasmrt uvrijediti i obratiti se sudu.
Na sudu zbog Mislava Kolakušića
I ja sam jednom osuđena zajedno s novinama u kojima sam radila jer sam o slučaju jednog suca, a kasnije političara – pa nema više veze, reći ću da je bila riječ o Mislavu Kolakušiću – napisala da je sudac dužan voditi računa o slici koju o sebi stvara u javnosti. Konkretno, da za taj profil možda nije najprikladniji hobi pozivanje djevojaka u neki stan gdje će ih pravosudni dužnosnik slikati u odjeći i pozama koje suprotni spol prije mogu navesti na lascivne pomisli, nego da daju donaciju za dječju bolnicu.
Takav je bio taj moj stav i ostao je nepromijenjen. No suci koji su odlučivali u rečenom predmetu smatrali su da ja nisam smjela imati takav stav o Kolakušićevom hobiju nego neki drugi, puno povoljniji, možda čak ohrabrujući. Jer je poželjno da svi ljudi imaju hobije pa i suci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To vam pričam samo zato da ukažem na teoretsku, a ipak dovoljno zastrašujuću mogućnost da Titanik dobije po glavi zbog stava. Nadam se da neće.
Uzdamo se u mišljenje suda
Osim toga, uvrijeđeni tužitelj Krešimir Antolić ni u kojoj varijanti nije svetac da kod njega ne bi bilo razloga za podsmijeh, tako da je velika greška što naši sudovi odbijaju razmatrati kompletnu ličnost sudionika kaznenih sporova. Antolića je, naime, kao bivšeg visokopozicioniranog načelnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, 2013. zaposlio Zdravko Mamić i otada je bio čovjek od njegovog najvećeg povjerenja.
Prije nego što će Mamić biti osuđen da je iz Dinama ukrao one milijune, a i nakon pravomoćne presude, pa i nakon Mamićeva bijega u zaklon BiH – Antolić ga je žestoko javno branio. U kamere je 2019. rekao da su postupci koji se vode protiv njegovog šefa ”najmanje pravni”. Njemu na brk ide odluka skupštine Dinama da se od Mamića, ako bude osuđen, neće potraživati novac koji je zamračio od kluba. Na koncu se moralna vertikala koja tuži Titanika stavila na čelo anti-mamićevske strane, koja je lani u igrama prijestolja i izgubila, pa je Antolić i smijenjen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koga strašno kosne kad se o njemu pišu i rišu najobičnije činjenice, trebao je na vrijeme poraditi na činjenicama. Uzdajmo se da će i sud imati takvo mišljenje u slučaju Titanik jer smo inače svi skupa obrali bostan.
Osuditi Nika Titanika najavilo bi izglednu sudsku smrt ne samo svakoj kritici, nego i mogućnosti da se izrazi bilo koje mišljenje
Antolić je Nika Titanika dotjerao na sud privatnom tužbom zbog karikatura
Navikli smo se da razna smjerna nevinašca krivično gone novinare za iznošenje potpuno istinitih detalja iz njihovih poslovnih biografija, ali za karikaturu još nismo vidjeli
Pred Općinski kazneni sud u Zagrebu, koji sudi kriminalcima svih usmjerenja – dakle glomaznim utajivačima poreza, tipovima koji svojim ženama kad ih razljute slome par zuba i ključnu kost, podmetačima bombi pod tuđe automobile i provalnicima u banke – izaći će sljedećeg tjedna karikaturist Nik Titanik, pravim imenom Nikola Plečko. Kaznenu prijavu protiv njega i njega i novina 24 sata podnio je dugogodišnji član uprave Dinama Krešimir Antolić koji je lani u prosincu smijenjen.
Antolić je Titanika dotjerao na sud privatnom tužbom jer se našao uzrujan, ponižen i osramoćen trima njegovim karikaturama. Navikli smo se da razna smjerna nevinašca krivično gone novinare za iznošenje potpuno istinitih detalja iz njihovih poslovnih biografija, za intervjue koje su ljudi koji ih daju autorizirali, za zaključke da su dotični pokrali javne fondove, što i jesu, i za sto drugih čuda. Ali za karikaturu ovo još nismo vidjeli. To kaže i sam Titanik koji situaciju unutar svoga zanata sigurno poznaje bolje nego mi ostali.
