Jednom sam skrivila saobraćajnu nesreću koja je po dosta detalja bila slična kao i ova Banožićeva. Njegova se dogodila u 6,15, moja u 7,15. Isto je bila noć i isto gusta magla. Na pogrešnoj strani kolnika sudarila sam se vozilom koje je dolazilo iz suprotnog smjera. Hitna me pokupila bez svijesti. Imala sam potres mozga i natučeno koljeno. Nisam se sjećala što se dogodilo, ne sjećam se u velikoj mjeri ni danas iako je prošlo dosta godina. Otraga na glavi ostalo mi je malo udubljenje.
Na mom autu bila je totalna šteta. Tog sam studenačkog jutra krenula na neki intervju. Nije se vidio prst pred nosom. Vozila sam možda 40 km na sat i u sekundi sam gore u mraku ugledala bljesak velikih svjetala. Tijelo je u strahu pogrešno reagiralo, nagazila sam na kočnicu i odklizala na kontra stranu mokre ceste, ravno u udes. Tako je bilo.
Ali imala sam sreće što nitko osim mene nije završio u bolnici, a kamoli u lijesu. Jer, 200 metara od moje kuće, sudarila sam se s autobusom ZET-a kome moj skromni autić nije prouzročio veliku štetu. Budući da imam to sjećanje, možda na ovu tragediju u kojoj je poginuo mladi čovjek gledam ponešto drugačije nego neki drugi.
Komentari oko ovoga prelaze svaku mjeru
Hoću reći, mogla sam tada i ja, kao i Banožić, nekoga ubiti. Da se igrom slučaja nisam zabila u autobus nego u neki mali automobil poput moga, netko iz tog auta mogao je smrtno stradati. Onda bih bila osuđena jer sam ja bila kriva jedan kroz jedan i išla bih u zatvor. Nisam prilagodila vožnju uvjetima na cesti. I moj bi život vječitom grižnjom savjesti bio nepovratno uništen.
U redu, ja nisam bijesno pretjecala po nemogućim uvjetima kao Banožić i utoliko bi moja kazna bila manja nego što treba biti njegova. I to pretjecanje zaista jest taj bitni element koji razlikuje naša dva slučaja. Ali da je ishod kod mene bio isti, bio bi isti. Smrt. A smrt je smrt.
Vjerujem da dosta nas može ispričati poneka slična iskustva, ali ne rade svi u novinama pa za njih ne znamo. Trenutak nepažnje. Zazvoni mobitel. Padne ti CD među noge. Kriva procjena. Teške misli i brige zbog kojih ponekad nisi sasvim prisutan za tim volanom. Ne znam. Ali komentari na društvenim mrežama oko ovog Banožićevog sudara prelaze svaku mjeru. Sve sudac do suca. Bijela perika na glavi. Crna toga na prsima. Nitko nikad nije. Nikad ne bi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo li to ipak malo odvojiti?
Da se razumijemo, Banožić je kao član Vlade bio problematičan u generalnom smislu. Poluprosječni politički uhljeb kakvih se može naći u svakoj HDZ-ovoj organizaciji po bregovima i dolovima. Ekonomist tankog profila, doktor znanosti još tanji. Plagijator tuđih misli, i to bezvrijednih misli. Gramziv prema svemu čega se može dočepati preko svoje povlaštene funkcije uključujući čak i kupnju stana preko državnog subvencijskog fonda za nesituirane mlade obitelji. K tome još napuhan i samodopadan. Ne da ga je trebalo davno smijeniti, nego uopće nije ni smio postati ministar. No možemo li to ipak malo odvojiti od ove prometne nesreće koju je skrivio?
Kaže jedan naslov: ”Bahat kao ministar, bahat kao vozač”. Ima vjerojatno nešto u tome. Kad se kakvog bezveznjaka uzdigne visoko iznad onoga koliko stvarno vrijedi kao čovjek, on se lako nevjerojatno umisli da je bolji od svakoga.
Ostrašćeni kritičari bez mane
Nekad su za partijske jazavce govorili da su se na položaju ”pogospodili”. Prije su jeli žgance na mlijeku i vozili se u autobusom na posao, a onda ih počnu pozivati na diplomatske večere pod kristalnim lusterima i dobiju službenog vozača koji im otvara vrata da sjednu. Taj skok može rastrojiti slabušni karakter. Tako nešto dogodilo se i kod Banožića i uobrazio je da mu više nitko nije ravan. Osjetio je da može sve i da mu sve pripada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako ćemo amaterski psihologizirati, a toga bi se trebalo kloniti, moguće je da je baš ta devijacija pravi, dubinski uzrok ovog kobnog događaja koji se odigrao na mračnoj cesti. Otac dvoje djece koji je u sudaru ostao na mjestu mrtav nema ništa sa svim tim, ali je svejedno on pao žrtvom. Tako to biva. Kažu ostrašćeni kritičari bez mane kako nije točno da se svakome može dogoditi ovakva prometna nesreća. Ali može. Samo toga treba biti svjestan baš uvijek, a pogotovo i ponajviše dok na brzinu postaješ ono što nisi.
Potkapacitirani Banožić nije ni trebao postati ministar. No, možemo li to ipak malo odvojiti od ove nesreće koju je skrivio?
