Što se u Hrvatskoj može dogoditi kada se objavi udžbenik koji se ne pridržava službenih interpretacija povijesti? U slučaju koji ću opisati, jedan takav udžbenik postao je predmetom političkih rasprava i kritika koje su se posredovale državno kontroliranim medijima. U to se uključio i eminentni povjesničar iz istaknute znanstvene institucije koji je svojim kritičkim osvrtom na sadržaj udžbenika dao znanstveni legitimitet političkim zahtjevima. Kao rezultat, urednik udžbenika je smijenjen, a medijska hajka zbog udžbenika bila je “uvod u hajku za uhićenje” recenzenta koji je na dulje vrijeme završio u zatvoru.
Što god da ste pomislili čitajući ovaj tekst, u opisanom slučaju radilo se o udžbeniku Ive Perića iz 1971. godine. Udžbenik je objavljen na vrhuncu Hrvatskog proljeća kao prvi gimnazijski udžbenik za 20. stoljeće u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Negodovanje partijskih struktura izazvao je time što je njegov je sadržaj odstupio od nekih ustaljenih partijskih dogmi u interpretiranju suvremene povijesti te zato što je pripreman u suradnji s Maticom hrvatskom.
Smijenjeni urednik Školske knjige zvao se Ive Mažuran, autor kritičkog osvrta Ivan Jelić, povjesničar iz Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Recenzent u ovoj priči zvao se Franjo Tuđman i, naravno, nije bio uhićen samo zbog recenzije udžbenika. Navedene riječi o medijskoj hajci zbog udžbenika Tuđman je zapisao je u svojem zatvorskom dnevniku objavljenom pod naslovom Petrinjska 18. Perićev udžbenik ipak nije povučen: umjesto toga, temeljito je revidiran i usklađen sa službenim “istinama” te se koristio još sljedećih nekoliko godina. Autor je pak nastavio raditi kao profesor povijesti u dubrovačkoj gimnaziji te je u 1990-ima ponovno bio autor udžbenika za 20. stoljeće.
Pogrešno učenje o Stepincu
Vratimo se sada u Hrvatsku u prosincu 2023. u kojoj je, u jeku priprema za blagdansku sezonu, iz Kataloga odobrenih udžbenika brisan udžbenik za četvrti razred gimnazije Zašto je povijest važna? autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice. Udžbenik je odobren rješenjem Ministarstva znanosti i obrazovanja (dalje: MZO) od 17. 5. 2021., a odluku o brisanju udžbenika iz Kataloga donio je 5. 12. 2023. ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. No, zašto je MZO uopće pokrenuo tu proceduru?
Na internetskom portalu Narod.hr citirano je priopćenje MZO-a u kojemu se kaže da je Ministarstvo “zbog primjedbi različitih dionika iz sustava odgoja i obrazovanja […] zatražilo provjeru navoda iz različitih predstavki”. U tom šturom priopćenju MZO nije naveo o kojim se predstavkama radi pa ću stoga prvo pokušati uspostaviti provizornu (i posve sigurno nepotpunu) kronologiju na temelju meni trenutačno dostupnih primarnih i sekundarnih izvora; potonje koristim imajući na umu njihova ograničenja. Svi internetski izvori sačuvani su u mojoj osobnoj arhivi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudeći po pisanju tiska, moguće je da je prvu od spomenutih predstavki MZO-u dostavila saborska zastupnica Marijana Petir. U dopisu od 6. 10. 2023. Petir navodi da je 3. 10. 2023. organizirala u Hrvatskom saboru skup povodom obilježavanja 25. obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca te da je na tom skupu izraženo žaljenje što se u udžbeniku Zašto je povijest važna 4 “djecu pogrešno uči da Stepinac nije rehabilitiran”.
Kao što se može vidjeti na snimci skupa dostupnoj na YouTube kanalu Hrvatskog sabora, to je u svom izlaganju izrekao mons. Juraj Batelja. Na to je reagirala Petir izjavivši da je “ovo poticaj da provjerimo kako taj kurikulum izgleda i je li došlo do njegove promjene”.
Povučen usred školske godine
Kao što je već napomenuto, MZO je u svom očitovanju govorio o žalbi “više dionika”, dok Narod.hr u članku od 11. 12. govori o žalbama “koje su uputili Marijana Petir i povjesničari”. Te navode zasad nije bilo moguće provjeriti. Prema pisanju portala Narod.hr, MZO je 18. 10. 2023. zatražio od AZOO (op. Agencija za odgoj i obrazovanje) stručno mišljenje o tome “sadrži li Udžbenik netočne i zastarjele podatke koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i koji upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neimenovani ocjenjivač AZOO-a potom je izradio negativno mišljenje o udžbeniku na temelju kojega je ministar Fuchs 5. 12. 2023. donio rješenje o brisanju udžbenika iz Kataloga. Odluka je provedena istog dana: udžbenik je uklonjen iz Kataloga, a njegova digitalna verzija uklonjena s platforme izdavačke kuće Profil-Klett.
MZO je dopisom od 14. 12. 2023. koji potpisuje Momir Karin, ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja MZO-a, obavijestio škole koje su koristile taj udžbenik da trebaju provesti novi odabir između tri preostala udžbenika izdavačkih kuća Alfa, Meridijani i Školska knjiga te da taj odabir treba napraviti što prije, kako bi “učenici imali nove udžbenike do početka drugog polugodišta”.
Napadi na autore i recenzente
Još dok je ovaj postupak bio u tijeku, portal Narod.hr započeo je sa serijom članaka koji su se bavili udžbenikom Zašto je povijest važna?. Prvi članak objavljen je 19. 11. 2023. Uz ad hominem napade na autore i recenzente, donosile su se i analize pojedinih dijelova udžbenika, ponajviše o prikazu Alojzija Stepinca, stvaranja Republike Hrvatske te Domovinskog rata. Dva se članka ističu u tom pogledu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi od njih sadrži analizu Janje Sekule, više arhivistice Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (dalje: HMDCDR), koja se bavi se udžbeničkim prikazom “Krvavog Uskrsa” 1991. godine. Drugi je članak koji potpisuje Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR-a, a u kojemu se donosi analiza određenih segmenata udžbenika koju je Nazor izradio s neimenovanim suradnicima.
Članak je objavljen 6. 12., no prema riječima samog Nazora, na njemu je počeo raditi desetak dana prije: “Zato sam, nakon Vašeg upita o sadržaju poglavlja iz 20. stoljeća u ovih deset dana o spomenutom udžbeniku razgovarao s pojedinim kolegicama i kolegama [označila S.K.], pa ću ovdje navesti neka njihova zapažanja, a ja ću prokomentirati sadržaj poglavlja ‘Stvaranje RH i Domovinski rat’ (str. 140-180) te ‘Posljedice Domovinskog rata’ (str. 249-255).”
