Bili smo na premijeri u HNK-u Zagreb. 'Nebeski svod' je križanac feminističkog trilera i psihološke drame, predstava koja se odvija u utrobi

Rođena u Londonu 1984., u kazalište je zakoračila ranih dvijetisućitih, s komadima u kojima se bavila traumama rata i trgovinom seksualnim robljem; pisala je crne komedije i horor drame, pa o ljubavi i prijateljstvu u postapokaliptičnom svijetu, a za komad “Chimerica” o odnosu Kine i SAD-a u suvremenoj geopolitici dobila je 2014. nagradu Olivier za najbolju novu dramu.

Ženska sudska drama

“Nebeski svod” (The Welkin, 2020.) u osnovi je sudska drama u kojoj dvanaest žena mora odlučiti o sudbini trinaeste, optužene za ubojstvo djeteta. Vrijeme radnje: prije 265 godina. Mjesto radnje: negdje na granici Norfolka i Suffolka.

Mučki je ubijena 11-godišnja djevojčica, kći Lady Wax. Optužena je Sally Poppy, mlada žena koju sumještani pamte samo po nevoljama a prevareni muž dodatno inkriminira kao nemoralnu i, prema tome, zlu. No, Sally tvrdi da je trudna pa, dok njezinog ljubavnika i suučesnika ništa nije moglo spasiti od vješala, nju bi ta činjenica mogla ostaviti (privremeno) na životu.

No, je li doista trudna? Muška se porota ne usuđuje donijeti odluku kojom bi potencijalno razljutila Boga, pa u pomoć poziva žensku, neformalnu, od koje traži savjetodavno mišljenje. Dvanaest žena različitih društvenih statusa dobilo je sat vremena da utvrdi istinu. Zapravo, ne da utvrdi istinu. Već da preuzme odgovornost.

Tekst koji rezonira

I sad dolazimo do onoga zašto bi nas uopće trebala zanimati drama koja se odvija sredinom 18. stoljeća u ruralnim krajevima Britanije i – u vrijeme kad ljudski život nije osobito vrijedio – bavi pitanjem vrijednosti života jedne žene s dna društvene ljestvice, uz to znane nevjernice, lopovice i lažljivice?

Prvo, zato što drama Lucy Kirkwood izvanredno domišljato plete čvrstu mrežu referenci koje to vrijeme nedvojbeno povezuju s našim vremenom danas, prokazujući stoljetne mehanizme koji – kroz mušku patrijarhalnu dominaciju s jedne, ali i ženski vlastiti automizogini doprinos s druge strane – perpetuiraju trajnu obezvrijeđenost ženske pozicije. I čini to izvanredno raspisanim dijalozima.

Drugo, jer trinaest glumica koje ju iznose na pozornici HNK-a Zagreb to radi majstorski uvjerljivo. I treće, jer je režija Marine Pejnović podjednako koncentrirana na tekst i glumu u naraciji priče koliko na vizualnu dramaturgiju, a rezultat je uznemirujuća, atmosferična predstava iz čije mračne utrobe čitavo vrijeme isijavaju ljudskost i toplina.

Pametan autorski trik

Redateljica Pejnović činjenicu da je drama smještena u 18. stoljeće interpretira kao autorski trik: mi živimo u vremenu političke korektnosti – drama koja bi se bavila temom kolektivne odgovornosti kroz razotkrivanje stereotipa, predrasuda i ugrađenih kulturoloških datosti, teško da bi puno toga mogla doista otvoreno reći kad bi bila smještena u naše vrijeme sada.

No, kad bi radnja bila smještena u vrijeme “mraka” i nazadnosti, kada su predrasude bile dovoljan razlog da se nekoga osudi na vješala ili lomaču a društveno poimanje “pristojnog” razgovora fluidno, e to bi nam već svašta omogućilo… Sve ono o čemu danas ne možemo otvoreno govoriti, u takvoj drami odjednom bi se moglo neuvijeno reći.