Banožić je kao član Vlade bio problematičan u generalnom smislu. Uhljeb kakvih se može naći u svakoj HDZ-ovoj organizaciji
Ali komentari na društvenim mrežama oko ovog Banožićevog sudara prelaze svaku mjeru. Sve sudac do suca. Bijela perika na glavi. Crna toga na prsima. Nitko nikad nije. Nikad ne bi.
Jednom sam skrivila saobraćajnu nesreću koja je po dosta detalja bila slična kao i ova Banožićeva. Njegova se dogodila u 6,15, moja u 7,15. Isto je bila noć i isto gusta magla. Na pogrešnoj strani kolnika sudarila sam se vozilom koje je dolazilo iz suprotnog smjera. Hitna me pokupila bez svijesti. Imala sam potres mozga i natučeno koljeno. Nisam se sjećala što se dogodilo, ne sjećam se u velikoj mjeri ni danas iako je prošlo dosta godina. Otraga na glavi ostalo mi je malo udubljenje.
Na mom autu bila je totalna šteta. Tog sam studenačkog jutra krenula na neki intervju. Nije se vidio prst pred nosom. Vozila sam možda 40 km na sat i u sekundi sam gore u mraku ugledala bljesak velikih svjetala. Tijelo je u strahu pogrešno reagiralo, nagazila sam na kočnicu i odklizala na kontra stranu mokre ceste, ravno u udes. Tako je bilo.
Ali imala sam sreće što nitko osim mene nije završio u bolnici, a kamoli u lijesu. Jer, 200 metara od moje kuće, sudarila sam se s autobusom ZET-a kome moj skromni autić nije prouzročio veliku štetu. Budući da imam to sjećanje, možda na ovu tragediju u kojoj je poginuo mladi čovjek gledam ponešto drugačije nego neki drugi.
Komentari oko ovoga prelaze svaku mjeru
Hoću reći, mogla sam tada i ja, kao i Banožić, nekoga ubiti. Da se igrom slučaja nisam zabila u autobus nego u neki mali automobil poput moga, netko iz tog auta mogao je smrtno stradati. Onda bih bila osuđena jer sam ja bila kriva jedan kroz jedan i išla bih u zatvor. Nisam prilagodila vožnju uvjetima na cesti. I moj bi život vječitom grižnjom savjesti bio nepovratno uništen.
U redu, ja nisam bijesno pretjecala po nemogućim uvjetima kao Banožić i utoliko bi moja kazna bila manja nego što treba biti njegova. I to pretjecanje zaista jest taj bitni element koji razlikuje naša dva slučaja. Ali da je ishod kod mene bio isti, bio bi isti. Smrt. A smrt je smrt.
Vjerujem da dosta nas može ispričati poneka slična iskustva, ali ne rade svi u novinama pa za njih ne znamo. Trenutak nepažnje. Zazvoni mobitel. Padne ti CD među noge. Kriva procjena. Teške misli i brige zbog kojih ponekad nisi sasvim prisutan za tim volanom. Ne znam. Ali komentari na društvenim mrežama oko ovog Banožićevog sudara prelaze svaku mjeru. Sve sudac do suca. Bijela perika na glavi. Crna toga na prsima. Nitko nikad nije. Nikad ne bi.
Možemo li to ipak malo odvojiti?
Da se razumijemo, Banožić je kao član Vlade bio problematičan u generalnom smislu. Poluprosječni politički uhljeb kakvih se može naći u svakoj HDZ-ovoj organizaciji po bregovima i dolovima. Ekonomist tankog profila, doktor znanosti još tanji. Plagijator tuđih misli, i to bezvrijednih misli. Gramziv prema svemu čega se može dočepati preko svoje povlaštene funkcije uključujući čak i kupnju stana preko državnog subvencijskog fonda za nesituirane mlade obitelji. K tome još napuhan i samodopadan. Ne da ga je trebalo davno smijeniti, nego uopće nije ni smio postati ministar. No možemo li to ipak malo odvojiti od ove prometne nesreće koju je skrivio?
Kaže jedan naslov: ”Bahat kao ministar, bahat kao vozač”. Ima vjerojatno nešto u tome. Kad se kakvog bezveznjaka uzdigne visoko iznad onoga koliko stvarno vrijedi kao čovjek, on se lako nevjerojatno umisli da je bolji od svakoga.
Ostrašćeni kritičari bez mane
Nekad su za partijske jazavce govorili da su se na položaju ”pogospodili”. Prije su jeli žgance na mlijeku i vozili se u autobusom na posao, a onda ih počnu pozivati na diplomatske večere pod kristalnim lusterima i dobiju službenog vozača koji im otvara vrata da sjednu. Taj skok može rastrojiti slabušni karakter. Tako nešto dogodilo se i kod Banožića i uobrazio je da mu više nitko nije ravan. Osjetio je da može sve i da mu sve pripada.
Ako ćemo amaterski psihologizirati, a toga bi se trebalo kloniti, moguće je da je baš ta devijacija pravi, dubinski uzrok ovog kobnog događaja koji se odigrao na mračnoj cesti. Otac dvoje djece koji je u sudaru ostao na mjestu mrtav nema ništa sa svim tim, ali je svejedno on pao žrtvom. Tako to biva. Kažu ostrašćeni kritičari bez mane kako nije točno da se svakome može dogoditi ovakva prometna nesreća. Ali može. Samo toga treba biti svjestan baš uvijek, a pogotovo i ponajviše dok na brzinu postaješ ono što nisi.