Da hrvatski jezik i danas ponajviše ugrožavaju naši prvi susjedi s istoka, smatraju neki od u javnosti godinama najglasnijih zagovornika donošenja zakona, poput senzacionalne jezikoslovke Sande Ham. Nedavno je briljirala tezom o nužnosti titlovanja velikog Mustafe Nadarevića, no u jednosatnom je razgovoru s Tihomirom Dujmovićem zapravo uvelike govorila o navodnoj velikosrpskoj ugrozi hrvatskog jezika. Što nas nužno vraća na početak, na endehazijsko zakonsko rješenje.

Lupežtvo: ustaški korienski pravopis

“Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskog naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih pa i sličnih jezika”, stoji u 2. članku Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu što ga je, 14. kolovoza 1941. potpisao poglavnik Ante Pavelić, uz ministre Milu Budaka i Milovana Žanića.

U ustaškom jezičnom paketu idu tada i Zakonska odredba o zabrani ćirilice, Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu te Zakonska odredba o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik. Nameće se etimološka, odnosno korienska pravopisna koncepcija pa se, primjerice, ima pisati diete umjesto dijete ili svieća umjesto svijeća. Izjednačavanje suglasnika po zvučnosti u pismu se više ne označava pa je ustaški ispravno, na primjer, pisati izkaz umjesto iskaz ili opazka umjesto opaska.

Provedbena naredba o tome kako se točno ima koristiti korienski pravopis sadrži devet relativno kompleksnih članaka za nekoga tko bi se tada smatrao prosječnim građaninom. Takve su odredbe, neminovno, ljude morale odvlačiti od bilo kakve želje za pisanjem jer, karikiramo, ovo je mogla biti tadašnja realna dvojba: “pobogu, trebam li pismo prijatelju slati na englezku ili englesku adresu i hoće li me netko zbog takvog neznanja optužiti i kazniti za lupežtvo ili lupeštvo?”.

Brojanje srbizama sredinom 90-ih

Zabranjena su tada nehrvatska imena i nazivi trgovina, poduzeća, zavoda. Otklon od srpskog bio je izrazito naglašen pa su se prekršiteljima Zakonske odredbe o zabrani ćirilice propisivale kazne do 10.000 dinara i zatvor do mjesec dana. Propisi iz doba ustaške vlasti inspirirali su sredinom 90-ih prošloga stoljeća prvi pokušaj prijedloga zakona o jeziku u Republici Hrvatskoj. Vice Vukojević, tada zastupnik u Zastupničkom dobu Sabora i kasnije ustavni sudac, u travnju 1995. prezentira svoj prijedlog.

Da ne bude nikakve zabune u kojem se smjeru namjerio, Vukojević je svoj tekst prijedloga zakona – osim normalnim hrvatskim jezikom – donio i na ustaškom korienskom pravopisu uz bogat repertoar “čistih hrvatskih” riječi, poput: ostvarba, naknadba, priopćajnice, dalekovidnični, krugovalni, slikopisni… U uvodu zakona, on nadugo piše o nedovoljnoj čistoći hrvatskoga jezika pa navodi kako “danas u hrvatskomu jeziku ima oko 30 tisuća tuđih riječi nametnutih putem srpskoga jezika”.

Zakon koji nije prošao u Tuđmanovoj Hrvatskoj

Zakonom želi “vratiti čast i dostojanstvo hrvatskomu jeziku, a s njime zapravo i hrvatskomu narodu”. Vukojević predlaže i Zakon o Državnom uredu za hrvatski jezik, po uzoru na onaj endehazijski. Takav bi ured, jasno, brinuo o čistoći hrvatskoga jezika u javnoj upotrebi, a posebno u “tisku, krugovalnim i dalekovidničkim postajama”. Svoje ideje prisnažuje rigidnim kaznama: zatvorskim do godinu dana te novčanim do 50.000 kuna.

Primjerice, do godinu dana zatvora dobili bi svi koji bi u škole pustili udžbenike bez prethodnog odobrenja jezične policije. Kako je prenijela Lupiga iz Vjesnika 1996., na tragu Vukojevićeva zakonskog prijedloga bila je aktualna i ideja da se tadašnjim kaznenim zakonom propiše zatvor od tri mjeseca do tri godine za svakoga tko u “javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka uporabi više od pet srpskih riječi te toliko anglizama ili drugih tuđica”. Vukojevićev zakon, čak i u Tuđmanovoj Hrvatskoj, nije prošao.

Marica hrvatska i veselje za globalno priznate tvrtke

U predlaganje zakona sljedeći se upuštaju Hrvatski laburisti, i to 2010. i 2012. U godinama pred ulazak Hrvatske u EU, predlažu zaštitu jezika u javnim komunikacijama. Kaznene odredbe koje su odrezali, kretale su se između 10.000 i 100.000 kuna. Laburiste je prvo 2010. odbila Jadranka Kosor tumačeći kako Ustav utvrđuje da su kod nas u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U odbijenici napominje kako je “briga o uporabi hrvatskoga jezika stalna potreba koja zahtijeva sustavan proces, a sustavnost uporabe hrvatskoga jezika se ne osigurava jednim zakonom”.

