Na jednoj razini, priča je bliješteće redikulozna. Zakon o jeziku koji predlaže Matica hrvatska, a u kojem će se, dakako, predviđati i kazne za njegovo nepoštivanje, pripremila je radna skupina koju vodi jezikoslovac i bivši pročelnik Hrvatskih studija Mario Grčević.
Čovjek koji je prije nekoliko godina potpisao otvoreno pismo tadašnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović sa zahtjevom da se “Za dom spremni!”, kao stari hrvatski pozdrav, uvede u službenu upotrebu u Hrvatskoj vojsci. Koji je član uredništva časopisa “Jezik”, tiskovine koja svake godine nagrađuje nove hrvatske riječi; poput prestrujnik (adapter), obustavka (lockdown), novosnik (newsletter)… Koji smatra da se strani filmovi trebaju, radi očuvanja jezika, sinkronizirati na hrvatski.
Protuhrvatski stavovi
Član Grčevićeve radne skupine je, pak, i akademik Stjepan Damjanović. Koji je uvjeren u snažnu podršku javnosti zakonskoj zaštiti hrvatskog jezika. Odakle to uvjerenje? “Sva društvena elita”, pričao je Damjanović u siječnju, “u više navrata, spontano i dugim glasnim aplauzom popratila izjavu i komentar predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana o tom da je Matica hrvatska pristupila izradi nacrta Zakona o hrvatskom jeziku”. Aplauz je, veli, bio fenomenalan i ugodno ga je iznenadio. Pa zakucava: “Naši su ga mediji nažalost prešutjeli”.
Nije ta šutnja, očito, slučajna. Damjanović je, naime, onu manjinu koja se protivi Zakonu o jeziku podijelio na tri skupine. “Manji broj protivnika misli da se Zakonom ne dobiva ništa, veći broj to uvijek povezuje sa zakonskim odredbama iz NDH, čak i kad sebi ne priznaju da to povezuju…”, kaže jedan od tvoraca nacrta novog propisa. I opet vrhunski poentira: “… a dio je iz one skupine koja uvijek čeka priliku da iskaže svoje protuhrvatske stavove”.
Dakle, ZDS, “protuhrvatski stavovi”, zli mediji, izmišljanje novih hrvatskih riječi u ime obrane jezika, zakon, kazne, Clint Eastwood koji govori “Uljepšaj mi dan, nevaljalče” – spektakularan je materijal koji kao da je ispao iz luđeg kutka devedesetih da zabavlja javnost trideset godina kasnije. A onda je iza cijele priče stao – Andrej Plenković.
Umirivanje javnosti
Vlada i Predsjedništvo HDZ-a, kako je izjavio premijer, podupiru inicijativu Matice hrvatske da se ide u donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. Štoviše, nakon sastanka s predstavnicima Matice tvitnuo je kako će Vlada podržati njegovo donošenje u Saboru. Zakon koji je pripremila radna skupina javnost nije vidjela. Njegov tekst je tek poslan Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Nije predstavljen ni ustanovama koje se inače bave hrvatskim jezikom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čudesna ekipa iz Matice hrvatske, o zakonu o kojem ne znamo, zapravo, ništa, osim da ga Plenković (znači Vlada, znači HDZ, znači vladajuća koalicija – tim redom) podržavaju, šalje ovih dana umirujuća priopćenja javnosti. Koja su i dalje nestvarna – uvjeravaju kako se zakon neće odnositi na privatnu komunikaciju. Uh, dobro je, barem jezični agenti (pripratnici?) neće slušati razgovore na ulici ili prčkati po WhatsApp (ŠtoIma?) porukama…
Lički Prljavi Harry
Plenkovićeva podrška, međutim, cijelu ovu anakronu priču stavlja direktno u centar današnjeg političkog i društvenog trenutka Hrvatske. Teško je vjerovati da će zakon naposljetku biti takav da će doista biti primjenjiv i primjenjivan, da će se izdavači kažnjavati za upotrebu stranih riječi, da će se doista zabranjivati nehrvatska imena tvrtki, da će Clint Eastwood stvarno pričati ličkim naglaskom. Ako mu je ostao i minimum političkog rasuđivanja, a jest, premijeru je jasno da bi nešto slično izazvalo politički kontraefekt i dodatnu mobilizaciju javnosti protiv vladajuće stranke.