Netočnosti boraca za točnost
Nakon što je 11. 12. 2023. objavio odluku o povlačenju udžbenika, Narod.hr plasirao je još nekoliko tekstova u kojima su nastavljeni napadi na autore i recenzente drugih Profilovih udžbenika za povijest koji nemaju veze sa spomenutim udžbenikom, obrazlažući to time što ih povezuje isti urednik. Bez navođenja dokaza i argumenata dovodilo se u pitanje koliko su “relevantni i ti udžbenici”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, da se pritom pogreške mogu dogoditi i najrigoroznijim borcima za činjeničnu točnost pokazuje članak objavljen na Narodu.hr 13. 12. u kojemu je Neven Budak, jedan od autora Profilovog udžbenika za 5. razred, proglašen predsjednikom 12. vlade Republike Hrvatske. No, vratimo se meritumu. Nema sumnji da su MZO i ministar Fuchs postupili u skladu s ovlastima koje im daje Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu. Međutim, način na koji je proveden postupak otvara cijeli niz pitanja.
Objašnjenje Telegramu
Počnimo s onim što držim najproblematičnijim, a to je mišljenje AZOO-a na temelju kojega je donesena odluka o povlačenju udžbenika. Budući da nemam na raspolaganju izvorni tekst mišljenja, moram se osloniti na članak Dore Kršul objavljen u Telegramu. Citiram u cijelosti dio članka koji se odnosi na izjavu AZOO:
Dok odgovor na potonje pitanje, o autoru mišljenja, nismo dobili, iz Agencije su nam naznačili glavne naglaske svog stručnog mišljenja. Ističu, u prvom redu, kako udžbenik ne slijedi u potpunosti propisani kurikulum povijesti. Navode, primjerice, kako poučavanje o interpretacijama koje uvode autori – odnosno propitivanje djela i stavova pojedinih povjesničara o pojedinim povijesnim događajima – nije propisano kurikulumom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nastavljaju: pojedini zemljovidi sadrže pogrešne prikaze, neki povijesni izvori nisu dobro objašnjeni, a sugestivna pitanja koja upućuju na pogrešne zaključke i ne razvijaju kritičko mišljenje posebno se pojavljuju u poglavlju koje se odnosi na stvaranje moderne Republike Hrvatske, višestranačje u Hrvatskoj i Domovinski rat. Zaključuju, konačno, kako udžbenik u pojedinim dijelovima sadrži netočnosti i kriva tumačenja pojedinih povijesnih procesa, “a koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja”.
Paušalne tvrdnje bez dokaza
Što sve ovdje držim problematičnim? Prvo, priopćenje koje je AZOO dostavio portalu Telegram toliko je općenito da je teško vjerovati kako je MZO donio odluku o povlačenju udžbenika samo na temelju takve ocjene. Priopćenje sadrži paušalne tvrdnje za koje nisu podastrijeti argumenti ni dokazi pa se iz njih ne može zaključiti koja su to pitanja, pogreške, tumačenja, zadaci i izvori toliko zasmetali ocjenjivaču AZOO da je odlučio napisati negativno mišljenje.
Pretpostavljam da je AZOO ipak dostavio MZO-u širi elaborat u kojemu su argumentirani zaključci i ocjene; u suprotnom, cijeli proces povlačenja udžbenika bio bi obezvrijeđen. S obzirom na odjek koji je cijeli slučaj već poprimio, bilo bi najbolje da MZO i AZOO objave integralni tekst mišljenja na temelju kojega je donesena odluka o povlačenju udžbenika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, nakon što je tri godine prije provelo vlastiti postupak ocjene udžbenika za koji je, pretpostavljam, angažiralo stručnjake, Ministarstvo sada traži mišljenje Agencije koja nema stručnjaka kompetentnih za ocjenu sadržajnog dijela udžbenika povijesti 20. i 21. stoljeća. Dodatno, AZOO ne želi objaviti ime autora mišljenja te tako samo potiče dodatna pitanja. U mišljenju se, primjerice, tvrdi da u udžbeniku postoje “pogrešni zaključci” i “kriva tumačenja”, što bi impliciralo da autor zna koji su “ispravni zaključci” i “pravilna tumačenja”.
Prigovor koji ostavlja bez riječi
S obzirom na nedostatak stručnjaka za suvremenu povijest, pitam se tko je u AZOO bio meritoran procijeniti koja su tumačenja pravilna. Ako se pak radi o tome da je AZOO tražio vanjsko mišljenje drugih stručnjaka, tek oni ne bi smjeli ostati anonimni – mnogi su stručnjaci za povijest 20. stoljeća uključeni u izradu udžbenika bilo kao autori ili recenzenti izdavačkih kuća, a u tom slučaju ne mogu biti uključeni u proces vrednovanja udžbenika koji pokreće MZO.
Nažalost, ni dijelovi priopćenja koji se odnose na metodičke aspekte udžbenika, za što je AZOO primarno nadležan, ne ulijevaju povjerenje. Tvrdnja da udžbenik “ne slijedi u potpunosti propisani kurikulum” se potkrepljuje time što udžbenik koristi sekundarne izvore, odnosno interpretacije povjesničara, što kurikulumom navodno nije propisano. Ova tvrdnja naprosto ostavlja bez riječi jer ne mogu zamisliti da ju je napisao netko kome je povijest struka.
Bavljenje sekundarnim izvorima dio je najboljih svjetskih praksi u učenju i podučavanju povijesti već barem tridesetak godina te je ujedno važan alat za razvoj funkcionalne pismenosti i kritičkog mišljenja. Ocjenjivač, dakako, može i treba procjenjivati i vrednovati kako je to napravljeno, ali ne smije dovoditi u pitanje slobodu autora udžbenika da to učine, a posljedično i nastavnika da takve izvore i metode upotrebljavaju u nastavi. Nadalje, dobro osmišljeni kurikulum ne smije sprečavati nastavnike i autore udžbenika da osuvremenjuju metode učenja i podučavanja.
Kritičko mišljenje o Domovinskom ratu
No, u Kurikulumu povijesti čak ni ne stoji ono što se tvrdi u priopćenju, jer on sadrži koncept koji se zove Rad s povijesnim izvorima, a ne Rad s primarnim izvorima, niti u opisu koncepta postoje tvrdnje koje isključuju bavljenje sekundarnim izvorima. Svi hrvatski udžbenici povijesti redovito uključuju sekundarne izvore i postavljaju o njima različita pitanja, pa bi na temelju takvog mišljenja AZOO-a svi mogli biti brisani iz Kataloga odobrenih udžbenika.
