Bio sam na jako zanimljivoj izložbi umjetnika koji na partijske knjige crta scene iz Hitchcockovih filmova
Nemanja Nikolić uzima te crteže i onda ih animira u sjajne crtane filmove
Moj nedavni izlet u Beograd nije protekao samo u tulumarenju i minglanju po festivalima – stigao sam pogledati i pokoju izložbu vizualne umjetnosti. Među njima je najjači dojam ostavila nova izložba mladog slikara i multimedijalnog umjetnika Nemanje Nikolića u jednom od galerijskih prostora Kulturnog centra Beograd, u samom središtu grada. Nikolić pripada najnovijoj generaciji srpskih umjetnika i umjetnica koji na originalan i osebujan način tumače kompleksnu društvenu stvarnost.
Rođen je 1987. godine, a diplomirao je na slikarskom odsjeku Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje trenutno već završava svoj doktorski projekt. U domovini i inozemstvu redovito izlaže od 2007., a sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama i festivalima, primajući i nagrade za svoj rad. Ističu se Nagrada za inovaciju iz fonda Miloš Bajić, Nagrada za crtež iz fonda Vladimir Veličković te posebna otkupna nagrada za mural i instalaciju Raiffeisen banke. Nikolić je također osnivač i voditelj Umjetničkog prostora U10, kao i istoimenog kolektiva.
Nemanja Nikolić polako je i sigurno gradio svoj izraz od tradicionalnih medija slikarstva, crteža i grafike prema raznorodnoj umjetničkoj praksi koja se na njima temelji, ali ih i proširuje, posebno pod utjecajem sedme umjetnosti – filma, kojim je Nikolić trajno fasciniran. Aktualna izložba ‘Umjesto završetka’ i rječit je i slikovit prilog upravo tom pravcu umjetnikovog razvoja. Naime, cijeli postav čini zaista veliki niz od nekoliko stotina crteža koje je umjetnik kreirao s vrlo jasnim ciljem: da posluže kao materijal za animiranje, kao djelići kadrova budućeg animiranog filma.
Pritom se Nikolić izravno referira na opus filmskog velikana Alfreda Hitchcocka, interpretirajući u svom prepoznatljivom crtačkom stilu pojedine slike iz kadrova njegovih klasika kao što su ‘Sjever-sjeverozapad’, ‘Vrtoglavica’, ‘Prozor u dvorište’ i drugi. Dakako, postoji jak razlog zašto je umjetnik u kreiranju svog novog projekta posegnuo za ostavštinom majstora psihološkog trilera.
Vrtoglavica na istoku-jugoistoku
Kako je i nužno kada se radi crtani film, Nikolić je Hitchcockove scene podijelio na hrpetinu sukcesivnih ‘frameova’ iscrtanih i oslikanih vrlo slobodnim stilom na bezbrojnim stranicama tzv. partijske literature iz vremena socijalističke Jugoslavije. Promatrajući ‘sirovi’ crtani materijal, u galeriji izložen u kronološkom slijedu buduće animacije, posjetitelj se može koliko god želi udubiti u beskonačne rečenice istovjetnog sadržaja i monolitne, sudbonosne naslove koji su krasili okoštalu fazu jezika teorijsko-propagandne literature Komunističke partije Jugoslavije.
U animiranom videu nastalom snimanjem i montažom Nikolićevih crteža, požutjele knjiške stranice sa svojim se sadržajem pomiču u pozadini kretanja Hitchcockovih filmskih junaka i junakinja. Nikolićevi vješti portreti nezaobilaznih filmskih lica poput Jamesa Stewarta i Carya Granta, odnosno Grace Kelly i Tippi Hedren, tako dolaze u kontakt s rječnikom koji stiže iz potpuno drugačijeg društveno-političkog konteksta – samoupravno-socijalističkog naspram liberalno-kapitalističkog.
Mnogi crteži su u pravilnoj geometrijskoj mreži raspoređeni duž zidova galerije, a izložena je i knjiški uvezana varijanta njihovog ostatka, dok se animirani video projicira u zasebnoj, odjeljenoj prostoriji. Da bi stigao do videa, posjetitelj nužno mora prvo proći kroz crteže i knjigu, a tek se onda može prepustiti njihovoj pokretnoj verziji. Dojam koji kreira ovaj promišljeni postav uistinu je začudan. Kombinacija citata holivudskih klasika i ostataka komunističke ideologije (koji su mahom bili i ostali sušte suprotnosti) nije samo bizarno-nadrealna, nego upućuje i na niz provokativnih pitanja.
Film noir na lokalni način
Neka od njih mogla bi biti ova: kakav je tada bio odnos političkog vodstva i multietničkog stanovništva socijalističke Jugoslavije prema utjecajima masovne kulture Zapada, a kakav je danas i koji ga novi i stari utjecaji čine? Je li ideološka prošlost regije, koja u velikoj mjeri određuje našu svakodnevnicu, pomalo nalik na američku kriminalističku fikciju? Ako jest, kako? Iz čega proizlazi paranoja Zapada prema striktno državno planiranoj ekonomiji Istoka, a otkud dolazi bojazan Istoka od dekadentnih prekooceanskih navika? Itd…
Naravno, kao umjetnik Nikolić ne odgovara na ova pitanja, niti je dužan to činiti. Međutim, ono što on stvara su suptilne poveznice između čuvene hičkokovske napetosti (suspensa) i iskustva življenja na ovim prostorima – eks-jugoslavenskim, balkanskim, regionalnim, svejedno – koje je mnogo duže od pola stoljeća određeno epohalnim trvenjima različitih ideologija, revolucijama i kontrarevolucijama, u doslovnom i simboličkom smislu.
Pogotovo bi se posljednjih četvrt stoljeća moglo reći da svi zajedno (a odvojeno) živimo svojevrsni film noir na lokalni način, ‘obradu’ bez ocvalog, buržujskog holivudskog glamura, ali nedvojbeno s našom originalnom glamurizacijom malograđanštine, kao i kriminala, nemorala i svih vrsti nasilja, fizičkog koliko i psihičkog. O nasilju, kriminalu i intezivnim emocijama koje ih prate Hitchcock je snimio niz dojmljivih, ali i vrlo stiliziranih filmova. A kakav bi bio njegov film o nama?
Možda je Nikolićev animirani video ipak odgovor na to pitanje. On može funkcionirati posve savršeno i lišen postava koji ga okružuje, kao samostalno umjetničko djelo. Lik Carya Granta koji bježi od aviona progonitelja gubeći se u rešetci litanija s partijskih sastanaka nije samo autentična metafora odnosa između pijuna velikih političkih blokova – to je i prizor u kojem ćemo se i ubuduće nastaviti prepoznavati.