To je gotovo pola stoljeća kineskog uzleta za kojim su Amerikanci zaostajali. Gotovo pola stoljeća je također vrijeme koje bi vam trebalo da pročitate sve knjige, članke i analize koji su, s referencom upravo na tu razliku u rastu, dolazili do dalekosežnih zaključaka o “kraju američke ere”, “smjeni imperija”, “zalazu demokratske utopije” i slično tomu.
Veliko kinesko usporavanje
S velikim zaključcima je trebalo biti oprezan u prošlosti, pa treba i danas. Kina se nije ugasila i otpala, već je i dalje jedini stvarni konkurent Americi. Pogađa je sklop strukturalnih problema, poput nevjerojatne korupcije, starenja stanovništva i posljedica promašene politike jednog djeteta. No, sve su to poznati problemi i unatoč njima Kina je rasla, astronomski, već desetljećima. Ono što se promijenilo pod novim diktatorom Xi Jinpingom je razina državne intervencije u privatni sektor, što je eksplodiralo u doba covida.
Loša ekonomska politika dovela je do prsnuća nekretninskog balona, ekonomija je opterećena nevjerojatnim dugovima lokalnih jedinica vlasti—analize kažu da možda čak trećinu nikad neće biti moguće otplatiti, što je sve skupa dovelo do pada povjerenja potrošača i deflacije.
Xi je inzistirao na promašenoj politici “nultog covida” koja je paralizirala ekonomsku aktivnost puno duže nego što je bilo potrebno. No, i nakon otvaranja, ekonomija nije počela vraćati staru, predkovidsku snagu. Svjetska banka revidirala je svoje projekcije za debeli postotni poen, pa sad očekuje da će Kina u idućim godinama u prosjeku rasti po stopi 4,5 posto, dok MMF misli da će ostvariti tek 3,9 posto.
Logika autoritarne vlasti
Stručnjaci kažu da autoritarni režimi uglavnom slijede sličnu ekonomsku putanju: počne s periodom rasta, kad vlast dopusti podobnim tvrtkama da se razvijaju, uglavnom pomoću državnog kapitala. No, kad se režim stabilizira, počne intervenirati u ekonomiju, mahom vrlo proizvoljno. To stvara nesigurnost i tjera male biznise i kućanstava da se zatvore u vlastita četiri zida. Oni biraju držati siguran keš, umjesto da investiraju i troše. Posljedično, rast postaje sve slabiji ili posve prestane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kina je donedavno bila iznimka od ovog pravila. Još od kasnih 1970-ih, kad su reforme Deng Xiaopinga uvele državni neoliberalni kapitalizam, Komunistička partija svjesno se suzdržavala od izravnog petljanja po ekonomiji. No, pod Xijem se Kina iz neobičnog hibrida pretvorila u tipičnu autoritarnu državu, među ostalim i po tome što je Xi odlučio biti doživotni diktator i ukinuo ograničenje od deset godina vlasti kojeg su se držali njegovi prethodnici.
Intervencije u privatni ekonomski sektor počele su i prije covida, a mjere protiv pandemije samo su pogoršale stanje. Na kraju kineski rast nije uništio izravno Xi, nego reakcija društva na njegove mjere: Kinezi biraju držati siguran keš, umjesto da investiraju i troše. Posljedično, rast postaje sve slabiji.
Kina neće prestići Ameriku
Kina je i dalje ozbiljna i velika ekonomija, ali je vrijeme da je prestanemo doživljavati kao nezaustavljiv stroj koji gazi sve pred sobom. Indija je prošle godine prestigla Kinu kao nova najmnogoljudnija zemlja, među ostalim i zbog spomenute loše “politike jednog djeteta”. To nije dobar indikator za daljnji kineski rast jer je teško povećavati ekonomiju ako se radna snaga smanjuje, pogledajte samo Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Već godinama je kineski fertilitet ispod 2,1 djeteta, stope nužne za prirodno održanje broja stanovnika—prije korone bilo je 1,6 pa je Peking najavio da će porasti na 1,8 ali je zapravo pao na 1,1 i ne pokazuje znakove da promjeni smjer. Problema s prirodnim prirastom ima i Amerika, ali ona to ublažava stabilnim priljevom (mahom ilegalnih) imigranata.