Sudska smrt slobodnom izražavanju
Suđenje tek treba početi pa ćemo vidjeti kako će karikaturist proći jer je Antolića za 24 sata prikazao u svjetlu koje se uvaženom objektu nije dopalo. Ali neka nitko ne razvlači onu žvaku o ”pritisku na sud” kad se unaprijed konstatira da bi proglasiti Titanika krivim i osuditi ga značilo kastrirati sve što išta piše, riše, postavlja predstave, glumi i bavi se bilo kojom vrstom kreativnog rada i time stvara novine, televiziju, kazalište i film, koncerte i humor, plakate, reklame i omote za kekse i pasiranu rajčicu.
Jer kad bi se Titanika osudilo za karikaturu, to bi značilo da bilo koji tip osobnog stava i pogleda na bilo koji lik i djelo treba suspregnuti ako se ne želiš izložiti opasnosti da završiš u presudi ”u ime naroda”. Kipar bi, recimo, mogao biti osuđen jer je portretirao neku veličinu čija će ga obitelj utužiti jer smatra da mu se svojom izvedbom zapravo podlo narugao. Ili jer mu je na spomeniku napravio neproporcionalno velike uši. Rebnuti Titanika najavilo bi izglednu sudsku smrt ne samo svakoj kritici, nego i samoj mogućnosti da se slobodno izrazi i argumentira bilo koje mišljenje jer mišljenja uvijek po definiciji idu nekome u korist, a nekome na štetu. Pa se taj može nasmrt uvrijediti i obratiti se sudu.
Na sudu zbog Mislava Kolakušića
I ja sam jednom osuđena zajedno s novinama u kojima sam radila jer sam o slučaju jednog suca, a kasnije političara – pa nema više veze, reći ću da je bila riječ o Mislavu Kolakušiću – napisala da je sudac dužan voditi računa o slici koju o sebi stvara u javnosti. Konkretno, da za taj profil možda nije najprikladniji hobi pozivanje djevojaka u neki stan gdje će ih pravosudni dužnosnik slikati u odjeći i pozama koje suprotni spol prije mogu navesti na lascivne pomisli, nego da daju donaciju za dječju bolnicu.
Takav je bio taj moj stav i ostao je nepromijenjen. No suci koji su odlučivali u rečenom predmetu smatrali su da ja nisam smjela imati takav stav o Kolakušićevom hobiju nego neki drugi, puno povoljniji, možda čak ohrabrujući. Jer je poželjno da svi ljudi imaju hobije pa i suci.
To vam pričam samo zato da ukažem na teoretsku, a ipak dovoljno zastrašujuću mogućnost da Titanik dobije po glavi zbog stava. Nadam se da neće.
Uzdamo se u mišljenje suda
Osim toga, uvrijeđeni tužitelj Krešimir Antolić ni u kojoj varijanti nije svetac da kod njega ne bi bilo razloga za podsmijeh, tako da je velika greška što naši sudovi odbijaju razmatrati kompletnu ličnost sudionika kaznenih sporova. Antolića je, naime, kao bivšeg visokopozicioniranog načelnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, 2013. zaposlio Zdravko Mamić i otada je bio čovjek od njegovog najvećeg povjerenja.
Prije nego što će Mamić biti osuđen da je iz Dinama ukrao one milijune, a i nakon pravomoćne presude, pa i nakon Mamićeva bijega u zaklon BiH – Antolić ga je žestoko javno branio. U kamere je 2019. rekao da su postupci koji se vode protiv njegovog šefa ”najmanje pravni”. Njemu na brk ide odluka skupštine Dinama da se od Mamića, ako bude osuđen, neće potraživati novac koji je zamračio od kluba. Na koncu se moralna vertikala koja tuži Titanika stavila na čelo anti-mamićevske strane, koja je lani u igrama prijestolja i izgubila, pa je Antolić i smijenjen.
Koga strašno kosne kad se o njemu pišu i rišu najobičnije činjenice, trebao je na vrijeme poraditi na činjenicama. Uzdajmo se da će i sud imati takvo mišljenje u slučaju Titanik jer smo inače svi skupa obrali bostan.