U priopćenju se nadalje tvrdi da se u udžbeniku, zbog sugestivnih pitanja, ne razvija kritičko mišljenje, posebice u poglavlju koje se odnosi na stvaranje moderne Hrvatske [ispravno bi bilo suvremene, op. S. K.] i Domovinski rat. Prigovor o sugestivnim pitanjima opravdan je ako se doista radi o takvim pitanjima, no to ne možemo znati jer ova tvrdnja nije potkrijepljena dokazima. No, nedostatak pitanja koja potiču kritičko mišljenje obilježje je svih udžbenika povijesti, a ne samo udžbenika Zašto je povijest važna.
Novija istraživanja pitanja i zadataka provedena na gimnazijskim udžbenicima izrađenima po novom kurikulumu pokazala su da je udio pitanja kojima se potiče kritičko mišljenje minimalan (ispod pet posto). Konačno, povezivanje razvoja kritičkog mišljenja s poglavljima o Domovinskom ratu ne stoji ni za jedan udžbenik jer u tim poglavljima ima najmanje pitanja koja potiču kritičko mišljenje. To ne čudi jer se kritičko mišljenje ograničava unošenjem obvezujućih interpretacija u kurikulum te obeshrabruje hajkama na autore udžbenika poput ove kojoj prisustvujemo proteklih dana.
Nazor ili Agencija?
Što se tiče analize koju su uradili Nazor i suradnici za Narod.hr, treba istaknuti nekoliko stvari. Prvo, u dosadašnjem praćenju medija i rasprava na društvenim mrežama primijetila sam da se u njima primarno referira na tu analizu, a ne na priopćenje AZOO, što je i logično jer je priopćenje nadležne institucije toliko šturo da se iz njega ne može ništa doznati. To rade čak i kolege iz struke pa se tako čini da upravo analiza koja nije formalni dio procesa vrednovanja, a ne mišljenje AZOO, daje znanstveni i stručni placet odluci o povlačenju udžbenika.
Time se kompromitira cijeli postupak vrednovanja udžbenika. Drugo, u članku u kojemu je na Narodu.hr objavljena analiza Nazora i suradnika nigdje nije istaknuto da je autor analize ujedno i suautor dvaju udžbenika za isto razdoblje druge (konkurentske) izdavačke kuće. Iako to u ovom slučaju nije obavezno, svakako bi za znanstvenika bilo više u duhu akademske etike da je to navedeno.
Treće, nejasno je zašto nisu imenovani “kolegice i kolege” za koje Nazor tvrdi da su surađivali u analizi: posebice bi znanstvenici trebali moći imenom i prezimenom stati iza svojih interpretacija, ocjena i zaključaka. Naravno, samo nagađam da je riječ o znanstvenicima, jer to u ovom trenutku ne znamo.
Problem s ‘kolegama i kolegicama’
To bespotrebno generira pitanja i nagađanja koja mogu i ne moraju imati veze s realnošću, npr. jesu li analizu doista radili stručnjaci za ocjenjivano razdoblje, jesu li možda i oni interesno vezani uz pojedine izdavačke kuće koje objavljuju udžbenike, ima li među njima zaposlenika AZOO ili MZO? Ne tvrdim da je to tako, već samo pokazujem koja sve pitanja otvara nedovoljna transparentnost Ministarstva i Agencije koji zadržavaju informacije o tome tko je sve dostavio pritužbe, tko je izradio mišljenje te ne daju javnosti na uvid integralno – ili barem argumentirano – mišljenje ocjenjivača.
Što se tiče sadržaja analize, neupitno je da su autori analize pokazali da su u udžbeniku Zašto je povijest važna počinjene pogreške koje su se mogle izbjeći u postupku pisanja, uređivanja i recenziranja udžbenika. To sam utvrdila i vlastitim uvidom u udžbenik. Na temelju nekih ranijih analiza pojedinih dijelova udžbenika mogu potvrditi i da u udžbeniku ima uspjelih metodičkih rješenja i tekstualnih dijelova. Kakav je omjer jednih i drugih ne mogu procijeniti bez cjelovite analize.
No, u analizi Nazora i suradnika uočila sam i niz primjedbi koje se ne odnose na činjenične pogreške, nego se radi o primjedbama kojima se propituju pojedine interpretacije u udžbeniku te oblikovanje udžbeničkog narativa. Takve primjedbe ponekad jesu, ponekad nisu argumentirane. Potonjih ima naročito u dijelu koji potpisuju “kolegice i kolege”.
Kad recenzent cjepidlači
To se osobito odnosi na onu vrstu primjedbi u kojima se, umjesto objašnjenja i argumenata, postavljaju ironična pitanja, izražava zaprepaštenje napisanim, ističu se dijelovi teksta udžbenika podebljanjima ili velikim slovima te se obračunava s djelima drugih povjesničara. To nije primjeren znanstveni način pisanja osvrta i recenzija jer je svaku tvrdnju i ocjenu potrebno argumentirati. Pitanje je i tko je radio primjedbe metodičkog karaktera za koje Nazor nije stručnjak.
Želim, nadalje, ukazati i na pristup recenziranju udžbenika koji smatram pogrešnim, a nije rijedak, osobito kada se radi o recenzentima koji dolaze iz znanstvenih ustanova. U takvom pristupu, recenzent se usredotočuje na određenu temu ili teme koje su predmet njegova profesionalnog bavljenja, a ne na udžbenik kao cjelinu. U tim dijelovima traga isključivo za pogreškama, a uspješno napisane dijelove ne uzima u obzir.
Takav recenzent cjepidlači (ovdje ću si iznimno dopustiti taj neznanstveni izraz) zbog mnoštva ispuštenih detalja koji su najčešće važni samo istraživaču, ne vodeći računa o tome je li količina i vrsta podataka primjerena satnici i uzrastu učenika. Tako izdvojene pogreške u recenziji obično čine da udžbenik izgleda gori nego što jest, a pogotovo kada se takve analize plasiraju u medijima neupućenim čitateljima.
Čitanje Nazorova udžbenika
Ilustrirat ću kako izgleda takav pristup na nekoliko primjera iz udžbenika Povijest 8 izdavačke kuće Alfa (kojemu je A. Nazor jedan od suautora); na njih ću ujedno pokušati primijeniti i kriterije iz mišljenja AZOO.
- U udžbeniku se na str. 51 tvrdi da je talijanski fašizam prije dolaska na vlast “zastupao uspostavu autoritarnog režima”. To je netočno jer su Mussolini i Gentile bili među prvima koji su koristili termin totalitarizam kako bi opisali fašistički koncept države. Druga je stvar kako je izgledala praksa jednom kad su fašisti osvojili vlast.