Kineske međunarodne ambicije stoje još gore: gotovo je sigurno da Kina neće u doglednoj budućnosti prestići Sjedinjene Države kao najjveće gospodarstvo na svijetu, ako se to ikad uopće dogodi. Kineski BDP je 2021. bio veličine 75 posto američkog, ali je do kraja 2023. pao na 64 posto, otprilike gdje je bio 2017. Kinesko gospodarstvo jednog dana možda dostigne 90 posto veličine američkog, ili se čak izjednači s njim. Ali više nema realističnog scenarija da dosegne 150 ili 200 posto američkog; ta vremena su prošla.
Meko slijetanje u Americi
S druge strane Pacifika, američka ekonomija ruši rekorde i premašuje očekivanja i najoptimističnijih analitičara. Golem dio zasluge za to ima Jay Powell, predsjednik Feda koji maestralno kormilari centralnom bankom u teškim uvjetima ozbiljne inflacije. Umjesto recesije, koju je za 2023. predviđalo 99 posto analitičara, Powell je uspio provesti nevjerojatan zahtjevno “meko slijetanje” (soft landing) u kojem je inflacija korigirana bez da je ekonomija morala, makar privremeno, otići u drugi ekstrem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne samo da je izbjegnuta recesija, nego je u isto vrijeme smanjena inflacija i otvoreno gotovo tri milijuna novih radnih mjesta. No, zapošljavanje se polako usporava, taman kako bi ekonomisti poželjeli u ovom trenutku. Temeljna inflacija je nešto iznad 2 posto i gotovo da je došla na cilj od oko jedan posto.
Prošla godina potvrdila je da je doba pandemije predstavljalo najveće povećanje bogatstva u suvremenoj američkoj povijesti, pa čak i netipično smanjenje nejednakosti u bogatstvu. Medijan neto bogatstvo američke obitelj srušilo je rekord svih vremena i dosegnulo 200 tisuća dolara, što je rast od 37 posto od zadnje predkovidske godine 2019.
Više od 2 bilijuna investicija
Očekivani idući potezi Feda, koji u 2024. sigurno neće dalje podizati kamate, a mogao bi ih početi smanjivati, već izazivaju sline na Wall Streetu. Dionice su 2023. zaključile s rastom vrijednosti od jako lijepih 25 posto. Još važnije, državne investicije su raspoređene diljem Amerike, gdje je počela primjena dva ogromna paketa iz Bidenove ekonomske politike. Ta dva noseća stupa vrijedna više od 2 bilijuna dolara su investicije u obnovu infrastrukture i prilagodbe za klimatske promjene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao i svaku drugu, američku ekonomiju može pogoditi niz problema, ali nijedan trenutačno nije na vidiku. Kina je pak u dugoročnom usporavanju. No, u 2024. Americi prijeti posve druga vrsta opasnosti, koja može imati i ekonomske posljedice: na vlast bi se mogao vratiti bivši predsjednik koji je pokušao državni udar. No, ako Amerikanci predsjednike zbilja procjenjuju samo po ekonomiji, držat će se uspješne politike kojoj su nadjenuli nadimak Bidenomics.
Svi su najavljivali recesiju, a američka ekonomija stoji fantastično. Prvi put od 1976. raste brže od Kine
Kao i svaku drugu, američku ekonomiju može pogoditi niz problema, ali nijedan trenutačno nije na vidiku
Intervencije u privatni ekonomski sektor u Kini su počele i prije covida, a mjere protiv pandemije samo su pogoršale stanje. Na kraju kineski rast nije uništio izravno Xi, nego reakcija društva na njegove mjere
Predsjednik Joe Biden vratio je američku ekonomiju na sam vrh svijeta, nešto što nisu uspjeli ni Ronald Reagan ni Bill Clinton. Već je jasno, a službeno će se potvrditi kad izađu podaci za četvrti kvartal, da je Amerika u 2023. prestigla Kinu po godišnjoj stopi gospodarskog rasta. To je zbilja monumentalan uspjeh, jer je Kina rasla brže od Amerike u svakoj godini od pradavne 1976. do prošle godine.
