Bio sam u Rijeci, na premijeri Jesenje sonate s Mirom Furlan i to, nažalost, nije velika predstava

Boris Homovec o novoj predstavi beogradske redateljice Ane Tomović

ZADNJA IZMJENA: Jan 13, 2017
Foto: HNK Rijeka

Još jedna dugo iščekivana predstava, s ogromnim ambicijama, jakim PR-om oko povratka zagrebačke, hrvatske, regionalne i američke dive na pozornicu i, u konačnici, mršavim rezultatima. Vuk Ršumović, beogradski redatelj koji me oduševio igranim filmskim prvijencem Ničije dete i Olga Dimitrijević kao dramaturzi Jesenje sonate, kultnog komada Ingmara Bergmana, izvedene na maloj sceni riječke nacionalne kuće, učinili su popriličan zločin nad kultnim predloškom.

Salonsku dramu sveli su na četiri lika, izmjestili je u eksterijer, prema zamisli scenografkinje Ljerke Hribar ispred neugledne kulise kuće, u kojoj se bi se trebala dešavati sva radnja, u dvorište ispred kuće, oko kojeg je nabacano lišće (kako bi se, valjda, referiralo na godišnje doba u naslovu komada), a jedini element scenografije jest jedna klupica, oko koje se koncentrira sva radnja.

Uistinu su već zamorna takva neoriginalna, površna i jeftina rješenja, koji s jedne strane govore o konstantnoj krizi i neimaštini u kazališnim kućama ovih prostora (iako bi se i tome dalo raspravljati, jer sve te kuće žive na nemalim budžetima i državnim odnosno gradskim jaslama), a s druge strane o površnosti, drskosti i nepoštivanju publike, kojoj su sve takve predstave i namjenjene, a o kojima svi ti veliki redatelji, dramaturzi, scenografi, kostimografi i njihovi asistenti, zaokupljeni vlastitim egom, uopće ne vode računa, konstantno je podcjenjujući.

Marija Tadić i Leon LučevHNK Rijeka

Srećom, prije par godina gledao sam Ružicu Sokić

U Hrvatskoj predstave kao da se rade za uski krug ljudi, koji se okupe oko jednog projekta, a publiku, kazališne fanove i kritiku tko šiša. Svako malo netko se dohvati Bergmanovog predloška, koji im se čini baš efektnim, znaju da svaki prosječan konzument kazališta poznaje predlošak zbog nenadmašnog Bergmanova filma iz 1978. s Liv Ullmann i Ingrid Bergman i na brzinu se sklepa predstavica s četvero glumaca. Da, svi vole prčkati po Bergmanu i zamarati nas svojim neinventivnim, nemaštovitim i netalentiranim vizijama. A pritom zaboravljaju da, uhvativši se takvog zahtjevnog predloška, najbrže upadaju u zamku, jer ako imate savršen tekst i dobre glumce, a predstava ipak ne uspije, onda se itekako treba zamisliti što je tome uzrok.

Mislim da je zadnji put Jesenja sonata postavljena u Hrvatskoj u Splitu, režije se prihvatio Dario Harjaček, a igrale su Bruna Bebić i mlada Andrea Mladinić. Nisam gledao predstavu, dakle ne mogu suditi o njoj. Ovoga ljeta Jagoš Marković postavio je u Kotoru Jesenju sonatu s Tanjom Bošković i Brankom Šelić u glavnim ulogama, predstava je nastala u koprodukciji s Ateljeom 212 i od jeseni je redovito na repertoaru ovog kazališta, a Tanja Bošković (zvijezda hrvatskih filmova Okupacija u 26 slika, Mala pljačka vlaka, Čovjek koga treba ubiti i kultnog Balkan ekspresa) pobrala je odlične kritike i nadam se da ću uskoro biti u prilici pogledati je.

Apropos Beograda, imao sam sreću da sam prije nekoliko godina gledao veliku divu srpskog glumišta, pokojnu Ružicu Sokić kao Charlotte u Jesenjoj sonati (partnerica joj je bila Dobrila Stojnić), koja je uistinu bila veličanstvena, bila je to jedna od posljednjih uloga velike glumice, prije nego ju je nagrizao Alzheimer i zauvijek nas je napustila. Velika je šteta što je smrt prekinula veliku Anu Karić, u pripremama Jesenje sonate u ITD-u sa Sašom Božićem, uloge koja bi mogla predstavljati kazališni vrhunac karijere ove dive u punoj glumačkoj zrelosti i što nikad nismo mogli doživjeti kakva bi bila njezina Charlotte, uloge koja kao da je pisana za nju.