- U udžbeniku se na str. 55 navodi da su Njemačku nakon Prvog svjetskog rata potresali sukobi komunista i nacionalista. To je točno, no autori nisu istaknuli da su vlade gušile ljevičarske ustanke većom žestinom (primjerice, ustanak u Ruhru 1920. vlada je slomila koristeći Freikorpse), dok su sudionici desničarskih pučeva na sudovima dobivali blaže kazne (što pokazuje i Hitlerov primjer).
- Tvrdnja na str. 55 da su nacisti organizirali Minhenski puč 1923. po uzoru na Mussolinijev pohod na Rim stoji tek manjim dijelom. Mustafa Kemal Atatürk i njegov pokret bili su veći uzor nacistima od Mussolinija zbog svojeg protivljenja ugovoru u Sèvresu. Prema Hitlerovoj obrani na sudu 1924., u organizaciji Minhenskog puča on se ugledao na Atatürkovo osnivanje vlade u Ankari, ignorirajući vladu u Istanbulu. Budući da je to dobro poznato u recentnijoj literaturi, prema kriterijima mišljenja AZOO-a to je primjer zastarjelog podatka u udžbeniku.
- U prikazu nacističkog uspona na vlast na str. 55, u udžbeniku nije istaknuta podrška koju su nacisti dobili od konzervativnih političkih elita, industrijalaca i vojske. To je prema kriterijima u mišljenju AZOO primjer krivog ili nepotpunog tumačenja pojedinih povijesnih procesa.
- Grafikon koji prikazuje rezultate NSDAP-a na izborima između 1924. i 1938. na str. 55 nije dovoljno objašnjen jer ne upućuje učenike na značajan pad podrške nacistima na izborima u studenom 1932., kao i na regionalnim izborima koji su im prethodili. Taj je podatak važan jer pokazuje da dolazak nacista na vlast nije bio neizbježan.
- U udžbeniku se na str. 55 koristi termin Kristalna noć bez navodnika. Budući da se radi o nacističkom eufemizmu, taj naziv u najmanju ruku treba staviti pod navodnike, a najbolje bi ga bilo zamijeniti terminom “pogrom” koji se koristi u recentnijoj literaturi.
- U udžbeniku nije posvećeno dovoljno pažnje Akciji T4, odnosno sustavnom ubijanju mentalno i fizički hendikepiranih ljudi. (str. 57)
- Izvori koji se koriste u udžbeniku podijeljeni su u dvije skupine sa zasebnim grafičkim rješenjima. Jedna je nazvana Glas prošlosti i donosi ulomke iz primarnih povijesnih izvora, druga Glas znanosti te donosi ulomke iz djela povjesničara. Prema kriterijima u mišljenju AZOO, rubriku Glas znanosti valja izostaviti jer se bavi sekundarnim izvorima. Štoviše, sekundarni izvori se ponekad navode i u rubrici Glas prošlosti. Primjerice, na str. 90 i 95 za prikaz događaja iz Drugog svjetskog rata koriste se publicistička djela koja su nastala znatno kasnije od samog događaja. Riječju Ante Nazora u analizi za Narod.hr, odabir izvora u ovom slučaju pokazuje “da u udžbeniku nije jasno razgraničeno što je povijesni izvor, a što historiografija ili publicistički tekst”.
- Uz izvore su zamijećena i pitanja koja ukazuju na pogrešno shvaćanje kritičkog mišljenja. Tako se na str. 179, uz izvor u kojemu se donosi ulomak iz završne riječi Nelsona Mandele na suđenju 1964. godine, postavlja sljedeće pitanje: “Iznesi svoje kritičko mišljenje o ovim stavovima Nelsona Mandele”. Kritičko mišljenje ne može se “iznijeti” već se iskazuje skupom znanja i vještina povezanih sa sposobnošću analize, interpretiranja i donošenja sudova temeljenih na argumentima i dokazima.
Lako je nagomilati prigovore
Ne izgleda lijepo, zar ne? Ovaj primjer zorno pokazuje što se događa kada se tekst čita s namjerom da se u njemu pronađu pogreške i “pogreške”. Većina primjedbi koncentrirana je na jednu nastavnu jedinicu koja se odnosi na nacizam u Njemačkoj, kako bi se pokazalo što se sve može pronaći na samo tri udžbeničke stranice. No, ovakvo gomilanje prigovora zapravo zavarava: u slučaju nastavne jedinice o nacizmu u Njemačkoj radi se o korektno napisanom udžbeničkom tekstu kojemu su potrebne manje dorade da bi ga se učinilo boljim.
Bih li ja drugačije napisala tekst o nacizmu u Njemačkoj? Bih. Je li to razlog da proglasim tekst u udžbeniku nevaljalim? Nije. Neke su primjedbe namjerno uvrštene kako bih ilustrirala kolokvijalni izraz cjepidlačenje koji sam prethodno upotrijebila u tekstu – naravno da sve detalje koji su navedeni u primjedbama ne treba uvrstiti u udžbenik jer bi bespotrebno opterećivali učenike.
No, čak su i takve primjedbe napisane bez uskličnika, velikih slova, podebljavanja, izražavanja zaprepaštenja napisanim ili propitivanja političkih i ideoloških preferencija autora, što su sve strategije koje se koriste u analizi Nazora i suradnika. Uvođenje elemenata poput Glas prošlosti i Glas znanosti zapravo treba pohvaliti, a manje uspjeli primjeri mogu se postupno zamijeniti. Zapravo kao najveći problem u navedenim primjerima držim loše postavljeno pitanje vezano uz kritičko mišljenje jer je postavljanje pitanja važan metodički alat koji je primarno u domeni stručnosti nastavnika.
‘Ispravna’ povijest kao u komunizmu
Na kraju, što povezuje slučaj iz 1971. s početka teksta i najnoviji udžbenički skandal u sada već mnoštvu sličnih od nastanka samostalne Hrvatske? Iako dva primjera dijeli more razlika, zabrinjava ono što ih spaja, a to je ideja da onaj tko drži vlast ima pravo propisivati službene interpretacije prošlosti i procjenjivati koja su tumačenja “ispravna”. To je naročito problematično u društvu koje se legitimira kao pluralističko i demokratsko.
Zato suvremeni kurikulum ne propisuje interpretacije prošlosti, niti se može zagovarati autonomija nastavnika i kritičko mišljenje učenika s istovremenim uskraćivanjem slobode promišljanja o prošlosti. Takve smo pristupe imali u nekim prošlim vremenima u koja se, vjerujem, većina ljudi u ovoj zemlji ne želi vraćati. Kurikulum nije i ne smije biti oklop koji nastavnicima i autorima udžbenika onemogućava autonomiju profesionalnog djelovanja, naravno uz preuzimanje pune odgovornosti za donesene odluke.