No, zakon će se svejedno usvojiti, vjerojatno u samoj izbornoj godini, s pompoznim najavama, osnivanjem posebnih tijela koje će pratiti vitalnost jezika ili neko slično istraživanje ruda i gubljenje vremena, a možda se i na nagradama za nove hrvatske riječi pojavi još koja nula. Plenkoviću će tako Zakon o hrvatskom jeziku poslužiti kao “reforma” državnih blagdana, s kojom je prošli put ušao u posljednju izbornu godinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Dan državnosti” za novi ciklus
“Vratili smo Dan državnosti”, tad je bio poklič koji je imao dati legitimitet uzdrmanoj suverenističkoj staturi stranke koja je “stvorila Hrvatsku”. Isto tako, donošenje besmislenog (ali i bezubog, da se javnost ne uzbuni previše) Zakona o hrvatskom jeziku bit će pečat koji će trebati opet potvrditi “moderni suverenizam” kao bit djelovanja Plenkovićeve stranke.
Jer, tko bi im uopće mogao prigovoriti da nisu proveli niti jednu jedinu reformu, kad su vratili Dan državnosti, zabranili rad nedjeljom i donijeli Zakon o hrvatskom jeziku? Pogađate, dakako: Samo oni koji “uvijek čekaju priliku da iskažu svoje protuhrvatske stavove”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova čudesna ekipa bi Clinta Eastwooda, ozbiljno, natjerala da progovori ličkim naglaskom. A Plenković ih podržava
Ono što je prije prošlih izbora bilo "vraćanje Dana državnosti" sad će biti "zaštita hrvatskog jezika". Plenkovićev suverenizam za siromašne
Umjesto reformi, nakon osam godina Hrvatska ima povratak Dana državnosti, zabranu rada nedjeljom, a sad će dobiti i Zakon o hrvatskom jeziku iz priče koja je - bliješteće redikulozna
Na jednoj razini, priča je bliješteće redikulozna. Zakon o jeziku koji predlaže Matica hrvatska, a u kojem će se, dakako, predviđati i kazne za njegovo nepoštivanje, pripremila je radna skupina koju vodi jezikoslovac i bivši pročelnik Hrvatskih studija Mario Grčević.
Čovjek koji je prije nekoliko godina potpisao otvoreno pismo tadašnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović sa zahtjevom da se “Za dom spremni!”, kao stari hrvatski pozdrav, uvede u službenu upotrebu u Hrvatskoj vojsci. Koji je član uredništva časopisa “Jezik”, tiskovine koja svake godine nagrađuje nove hrvatske riječi; poput prestrujnik (adapter), obustavka (lockdown), novosnik (newsletter)… Koji smatra da se strani filmovi trebaju, radi očuvanja jezika, sinkronizirati na hrvatski.
Protuhrvatski stavovi
Član Grčevićeve radne skupine je, pak, i akademik Stjepan Damjanović. Koji je uvjeren u snažnu podršku javnosti zakonskoj zaštiti hrvatskog jezika. Odakle to uvjerenje? “Sva društvena elita”, pričao je Damjanović u siječnju, “u više navrata, spontano i dugim glasnim aplauzom popratila izjavu i komentar predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana o tom da je Matica hrvatska pristupila izradi nacrta Zakona o hrvatskom jeziku”. Aplauz je, veli, bio fenomenalan i ugodno ga je iznenadio. Pa zakucava: “Naši su ga mediji nažalost prešutjeli”.