Charlotte bez glamura i oznaka socijalnog statusa

Već sam početak riječke Jesenje sonate daje nam razlog za mnogo upitnika. Predstava počinje dolaskom majke Charlotte, etablirane pijanistice svjetske karijere i njezinim susretom s kćeri Evom, koja živi u udaljenom dijelu Švedske. Već prvi pogled na to kako izgledaju glumice Mira Furlan, koja tumači majku i Marija Tadić, koja igra Evu, daje nam do znanja da će to biti , nažalost, jedna off verzija velikog predloška. U priči o susretu majke i kćeri poslije sedam godina, koje pripadaju i različitim socijalnim statusima (majka je bogata, elegantna i etablirana pijanistica, a kćer je siromašna, zapuštena i nerealizirana, također pijanistica) trebalo bi biti izuzetno važno obraćanje redatelja, kostimografa i šminkera na svaki detalj, koji dodatno razotkriva karakterizaciju ovakvih junakinja.

Marija Tadić i Mira FurlanHNK Rijeka

To redateljima na ovim prostorima nije važno, oni uporno forsiraju neke svoje vizije, to što poništavaju originalnu dramaturgiju nije bitno, pa oni su veći i od samog Bergmana, ne? Dakle, pojava Mire Furlan, bez kovčega, torbe, krzna, ili bunde, u ružnjikavom zelenom kompletu u stilu sedamdesetih, s neuglednim smeđim cipelama, preduge kose skupljenom špangom i lošom, blijedom šminkom daje nam jednu Charlotte, kakvu nikada nismo vidjeli. Ona je lišena bilo kakvog glamoura, čak ni obiteljskog nakita, ni bilo kakvih oznaka socijalnog statusa.

Nisam stigao saznati je li na takvoj viziji inzistirala redateljica, ili je glumačka zvijezda, pod utjecajem američke nezavisne kazališne scene, namjerno inzistirala na skidanju svih vanjskih efekata, kako bi u prvom planu bio tekst i dijalog. Tijekom sat i pol izvedbe Furlanica se nijednom ne presvuče, ona u tom zelenom kompletiću spava na klupi, iako se u jednom ključnom momentu spominje kako se pojavljuje u fatalnoj crvenoj haljini (kakvu nosi Ingrid Bergman u filmu, koja najbolje ilustrira status junakinje i Bergman nimalo slučajno nije svoju heroinu odjenuo u crveno, naspram bljedunjave kćeri).

Izbacili su i Chopina, što je dosta neobično

Puno je bliže tome kako bi Eva trebala izgledati ispala Marija Tadić, no i ona ima frizuru gotovo identičnu majci, ni ona se nijednom ne presvuče, a čak i usred noći pojavi se neraspuštene kose, u cipelama, u identičnoj opravi, bez spavaćice. Je li uistinu bio problem za produkciju sašiti još par kostima? Klupica predstavlja i klavir i krevet u kući i takva zamišljanja autora na ovim prostorima u posljednje vrijeme postala su naporna i iritantna.

Zar je toliki bio problem u priči o dvije pijanistice postaviti klavir na sceni? Ili autori misle da je to stereotip, od kojeg oni imaju otklon i zato su genijalni? Osim toga, ovo je jedina Jesenja sonata u kojoj se ne čuje ni jedan stavak Chiopinovog Preludija br. 2 u A molu. Štoviše, originalnu glazbu skladao je Josip Maršić, što je za ovaj komad posve nepotrebno, jer je i Chopin u važnoj dramaturškoj funkciji ovog naslova.

Glumice govore fantastično i vrlo prirodno

Ono što mi se najviše dopalo u predstavi jest govor i dikcija glavnih glumica. Vidi se da Ana Tomović, srpska kazališna redateljica koja je diplomirala u klasi velikog redatelja Egona Savina, ne pati od sindroma kojih se nikako ne mogu riješiti hrvatski kazališni redatelji, bez obzira kojoj generaciji pripadaju. Tadićka i Furlanica u ovom komadu govore nevjerojatno prirodno, nema urlanja, vikanja, nadvikavanja, deranja, trčanja s lijeva na desno, nema boljke koje se nikako ne mogu riješiti ni Šovagovićka, ni Miholjevićka, ni Barićka, ni mnoge druge razvikane glumice, koje danas vladaju hrvatskim pozornicama.