Povratak 1990-ih
Političke se elite u Hrvatskoj već desetljećima koriste nastavom povijesti kao sredstvom za političke obračune i prikupljanje političkih bodova, što svima koji se profesionalno bave učenjem i podučavanjem povijesti onemogućava kvalitetan rad. Nakon svega, ostaje činjenica da je MZO prvo odobrio, a onda naprasno povukao udžbenik Zašto je povijest važna nakon dvije i pol godine njegove redovne uporabe u školama. Još je gore što je ta odluka donesena nakon političke intervencije, ad hominem medijske hajke te – po svemu se čini – neozbiljnog mišljenja AZOO-a.
Odluka o povlačenju udžbenika donesena je usred školske godine i za sobom povlači izbor novog udžbenika u školama u kojima se upotrebljavao. Takve odluke nije bilo skoro četvrt stoljeća, a ekvivalente možemo pronaći tek u ranim 1990-ima. Osim toga, povlačenje udžbenika bez valjane argumentacije i transparentno provedene procedure stvara opasan presedan jer je na taj način Ministarstvo otvorilo Pandorinu kutiju novih zahtjeva raznih pojedinaca i skupina za povlačenje već odobrenih udžbenika povijesti.
Pozivam ministra znanosti i obrazovanja i ravnateljicu Agencije za odgoj i obrazovanje da objave ključne dokumente kako bi se informirala javnost, a ovaj slučaj rasvijetlio do kraja.
Svi pričaju o ovoj analizi koja je doslovno razmontirala Ministarstvo zbog povlačenja jednog udžbenika
Telegram prenosi stručni osvrt na nedavnu odluku o uklanjanju nepodobnog udžbenika povijesti
Primjenjujući Nazorove kriterije na Nazorov udžbenik za osnovnu školu, profesorica metodike nastave povijesti Snježana Koren na samo tri stranice našla je dovoljno materijala da se i njegov udžbenik povuče iz upotrebe
Snježana Koren docentica je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je nositeljica i izvođačica više kolegija iz područja metodike nastave povijesti te hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća. Autorica je dviju knjiga te brojnih znanstvenih i stručnih radova koji se bave hrvatskom poviješću 20. stoljeća, politikom povijesti, kulturom sjećanja, udžbenicima i kurikulima povijesti, teorijom i praksom metodike nastave povijesti, inicijalnim obrazovanjem nastavnika povijesti. Uz dozvolu autorice i urednika, tekst prenosimo s portala Historiografija.hr gdje se nalazi i niz opaski i fusnota autorice, na koje upućujemo.
Što se u Hrvatskoj može dogoditi kada se objavi udžbenik koji se ne pridržava službenih interpretacija povijesti? U slučaju koji ću opisati, jedan takav udžbenik postao je predmetom političkih rasprava i kritika koje su se posredovale državno kontroliranim medijima. U to se uključio i eminentni povjesničar iz istaknute znanstvene institucije koji je svojim kritičkim osvrtom na sadržaj udžbenika dao znanstveni legitimitet političkim zahtjevima. Kao rezultat, urednik udžbenika je smijenjen, a medijska hajka zbog udžbenika bila je “uvod u hajku za uhićenje” recenzenta koji je na dulje vrijeme završio u zatvoru.
Što god da ste pomislili čitajući ovaj tekst, u opisanom slučaju radilo se o udžbeniku Ive Perića iz 1971. godine. Udžbenik je objavljen na vrhuncu Hrvatskog proljeća kao prvi gimnazijski udžbenik za 20. stoljeće u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Negodovanje partijskih struktura izazvao je time što je njegov je sadržaj odstupio od nekih ustaljenih partijskih dogmi u interpretiranju suvremene povijesti te zato što je pripreman u suradnji s Maticom hrvatskom.
Smijenjeni urednik Školske knjige zvao se Ive Mažuran, autor kritičkog osvrta Ivan Jelić, povjesničar iz Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Recenzent u ovoj priči zvao se Franjo Tuđman i, naravno, nije bio uhićen samo zbog recenzije udžbenika. Navedene riječi o medijskoj hajci zbog udžbenika Tuđman je zapisao je u svojem zatvorskom dnevniku objavljenom pod naslovom Petrinjska 18. Perićev udžbenik ipak nije povučen: umjesto toga, temeljito je revidiran i usklađen sa službenim “istinama” te se koristio još sljedećih nekoliko godina. Autor je pak nastavio raditi kao profesor povijesti u dubrovačkoj gimnaziji te je u 1990-ima ponovno bio autor udžbenika za 20. stoljeće.
Pogrešno učenje o Stepincu
Vratimo se sada u Hrvatsku u prosincu 2023. u kojoj je, u jeku priprema za blagdansku sezonu, iz Kataloga odobrenih udžbenika brisan udžbenik za četvrti razred gimnazije Zašto je povijest važna? autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice. Udžbenik je odobren rješenjem Ministarstva znanosti i obrazovanja (dalje: MZO) od 17. 5. 2021., a odluku o brisanju udžbenika iz Kataloga donio je 5. 12. 2023. ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. No, zašto je MZO uopće pokrenuo tu proceduru?
Na internetskom portalu Narod.hr citirano je priopćenje MZO-a u kojemu se kaže da je Ministarstvo “zbog primjedbi različitih dionika iz sustava odgoja i obrazovanja […] zatražilo provjeru navoda iz različitih predstavki”. U tom šturom priopćenju MZO nije naveo o kojim se predstavkama radi pa ću stoga prvo pokušati uspostaviti provizornu (i posve sigurno nepotpunu) kronologiju na temelju meni trenutačno dostupnih primarnih i sekundarnih izvora; potonje koristim imajući na umu njihova ograničenja. Svi internetski izvori sačuvani su u mojoj osobnoj arhivi.
Sudeći po pisanju tiska, moguće je da je prvu od spomenutih predstavki MZO-u dostavila saborska zastupnica Marijana Petir. U dopisu od 6. 10. 2023. Petir navodi da je 3. 10. 2023. organizirala u Hrvatskom saboru skup povodom obilježavanja 25. obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca te da je na tom skupu izraženo žaljenje što se u udžbeniku Zašto je povijest važna 4 “djecu pogrešno uči da Stepinac nije rehabilitiran”.
Kao što se može vidjeti na snimci skupa dostupnoj na YouTube kanalu Hrvatskog sabora, to je u svom izlaganju izrekao mons. Juraj Batelja. Na to je reagirala Petir izjavivši da je “ovo poticaj da provjerimo kako taj kurikulum izgleda i je li došlo do njegove promjene”.