Odbijenicu gotovo istoga sadržaja Laburistima dvije godine kasnije piše premijer Zoran Milanović. Godine 2013. Matica hrvatska u Vijencu objavljuje svoj prijedlog zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika koji je u javnosti prozvan Marica hrvatska. Propisivao je, naime, visoke novčane kazne, na primjer od 50.000 do 100.000 kuna za pravne osobe koje upotrebljavaju strano ime tvrtke na području Republike Hrvatske bez hrvatskoga imena. Takvo što bi danas usrećilo mnoge uspješne i globalno priznate tvrtke (hrvatskih osnivača) poput Photomatha koji bi, valjda, za tu priliku morao postati Slikomatika ili… Slikomat (!?).

Senzacionalna Ham: ‘Srbija ustvari nikad ne prestaje’

Prije nego što se osvrnemo na ovogodišnja zakonska nastojanja Matice hrvatske, svakako je vrijedno kratko zastati u 2017. Tada časopis Jezik, koji je posljednjih godina proslavila njegova osebujna glavna urednica Sanda Ham, pokreće inicijativu donošenja nove deklaracije o hrvatskom jeziku. Jedan od ciljeva tog poduhvata bio je i donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. Zgodan prilog iz tada emitirane HRT-ove emisije Pola ure kulture ukratko opisuje kako su ih – i zašto – odbile gotovo sve iole relevantne znanstvene i kulturne institucije, od HAZU, preko Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža do Matice hrvatske.

U Matici je, međutim, i otprije tinjala ideja za zakonom pa s dolaskom novog predsjednika Mire Gavrana, kreće nova inicijativa najavljena ovoga siječnja. O tome koliko se snažno zalaže za zakon, nedavno je u emisiji Tihomira Dujmovića govorila gospođa Ham. Iako je odjeknuo njen stav o titlovanju serije Lud, zbunjen, normalan, Dujmović i Ham u većem su dijelu razgovarali o navodnim “srpskim presezanjima” na hrvatski jezik i potrebi njegove zaštite.

Pa Ham govori o neuspjelim zakonskim pokušajima od osamostaljenja Hrvatske; uz smiješak, blagonaklono, kreće od onog korienskog prijedloga Vice Vukojevića pa potišteno konstatira kako je on “bio jako strog i mislim da zbog toga nije prošao”. O srpskim pretenzijama prema hrvatskom jeziku eksplicitno kaže kako je Srbija, manje-više, sada samo nastavila tamo gdje je stala prije Domovinskog rata pa konstatira: “Srbija ustvari nikad ne prestaje”.

Zakon za “dokidanje okupacije”

Čak objašnjava da bi bilo korisno u zakonu o jeziku propisati: odakle potječe i koliko je star hrvatski jezik, po čemu se prepoznaju hrvatski književnici i koji književnici pripadaju nacionalnom korpusu. Na taj se način, ozbiljna je gospođa Ham, “ne bi mogli donositi zakoni u Srbiji jer bi bili protivni hrvatskim zakonima, a države koje žele ući u Europsku uniju ne mogu imati suprotstavljene zakone”.

U donošenju zakona, kako kaže, vidi dokidanje “moralne i kulturne okupacije, jer iza te okupacije uvijek je slijedila teritorijalna”. Ham zaključuje kako se nada da će zakon, na kojemu radi peteročlana skupina Matice hrvatske, biti dobar i “da će biti dovoljno nacionalne svijesti u Hrvatskoj da se zakon napokon prihvati”. To nas dovodi do zaključne, beskrajno zabavne crtice.

Osebujan suradnik gospođe Ham koji piše zakon

Na čelu je radne skupine Matice hrvatske – one koja u tišini piše zakon – Mario Grčević, bivši pročelnik Hrvatskih studija koji se sa svojim studentima i medijima svojevremeno razračunavao putem samoprozvanih priopćajnica (op.a. vidi gore V. Vukojević). Za priču još važnije, Grčević je jedan od najbližih suradnika Sande Ham u uredništvu časopisa Jezik.

Doduše, Ham je – ima tome nekoliko godina – Grčevića nazivala “špijunom i pokvarenjakom”, “ulizicom” koja se “uvlači u dupe kome treba”, a povrh toga je “nesposoban”. Sve je to marljivo bilježio Telegramov Drago Hedl. Ham sada o Grčeviću govori u superlativima, očekujući da će napraviti sjajan posao na čelu Matičina povjerenstva.

A Grčević, on se u široj javnosti prije nekoliko godina proslavio kao potpisnik važnog otvorenog pisma tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. U njemu se zahtijevalo da se ustaški pozdrav Za dom spremni uvede u službenu upotrebu u Hrvatskoj vojsci. Zato je, između ostaloga, ovaj povijesno-zakonodavni pregled valjalo započeti onim jedinim uspješno donesenim zakonom o hrvatskom jeziku, koji potpisuje ustaški poglavnik.