To je gotovo pola stoljeća kineskog uzleta za kojim su Amerikanci zaostajali. Gotovo pola stoljeća je također vrijeme koje bi vam trebalo da pročitate sve knjige, članke i analize koji su, s referencom upravo na tu razliku u rastu, dolazili do dalekosežnih zaključaka o “kraju američke ere”, “smjeni imperija”, “zalazu demokratske utopije” i slično tomu.
Veliko kinesko usporavanje
S velikim zaključcima je trebalo biti oprezan u prošlosti, pa treba i danas. Kina se nije ugasila i otpala, već je i dalje jedini stvarni konkurent Americi. Pogađa je sklop strukturalnih problema, poput nevjerojatne korupcije, starenja stanovništva i posljedica promašene politike jednog djeteta. No, sve su to poznati problemi i unatoč njima Kina je rasla, astronomski, već desetljećima. Ono što se promijenilo pod novim diktatorom Xi Jinpingom je razina državne intervencije u privatni sektor, što je eksplodiralo u doba covida.
Loša ekonomska politika dovela je do prsnuća nekretninskog balona, ekonomija je opterećena nevjerojatnim dugovima lokalnih jedinica vlasti—analize kažu da možda čak trećinu nikad neće biti moguće otplatiti, što je sve skupa dovelo do pada povjerenja potrošača i deflacije.
Xi je inzistirao na promašenoj politici “nultog covida” koja je paralizirala ekonomsku aktivnost puno duže nego što je bilo potrebno. No, i nakon otvaranja, ekonomija nije počela vraćati staru, predkovidsku snagu. Svjetska banka revidirala je svoje projekcije za debeli postotni poen, pa sad očekuje da će Kina u idućim godinama u prosjeku rasti po stopi 4,5 posto, dok MMF misli da će ostvariti tek 3,9 posto.
Logika autoritarne vlasti
Stručnjaci kažu da autoritarni režimi uglavnom slijede sličnu ekonomsku putanju: počne s periodom rasta, kad vlast dopusti podobnim tvrtkama da se razvijaju, uglavnom pomoću državnog kapitala. No, kad se režim stabilizira, počne intervenirati u ekonomiju, mahom vrlo proizvoljno. To stvara nesigurnost i tjera male biznise i kućanstava da se zatvore u vlastita četiri zida. Oni biraju držati siguran keš, umjesto da investiraju i troše. Posljedično, rast postaje sve slabiji ili posve prestane.
Kina je donedavno bila iznimka od ovog pravila. Još od kasnih 1970-ih, kad su reforme Deng Xiaopinga uvele državni neoliberalni kapitalizam, Komunistička partija svjesno se suzdržavala od izravnog petljanja po ekonomiji. No, pod Xijem se Kina iz neobičnog hibrida pretvorila u tipičnu autoritarnu državu, među ostalim i po tome što je Xi odlučio biti doživotni diktator i ukinuo ograničenje od deset godina vlasti kojeg su se držali njegovi prethodnici.
Intervencije u privatni ekonomski sektor počele su i prije covida, a mjere protiv pandemije samo su pogoršale stanje. Na kraju kineski rast nije uništio izravno Xi, nego reakcija društva na njegove mjere: Kinezi biraju držati siguran keš, umjesto da investiraju i troše. Posljedično, rast postaje sve slabiji.