Povučen usred školske godine
Kao što je već napomenuto, MZO je u svom očitovanju govorio o žalbi “više dionika”, dok Narod.hr u članku od 11. 12. govori o žalbama “koje su uputili Marijana Petir i povjesničari”. Te navode zasad nije bilo moguće provjeriti. Prema pisanju portala Narod.hr, MZO je 18. 10. 2023. zatražio od AZOO (op. Agencija za odgoj i obrazovanje) stručno mišljenje o tome “sadrži li Udžbenik netočne i zastarjele podatke koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i koji upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja”.
Neimenovani ocjenjivač AZOO-a potom je izradio negativno mišljenje o udžbeniku na temelju kojega je ministar Fuchs 5. 12. 2023. donio rješenje o brisanju udžbenika iz Kataloga. Odluka je provedena istog dana: udžbenik je uklonjen iz Kataloga, a njegova digitalna verzija uklonjena s platforme izdavačke kuće Profil-Klett.
MZO je dopisom od 14. 12. 2023. koji potpisuje Momir Karin, ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja MZO-a, obavijestio škole koje su koristile taj udžbenik da trebaju provesti novi odabir između tri preostala udžbenika izdavačkih kuća Alfa, Meridijani i Školska knjiga te da taj odabir treba napraviti što prije, kako bi “učenici imali nove udžbenike do početka drugog polugodišta”.
Napadi na autore i recenzente
Još dok je ovaj postupak bio u tijeku, portal Narod.hr započeo je sa serijom članaka koji su se bavili udžbenikom Zašto je povijest važna?. Prvi članak objavljen je 19. 11. 2023. Uz ad hominem napade na autore i recenzente, donosile su se i analize pojedinih dijelova udžbenika, ponajviše o prikazu Alojzija Stepinca, stvaranja Republike Hrvatske te Domovinskog rata. Dva se članka ističu u tom pogledu.
Prvi od njih sadrži analizu Janje Sekule, više arhivistice Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (dalje: HMDCDR), koja se bavi se udžbeničkim prikazom “Krvavog Uskrsa” 1991. godine. Drugi je članak koji potpisuje Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR-a, a u kojemu se donosi analiza određenih segmenata udžbenika koju je Nazor izradio s neimenovanim suradnicima.
Članak je objavljen 6. 12., no prema riječima samog Nazora, na njemu je počeo raditi desetak dana prije: “Zato sam, nakon Vašeg upita o sadržaju poglavlja iz 20. stoljeća u ovih deset dana o spomenutom udžbeniku razgovarao s pojedinim kolegicama i kolegama [označila S.K.], pa ću ovdje navesti neka njihova zapažanja, a ja ću prokomentirati sadržaj poglavlja ‘Stvaranje RH i Domovinski rat’ (str. 140-180) te ‘Posljedice Domovinskog rata’ (str. 249-255).”
Netočnosti boraca za točnost
Nakon što je 11. 12. 2023. objavio odluku o povlačenju udžbenika, Narod.hr plasirao je još nekoliko tekstova u kojima su nastavljeni napadi na autore i recenzente drugih Profilovih udžbenika za povijest koji nemaju veze sa spomenutim udžbenikom, obrazlažući to time što ih povezuje isti urednik. Bez navođenja dokaza i argumenata dovodilo se u pitanje koliko su “relevantni i ti udžbenici”.
No, da se pritom pogreške mogu dogoditi i najrigoroznijim borcima za činjeničnu točnost pokazuje članak objavljen na Narodu.hr 13. 12. u kojemu je Neven Budak, jedan od autora Profilovog udžbenika za 5. razred, proglašen predsjednikom 12. vlade Republike Hrvatske. No, vratimo se meritumu. Nema sumnji da su MZO i ministar Fuchs postupili u skladu s ovlastima koje im daje Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu. Međutim, način na koji je proveden postupak otvara cijeli niz pitanja.
Objašnjenje Telegramu
Počnimo s onim što držim najproblematičnijim, a to je mišljenje AZOO-a na temelju kojega je donesena odluka o povlačenju udžbenika. Budući da nemam na raspolaganju izvorni tekst mišljenja, moram se osloniti na članak Dore Kršul objavljen u Telegramu. Citiram u cijelosti dio članka koji se odnosi na izjavu AZOO:
Dok odgovor na potonje pitanje, o autoru mišljenja, nismo dobili, iz Agencije su nam naznačili glavne naglaske svog stručnog mišljenja. Ističu, u prvom redu, kako udžbenik ne slijedi u potpunosti propisani kurikulum povijesti. Navode, primjerice, kako poučavanje o interpretacijama koje uvode autori – odnosno propitivanje djela i stavova pojedinih povjesničara o pojedinim povijesnim događajima – nije propisano kurikulumom.
Nastavljaju: pojedini zemljovidi sadrže pogrešne prikaze, neki povijesni izvori nisu dobro objašnjeni, a sugestivna pitanja koja upućuju na pogrešne zaključke i ne razvijaju kritičko mišljenje posebno se pojavljuju u poglavlju koje se odnosi na stvaranje moderne Republike Hrvatske, višestranačje u Hrvatskoj i Domovinski rat. Zaključuju, konačno, kako udžbenik u pojedinim dijelovima sadrži netočnosti i kriva tumačenja pojedinih povijesnih procesa, “a koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja”.
Paušalne tvrdnje bez dokaza
Što sve ovdje držim problematičnim? Prvo, priopćenje koje je AZOO dostavio portalu Telegram toliko je općenito da je teško vjerovati kako je MZO donio odluku o povlačenju udžbenika samo na temelju takve ocjene. Priopćenje sadrži paušalne tvrdnje za koje nisu podastrijeti argumenti ni dokazi pa se iz njih ne može zaključiti koja su to pitanja, pogreške, tumačenja, zadaci i izvori toliko zasmetali ocjenjivaču AZOO da je odlučio napisati negativno mišljenje.
Pretpostavljam da je AZOO ipak dostavio MZO-u širi elaborat u kojemu su argumentirani zaključci i ocjene; u suprotnom, cijeli proces povlačenja udžbenika bio bi obezvrijeđen. S obzirom na odjek koji je cijeli slučaj već poprimio, bilo bi najbolje da MZO i AZOO objave integralni tekst mišljenja na temelju kojega je donesena odluka o povlačenju udžbenika.
Drugo, nakon što je tri godine prije provelo vlastiti postupak ocjene udžbenika za koji je, pretpostavljam, angažiralo stručnjake, Ministarstvo sada traži mišljenje Agencije koja nema stručnjaka kompetentnih za ocjenu sadržajnog dijela udžbenika povijesti 20. i 21. stoljeća. Dodatno, AZOO ne želi objaviti ime autora mišljenja te tako samo potiče dodatna pitanja. U mišljenju se, primjerice, tvrdi da u udžbeniku postoje “pogrešni zaključci” i “kriva tumačenja”, što bi impliciralo da autor zna koji su “ispravni zaključci” i “pravilna tumačenja”.