Pa to Kirkwood i čini. Njezine protagonistkinje, dvanaest žena “pravednica” zatvorenih na sat vremena “bez mesa, pića, vatre i svijeća”, svašta će nam reći o dinamici ženskih odnosa u muškome svijetu. Jer još jedna istina koje ćemo postati svjesni gledajući “Nebeski svod” je kako, iako su žene od tada do danas propješačile goleme razdaljine i probile se kroz mnoge slojeve društvene stratosfere, ništa se krucijalno u ta više od dva i pol stoljeća za žene nije promijenilo.

Nulta pozicija: deprivacija

I dalje živimo u svijetu skrojenom po mjerilima muškaraca. I dalje žena ženu mjeri istim metrom “ispravnosti” kreirane po kriterijima religijskih dogmi (što o tome kaže Bog?), muške dominantne pozicije (što o tome kaže Muž/Otac/bilo koji muškarac?) i društvenih općih mjesta (to naprosto nije pristojno!, to poštena žena ne radi!).

Zanimljivo bi bilo kad bi bio moguć eksperiment u kojemu bi o potencijalnoj krivnji jedne potencijalne djecoubojice i moguće bludnice odlučivalo dvanaest žena koje nikada nisu upoznale niti jednog muškarca.

Ovako, dano im je da svoju presudu donesu iz pozicije deprivacije: muška porota ostavila ih je gladne, žedne, u mraku i studeni. Samim time, određena je njihova početna perspektiva podređenosti i drugotnosti. Što one rade? Zbijaju redove. No, hoće li biti pravedne? Što će odrediti njihov osjećaj za pravdu? Što je uopće – pravda?

Žena u središtu

Dramatski potencijal teme sjajno je iskorišten: predstava počinje zvukom. Kuckanje, lupkanje, šuškanje, na pozornici je dvanaest žena u raznim kućanskim poslovima na način 18. stoljeća na britanskome selu: mijese kruh, peru rublje, predu tkaninu, rasprostiru, prte, spravljaju.

Repetitivnost ženske muke i stoljeća istoga jarma ponavljajućih obaveza – sve to vrišti iz ove scene. Prva izgovorena riječ – “Dame!” – izbačena činjeničnom samovjerenošću budi nas iz stupora monotone jednoličnosti, s jasnom porukom: ovdje je žena u središtu, i važna je; poštujmo je.

Nakon toga kreće radnja. Upoznajemo Sally (sjajna Lana Meniga), koja se nakratko vratila kući u potrazi za svojih skrivenih 10 šilinga i tamo suočila s ostavljenim mužem rogonjom (Marin Klišmanić, koji igra sve muške uloge u ovom komadu).

Pitanje odgovornosti

No, već u sljedećoj sceni, ona je u zatvoru, optužena za teško ubojstvo, ljubavnik je mrtav, sudac je naredio okupljanje porote matrona. One neće odlučivati o njenoj krivnji – dopušteno im je odlučiti samo o tome je li trudna ili nije. No, jasno je da jedna odluka povlači drugu. Njen život u njihovim je rukama.

I tu zapravo kreće središnji zaplet ove drame, koji se tiče puta do ispravne odluke a u osnovi se svodi na poimanje žene kao osobe i ljudskog bića u kontekstu osobnih vrijednosti dvanaest vrlo različitih žena (jer, jasno je da je Sally – kriva ili ne, trudna ili ne – unaprijed osuđena: siromašna je, preljubnica je, žena je. Ona je žigosana).

Što sve utječe na naše shvaćanje pravde? Koliko vlastitog iskustva upisujemo u “vrijednosti” prema kojima se ravnamo? Sposobnost empatije, pragmatičnost, vjera, društveni status – puno je varijabli koje čine naš “sustav vrijednosti” i određuju naše vrijednosne stavove. Ali, u ovom slučaju nije dovoljno biti “pravedan”, kako god shvaćali i definirali pravdu; potrebno je biti hrabar, donijeti odgovornu odluku, dakle, preuzeti odgovornost.