Kina neće prestići Ameriku
Kina je i dalje ozbiljna i velika ekonomija, ali je vrijeme da je prestanemo doživljavati kao nezaustavljiv stroj koji gazi sve pred sobom. Indija je prošle godine prestigla Kinu kao nova najmnogoljudnija zemlja, među ostalim i zbog spomenute loše “politike jednog djeteta”. To nije dobar indikator za daljnji kineski rast jer je teško povećavati ekonomiju ako se radna snaga smanjuje, pogledajte samo Hrvatsku.
Već godinama je kineski fertilitet ispod 2,1 djeteta, stope nužne za prirodno održanje broja stanovnika—prije korone bilo je 1,6 pa je Peking najavio da će porasti na 1,8 ali je zapravo pao na 1,1 i ne pokazuje znakove da promjeni smjer. Problema s prirodnim prirastom ima i Amerika, ali ona to ublažava stabilnim priljevom (mahom ilegalnih) imigranata.
Kineske međunarodne ambicije stoje još gore: gotovo je sigurno da Kina neće u doglednoj budućnosti prestići Sjedinjene Države kao najjveće gospodarstvo na svijetu, ako se to ikad uopće dogodi. Kineski BDP je 2021. bio veličine 75 posto američkog, ali je do kraja 2023. pao na 64 posto, otprilike gdje je bio 2017. Kinesko gospodarstvo jednog dana možda dostigne 90 posto veličine američkog, ili se čak izjednači s njim. Ali više nema realističnog scenarija da dosegne 150 ili 200 posto američkog; ta vremena su prošla.
Meko slijetanje u Americi
S druge strane Pacifika, američka ekonomija ruši rekorde i premašuje očekivanja i najoptimističnijih analitičara. Golem dio zasluge za to ima Jay Powell, predsjednik Feda koji maestralno kormilari centralnom bankom u teškim uvjetima ozbiljne inflacije. Umjesto recesije, koju je za 2023. predviđalo 99 posto analitičara, Powell je uspio provesti nevjerojatan zahtjevno “meko slijetanje” (soft landing) u kojem je inflacija korigirana bez da je ekonomija morala, makar privremeno, otići u drugi ekstrem.
Ne samo da je izbjegnuta recesija, nego je u isto vrijeme smanjena inflacija i otvoreno gotovo tri milijuna novih radnih mjesta. No, zapošljavanje se polako usporava, taman kako bi ekonomisti poželjeli u ovom trenutku. Temeljna inflacija je nešto iznad 2 posto i gotovo da je došla na cilj od oko jedan posto.
Prošla godina potvrdila je da je doba pandemije predstavljalo najveće povećanje bogatstva u suvremenoj američkoj povijesti, pa čak i netipično smanjenje nejednakosti u bogatstvu. Medijan neto bogatstvo američke obitelj srušilo je rekord svih vremena i dosegnulo 200 tisuća dolara, što je rast od 37 posto od zadnje predkovidske godine 2019.
Više od 2 bilijuna investicija
Očekivani idući potezi Feda, koji u 2024. sigurno neće dalje podizati kamate, a mogao bi ih početi smanjivati, već izazivaju sline na Wall Streetu. Dionice su 2023. zaključile s rastom vrijednosti od jako lijepih 25 posto. Još važnije, državne investicije su raspoređene diljem Amerike, gdje je počela primjena dva ogromna paketa iz Bidenove ekonomske politike. Ta dva noseća stupa vrijedna više od 2 bilijuna dolara su investicije u obnovu infrastrukture i prilagodbe za klimatske promjene.
Kao i svaku drugu, američku ekonomiju može pogoditi niz problema, ali nijedan trenutačno nije na vidiku. Kina je pak u dugoročnom usporavanju. No, u 2024. Americi prijeti posve druga vrsta opasnosti, koja može imati i ekonomske posljedice: na vlast bi se mogao vratiti bivši predsjednik koji je pokušao državni udar. No, ako Amerikanci predsjednike zbilja procjenjuju samo po ekonomiji, držat će se uspješne politike kojoj su nadjenuli nadimak Bidenomics.