Prigovor koji ostavlja bez riječi
S obzirom na nedostatak stručnjaka za suvremenu povijest, pitam se tko je u AZOO bio meritoran procijeniti koja su tumačenja pravilna. Ako se pak radi o tome da je AZOO tražio vanjsko mišljenje drugih stručnjaka, tek oni ne bi smjeli ostati anonimni – mnogi su stručnjaci za povijest 20. stoljeća uključeni u izradu udžbenika bilo kao autori ili recenzenti izdavačkih kuća, a u tom slučaju ne mogu biti uključeni u proces vrednovanja udžbenika koji pokreće MZO.
Nažalost, ni dijelovi priopćenja koji se odnose na metodičke aspekte udžbenika, za što je AZOO primarno nadležan, ne ulijevaju povjerenje. Tvrdnja da udžbenik “ne slijedi u potpunosti propisani kurikulum” se potkrepljuje time što udžbenik koristi sekundarne izvore, odnosno interpretacije povjesničara, što kurikulumom navodno nije propisano. Ova tvrdnja naprosto ostavlja bez riječi jer ne mogu zamisliti da ju je napisao netko kome je povijest struka.
Bavljenje sekundarnim izvorima dio je najboljih svjetskih praksi u učenju i podučavanju povijesti već barem tridesetak godina te je ujedno važan alat za razvoj funkcionalne pismenosti i kritičkog mišljenja. Ocjenjivač, dakako, može i treba procjenjivati i vrednovati kako je to napravljeno, ali ne smije dovoditi u pitanje slobodu autora udžbenika da to učine, a posljedično i nastavnika da takve izvore i metode upotrebljavaju u nastavi. Nadalje, dobro osmišljeni kurikulum ne smije sprečavati nastavnike i autore udžbenika da osuvremenjuju metode učenja i podučavanja.
Kritičko mišljenje o Domovinskom ratu
No, u Kurikulumu povijesti čak ni ne stoji ono što se tvrdi u priopćenju, jer on sadrži koncept koji se zove Rad s povijesnim izvorima, a ne Rad s primarnim izvorima, niti u opisu koncepta postoje tvrdnje koje isključuju bavljenje sekundarnim izvorima. Svi hrvatski udžbenici povijesti redovito uključuju sekundarne izvore i postavljaju o njima različita pitanja, pa bi na temelju takvog mišljenja AZOO-a svi mogli biti brisani iz Kataloga odobrenih udžbenika.
U priopćenju se nadalje tvrdi da se u udžbeniku, zbog sugestivnih pitanja, ne razvija kritičko mišljenje, posebice u poglavlju koje se odnosi na stvaranje moderne Hrvatske [ispravno bi bilo suvremene, op. S. K.] i Domovinski rat. Prigovor o sugestivnim pitanjima opravdan je ako se doista radi o takvim pitanjima, no to ne možemo znati jer ova tvrdnja nije potkrijepljena dokazima. No, nedostatak pitanja koja potiču kritičko mišljenje obilježje je svih udžbenika povijesti, a ne samo udžbenika Zašto je povijest važna.
Novija istraživanja pitanja i zadataka provedena na gimnazijskim udžbenicima izrađenima po novom kurikulumu pokazala su da je udio pitanja kojima se potiče kritičko mišljenje minimalan (ispod pet posto). Konačno, povezivanje razvoja kritičkog mišljenja s poglavljima o Domovinskom ratu ne stoji ni za jedan udžbenik jer u tim poglavljima ima najmanje pitanja koja potiču kritičko mišljenje. To ne čudi jer se kritičko mišljenje ograničava unošenjem obvezujućih interpretacija u kurikulum te obeshrabruje hajkama na autore udžbenika poput ove kojoj prisustvujemo proteklih dana.
Nazor ili Agencija?
Što se tiče analize koju su uradili Nazor i suradnici za Narod.hr, treba istaknuti nekoliko stvari. Prvo, u dosadašnjem praćenju medija i rasprava na društvenim mrežama primijetila sam da se u njima primarno referira na tu analizu, a ne na priopćenje AZOO, što je i logično jer je priopćenje nadležne institucije toliko šturo da se iz njega ne može ništa doznati. To rade čak i kolege iz struke pa se tako čini da upravo analiza koja nije formalni dio procesa vrednovanja, a ne mišljenje AZOO, daje znanstveni i stručni placet odluci o povlačenju udžbenika.
Time se kompromitira cijeli postupak vrednovanja udžbenika. Drugo, u članku u kojemu je na Narodu.hr objavljena analiza Nazora i suradnika nigdje nije istaknuto da je autor analize ujedno i suautor dvaju udžbenika za isto razdoblje druge (konkurentske) izdavačke kuće. Iako to u ovom slučaju nije obavezno, svakako bi za znanstvenika bilo više u duhu akademske etike da je to navedeno.
Treće, nejasno je zašto nisu imenovani “kolegice i kolege” za koje Nazor tvrdi da su surađivali u analizi: posebice bi znanstvenici trebali moći imenom i prezimenom stati iza svojih interpretacija, ocjena i zaključaka. Naravno, samo nagađam da je riječ o znanstvenicima, jer to u ovom trenutku ne znamo.
Problem s ‘kolegama i kolegicama’
To bespotrebno generira pitanja i nagađanja koja mogu i ne moraju imati veze s realnošću, npr. jesu li analizu doista radili stručnjaci za ocjenjivano razdoblje, jesu li možda i oni interesno vezani uz pojedine izdavačke kuće koje objavljuju udžbenike, ima li među njima zaposlenika AZOO ili MZO? Ne tvrdim da je to tako, već samo pokazujem koja sve pitanja otvara nedovoljna transparentnost Ministarstva i Agencije koji zadržavaju informacije o tome tko je sve dostavio pritužbe, tko je izradio mišljenje te ne daju javnosti na uvid integralno – ili barem argumentirano – mišljenje ocjenjivača.
Što se tiče sadržaja analize, neupitno je da su autori analize pokazali da su u udžbeniku Zašto je povijest važna počinjene pogreške koje su se mogle izbjeći u postupku pisanja, uređivanja i recenziranja udžbenika. To sam utvrdila i vlastitim uvidom u udžbenik. Na temelju nekih ranijih analiza pojedinih dijelova udžbenika mogu potvrditi i da u udžbeniku ima uspjelih metodičkih rješenja i tekstualnih dijelova. Kakav je omjer jednih i drugih ne mogu procijeniti bez cjelovite analize.