Nije ta šutnja, očito, slučajna. Damjanović je, naime, onu manjinu koja se protivi Zakonu o jeziku podijelio na tri skupine. “Manji broj protivnika misli da se Zakonom ne dobiva ništa, veći broj to uvijek povezuje sa zakonskim odredbama iz NDH, čak i kad sebi ne priznaju da to povezuju…”, kaže jedan od tvoraca nacrta novog propisa. I opet vrhunski poentira: “… a dio je iz one skupine koja uvijek čeka priliku da iskaže svoje protuhrvatske stavove”.
Dakle, ZDS, “protuhrvatski stavovi”, zli mediji, izmišljanje novih hrvatskih riječi u ime obrane jezika, zakon, kazne, Clint Eastwood koji govori “Uljepšaj mi dan, nevaljalče” – spektakularan je materijal koji kao da je ispao iz luđeg kutka devedesetih da zabavlja javnost trideset godina kasnije. A onda je iza cijele priče stao – Andrej Plenković.
Umirivanje javnosti
Vlada i Predsjedništvo HDZ-a, kako je izjavio premijer, podupiru inicijativu Matice hrvatske da se ide u donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. Štoviše, nakon sastanka s predstavnicima Matice tvitnuo je kako će Vlada podržati njegovo donošenje u Saboru. Zakon koji je pripremila radna skupina javnost nije vidjela. Njegov tekst je tek poslan Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Nije predstavljen ni ustanovama koje se inače bave hrvatskim jezikom.
Čudesna ekipa iz Matice hrvatske, o zakonu o kojem ne znamo, zapravo, ništa, osim da ga Plenković (znači Vlada, znači HDZ, znači vladajuća koalicija – tim redom) podržavaju, šalje ovih dana umirujuća priopćenja javnosti. Koja su i dalje nestvarna – uvjeravaju kako se zakon neće odnositi na privatnu komunikaciju. Uh, dobro je, barem jezični agenti (pripratnici?) neće slušati razgovore na ulici ili prčkati po WhatsApp (ŠtoIma?) porukama…
Lički Prljavi Harry
Plenkovićeva podrška, međutim, cijelu ovu anakronu priču stavlja direktno u centar današnjeg političkog i društvenog trenutka Hrvatske. Teško je vjerovati da će zakon naposljetku biti takav da će doista biti primjenjiv i primjenjivan, da će se izdavači kažnjavati za upotrebu stranih riječi, da će se doista zabranjivati nehrvatska imena tvrtki, da će Clint Eastwood stvarno pričati ličkim naglaskom. Ako mu je ostao i minimum političkog rasuđivanja, a jest, premijeru je jasno da bi nešto slično izazvalo politički kontraefekt i dodatnu mobilizaciju javnosti protiv vladajuće stranke.
No, zakon će se svejedno usvojiti, vjerojatno u samoj izbornoj godini, s pompoznim najavama, osnivanjem posebnih tijela koje će pratiti vitalnost jezika ili neko slično istraživanje ruda i gubljenje vremena, a možda se i na nagradama za nove hrvatske riječi pojavi još koja nula. Plenkoviću će tako Zakon o hrvatskom jeziku poslužiti kao “reforma” državnih blagdana, s kojom je prošli put ušao u posljednju izbornu godinu.
“Dan državnosti” za novi ciklus
“Vratili smo Dan državnosti”, tad je bio poklič koji je imao dati legitimitet uzdrmanoj suverenističkoj staturi stranke koja je “stvorila Hrvatsku”. Isto tako, donošenje besmislenog (ali i bezubog, da se javnost ne uzbuni previše) Zakona o hrvatskom jeziku bit će pečat koji će trebati opet potvrditi “moderni suverenizam” kao bit djelovanja Plenkovićeve stranke.
Jer, tko bi im uopće mogao prigovoriti da nisu proveli niti jednu jedinu reformu, kad su vratili Dan državnosti, zabranili rad nedjeljom i donijeli Zakon o hrvatskom jeziku? Pogađate, dakako: Samo oni koji “uvijek čekaju priliku da iskažu svoje protuhrvatske stavove”.