12 gnjevnih žena

Muška porota, koje u stvarnosti u ovom komadu nema, pojavljuje se samo u video snimci – muškarci nisu prisutni na sceni ali nemojmo zaboraviti da su stalno tu negdje; uvijek ona ključna, odlučujuća instanca. Simbolizam Posljednje večere ni tu nije mogao biti izbjegnut. Transgresija, žrtva, oprost i spasenje.

Žena je svedena na tijelo: ona nije osoba, ona je samo tijelo u kojemu klija – ili ne – novi ljudski život. A pitanje klice ljudskog života u ženskom tijelu u današnje je neokonzervativno vrijeme svakako jedno od važnijih pitanja s kojima se žene diljem svijeta suočavaju.

“Nebeski svod” simbolički funkcionira na još jednoj razini – naime, riječ je o parafrazi drame “12 gnjevnih ljudi”, “na ženski način”. Prijeteća atmosfera linča potencirana je suprotnostima: optuženica se nalazi zarobljena u osvijetljenoj staklenoj kutiji na crnoj sceni (scenografija Liberta Mišan, svjetlo Anton Modrušan) oko koje ostale žene zloslutno kruže, neprestano izlazeći iz mraka i vraćajući se u njega, dok iznad njih s video zida bogovi-muškarci zahtijevaju odluku.

Ništa bez muškarca

Na pozornici se odvija složena međuigra nadmetanja – Alma Prica igra uglednu udovicu, Iva Mihalić suprugu lokalnog vlasnika trgovine, Ksenija Marinković je najstarija među njima (rodila je 21 dijete i pokopala trojicu muževa), Lana Barić ne može imati djece, Olga Pakalović je trudna sa šestim djetetom, Jadranka Đokić je pralja, ali i cijenjena primalja (…).

Nepisana pravila društvenog stratificiranja vrijede i ovdje, a međužensko pozicioniranje po pitanju trudnoće ne isključuje pitanje krivnje, iako one ne odlučuju o krivnji – jer, njihova presuda mogla bi Sally stajati života. A nije lako biti na Sallynoj strani – ona je divlja, prosta, bezobrazna, drska, besramna. Izaziva ih i vrijeđa. Ali Lucy Kirkwood vjeruje u žensku solidarnost: ove žene nisu spremne biti ad hoc krvnice.

Na kraju, konačnu će odluku ipak donijeti muškarac, liječnik. Zašto liječnik nije odmah pozvan? Da bi se naglasio put patnje koju žene moraju proći prije nego im se, kao krajnja instanca, omoguće ono što danas nazivamo jednakim prilikama. I, naravno, da bi se podsjetilo da pokraj svakog ženskog puta još uvijek stoji muškarac koji pokazuje smjer.

Feministički triler

Relativno statična drama, svedena gotovo u potpunosti na ženske razgovore o mogućoj krivici jedne od njih, na zloguko mračnoj sceni bez praktički i jednog scenskog rekvizita, traje gotovo tri sata. I opet ono pitanje: zašto bismo tri sata gledali komornu sudsku dramu čija se radnja odvija prije više od dvjesto godina negdje tamo daleko? Jer se njezina radnja zapravo odvija u utrobi svake od nas, sada i ovdje.

“Nebeski svod” nije predstava za bilo koje kazalište. Ovakva drama može biti postavljena jedino u kazalištu kakvo je zagrebački HNK, s punokrvnim ženskim ansamblom koji može suvereno izvesti tekst koji je u osnovi feministički manifest, ispisan kao psihološki triler u kojemu je glavni ulog ljudsko dostojanstvo.

“Tamo vani je nebo, a ispod njega naše dostojanstvo”, kaže jedna od matrona. A što je sa ženom? Ima li joj zemaljske pomoći, ili se mora, u potrazi za milošću, zagledati u nebeski svod? Ironija je, od tamo je opet, za one koji vjeruju, gleda – muškarac.