Način na koji izgovaraju svaku rečenicu i ljepota dikcije je lekcija koju su dale ove dvije glumice i time su me najviše impresionirale. Ono na čemu je trebalo još dosta raditi jest emotivnost predstave. Usprkos intimističkom odnosu majke i kćeri, koje poslije sedam godina fizičke razdvojenosti vade kosture iz ormara i vraćaju se na zajedničku bolnu prošlost , koja je zauvijek ostavila bolne ožiljke na njihovim dušama, predstava me ostavila hladnom. Nedostajalo je još rada redateljice i glavnih glumica na suzdržanoj emotivnosti, a u nekim ključnim momentima prava drama, suspense i katarza je izostala. Sve je ostalo nekako u zraku, nedorečeno i poprilično flah.

Mira Furlan, ipak, baš i nije briljirala

Marija Tadić kao Eva od prve do posljednje rečenice na sceni vrlo je precizno, suzdržano i fino vodila svoj lik. Bila je dovoljno suzdržana, dovoljno frustrirana, emotivno osakaćena, nesretna i tužna. Nedostajalo joj je malo više strasti i životnosti, bez obzira što je riječ o trpnoj i za svaku glumicu prilično teškoj i nezahvalnoj ulozi. No, u nekim scenama Tadićka je uspjela i nadigrati svoju slavniju kolegicu, što je popriličan kompliment za glumicu koja je do sada veći trag ostavila na filmu, nego na pozornici.

No, ovom ulogom Marija Tadić definitvno ulazi u krug glumica srednje generacije, na koju treba ozbiljno računati, jer u sebi posjeduje neku veliku, prigušenu snagu, a opet glumi filigrantski, bez vanjskih efekata, gotovo filmski.

Mira Furlan, Marija Tadić, Jelena LopatićHNK Rijeka

Mira Furlan nije briljirala u ovoj ulozi. Trebao je to biti njezin veliki trijumf, ali ovakav koncept Tomovićke i Ršumovića išao je u konačnici na njezinu štetu. Ona je neosporno velika glumica, savršeno vlada glasom, tijelom, dikcijom, no stekao sam dojam kao da su ona i redateljica imale različite vizije Charlotte i u tome je problem. Njezinoj Charlotte falilo je šarma, elegancije, stila, ona nije zračila na sceni, djelovala je pomalo odsutno, na momente izmučeno i umorno. To je osjetila i publika, pljesak je bio suzdržan, pristojan, ali nimalo euforičan i nije se divi vikalo bravo.

Jelena Lopatić morala bi dobiti nagradu za ovo

Ako konstatiram kako je Jelena Lopatić u ulozi bolesne Helene bila najbolja u predstavi i preotela svaku scenu poznatijim kolegicama, u maloj žutoj haljinici, onako bosa, blijeda, nježna, ali s teškom dijagnozom uspjela je napraviti fascinantnu, gotovo bolnu ulogu i zaslužila već sad Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju epizodu. Mala uloga koja lako prijeđe rub i u rukama manje vješte glumice može prijeći u karikaturu, zahvaljujući fascinantnoj predanosti Lopatićke postala je velika, prerastavši u pravi biser ove predstave.

Scena sna, kad Helene u festusnom položaju legne na majku Charlotte, koja ju se svojedobno odrekla, ova krikne, odbaci je probudivši se iz noćne more, najbolja je i emotivno najsnažnija scena u predstavi. Šteta što je i jedina takva u sat i pol predstave. Novi član ansambla riječkog kazališta Leon Lučev točno, korektno tumači Evinog supruga Viktora, no djeluje pomalo nezainteresirano i u ovom glumačkom kvartetu ostvario je najslabiju ulogu.

Ovakvoj Jesenjoj sonati Ane Tomović i Vuka Ršumovića možda bi bolje pristajao naslov jedne divne Brelove šansone, koje sam se sjetio pri izlasku iz kazališta i povratku za Zagreb: “Uvelo lišće”.

Boris Homovec
Telegram autor
114 članka Više o autoru