No, u analizi Nazora i suradnika uočila sam i niz primjedbi koje se ne odnose na činjenične pogreške, nego se radi o primjedbama kojima se propituju pojedine interpretacije u udžbeniku te oblikovanje udžbeničkog narativa. Takve primjedbe ponekad jesu, ponekad nisu argumentirane. Potonjih ima naročito u dijelu koji potpisuju “kolegice i kolege”.
Kad recenzent cjepidlači
To se osobito odnosi na onu vrstu primjedbi u kojima se, umjesto objašnjenja i argumenata, postavljaju ironična pitanja, izražava zaprepaštenje napisanim, ističu se dijelovi teksta udžbenika podebljanjima ili velikim slovima te se obračunava s djelima drugih povjesničara. To nije primjeren znanstveni način pisanja osvrta i recenzija jer je svaku tvrdnju i ocjenu potrebno argumentirati. Pitanje je i tko je radio primjedbe metodičkog karaktera za koje Nazor nije stručnjak.
Želim, nadalje, ukazati i na pristup recenziranju udžbenika koji smatram pogrešnim, a nije rijedak, osobito kada se radi o recenzentima koji dolaze iz znanstvenih ustanova. U takvom pristupu, recenzent se usredotočuje na određenu temu ili teme koje su predmet njegova profesionalnog bavljenja, a ne na udžbenik kao cjelinu. U tim dijelovima traga isključivo za pogreškama, a uspješno napisane dijelove ne uzima u obzir.
Takav recenzent cjepidlači (ovdje ću si iznimno dopustiti taj neznanstveni izraz) zbog mnoštva ispuštenih detalja koji su najčešće važni samo istraživaču, ne vodeći računa o tome je li količina i vrsta podataka primjerena satnici i uzrastu učenika. Tako izdvojene pogreške u recenziji obično čine da udžbenik izgleda gori nego što jest, a pogotovo kada se takve analize plasiraju u medijima neupućenim čitateljima.
Čitanje Nazorova udžbenika
Ilustrirat ću kako izgleda takav pristup na nekoliko primjera iz udžbenika Povijest 8 izdavačke kuće Alfa (kojemu je A. Nazor jedan od suautora); na njih ću ujedno pokušati primijeniti i kriterije iz mišljenja AZOO.
Lako je nagomilati prigovore
Ne izgleda lijepo, zar ne? Ovaj primjer zorno pokazuje što se događa kada se tekst čita s namjerom da se u njemu pronađu pogreške i “pogreške”. Većina primjedbi koncentrirana je na jednu nastavnu jedinicu koja se odnosi na nacizam u Njemačkoj, kako bi se pokazalo što se sve može pronaći na samo tri udžbeničke stranice. No, ovakvo gomilanje prigovora zapravo zavarava: u slučaju nastavne jedinice o nacizmu u Njemačkoj radi se o korektno napisanom udžbeničkom tekstu kojemu su potrebne manje dorade da bi ga se učinilo boljim.
Bih li ja drugačije napisala tekst o nacizmu u Njemačkoj? Bih. Je li to razlog da proglasim tekst u udžbeniku nevaljalim? Nije. Neke su primjedbe namjerno uvrštene kako bih ilustrirala kolokvijalni izraz cjepidlačenje koji sam prethodno upotrijebila u tekstu – naravno da sve detalje koji su navedeni u primjedbama ne treba uvrstiti u udžbenik jer bi bespotrebno opterećivali učenike.
No, čak su i takve primjedbe napisane bez uskličnika, velikih slova, podebljavanja, izražavanja zaprepaštenja napisanim ili propitivanja političkih i ideoloških preferencija autora, što su sve strategije koje se koriste u analizi Nazora i suradnika. Uvođenje elemenata poput Glas prošlosti i Glas znanosti zapravo treba pohvaliti, a manje uspjeli primjeri mogu se postupno zamijeniti. Zapravo kao najveći problem u navedenim primjerima držim loše postavljeno pitanje vezano uz kritičko mišljenje jer je postavljanje pitanja važan metodički alat koji je primarno u domeni stručnosti nastavnika.
‘Ispravna’ povijest kao u komunizmu
Na kraju, što povezuje slučaj iz 1971. s početka teksta i najnoviji udžbenički skandal u sada već mnoštvu sličnih od nastanka samostalne Hrvatske? Iako dva primjera dijeli more razlika, zabrinjava ono što ih spaja, a to je ideja da onaj tko drži vlast ima pravo propisivati službene interpretacije prošlosti i procjenjivati koja su tumačenja “ispravna”. To je naročito problematično u društvu koje se legitimira kao pluralističko i demokratsko.
Zato suvremeni kurikulum ne propisuje interpretacije prošlosti, niti se može zagovarati autonomija nastavnika i kritičko mišljenje učenika s istovremenim uskraćivanjem slobode promišljanja o prošlosti. Takve smo pristupe imali u nekim prošlim vremenima u koja se, vjerujem, većina ljudi u ovoj zemlji ne želi vraćati. Kurikulum nije i ne smije biti oklop koji nastavnicima i autorima udžbenika onemogućava autonomiju profesionalnog djelovanja, naravno uz preuzimanje pune odgovornosti za donesene odluke.
Povratak 1990-ih
Političke se elite u Hrvatskoj već desetljećima koriste nastavom povijesti kao sredstvom za političke obračune i prikupljanje političkih bodova, što svima koji se profesionalno bave učenjem i podučavanjem povijesti onemogućava kvalitetan rad. Nakon svega, ostaje činjenica da je MZO prvo odobrio, a onda naprasno povukao udžbenik Zašto je povijest važna nakon dvije i pol godine njegove redovne uporabe u školama. Još je gore što je ta odluka donesena nakon političke intervencije, ad hominem medijske hajke te – po svemu se čini – neozbiljnog mišljenja AZOO-a.
Odluka o povlačenju udžbenika donesena je usred školske godine i za sobom povlači izbor novog udžbenika u školama u kojima se upotrebljavao. Takve odluke nije bilo skoro četvrt stoljeća, a ekvivalente možemo pronaći tek u ranim 1990-ima. Osim toga, povlačenje udžbenika bez valjane argumentacije i transparentno provedene procedure stvara opasan presedan jer je na taj način Ministarstvo otvorilo Pandorinu kutiju novih zahtjeva raznih pojedinaca i skupina za povlačenje već odobrenih udžbenika povijesti.
Pozivam ministra znanosti i obrazovanja i ravnateljicu Agencije za odgoj i obrazovanje da objave ključne dokumente kako bi se informirala javnost, a ovaj slučaj rasvijetlio do kraja.