Cervantes je pronađen, ali postoji još genijalaca koje nitko ne može naći
Istražili smo ozbiljno bitne umjetnike čiji bi grobovi mogli ostati vječni misterij
U posljednje se vrijeme posvuda traže posmrtni ostaci povijesnih velikana. Cervantes, Mona Lisa, Schiller. Ostaje pitanje gdje je ostao Mozart.
Izvještavali smo već o tome da je team stručnjaka nedavno u Madridu iskopao ono što je ostalo od Cervantesa.
Na slučaju je od 2014. godine radilo čak 36 arheologa, arhivista, liječnika, svećenika i filologa svjetskog glasa. Poznati je pisac 1610. navodno bio pokopan u jednom madridskom samostanu. Na kraju cijelog procesa istraživanja stručnjaci su se pronašli usred masovne grobnice koja je uključivala kosture šestero djece, pet žena i šestorice muškaraca. Indicije upućuju na to da bi se nešto od kostiju četvorice muškaraca možda moglo pripisati Cervantesu, s time da se komad s najvećom mogućnošću autentičnosti svodi na komadić donje čeljusti. Još se ne zna hoće li ova kihotovska potraga završiti velikim pogrebom ili će biti okrunjena otvorenjem muzeja donje čeljusti.
Mozart na autocesti slave
Svijet se prokleto teško nosi s mrtvim veličinama koje su za vremena svog života još nisu bile prepoznate kao takve. U pravilu mediokriteti dobivaju pompozne pogrebe, dok se geniji tisućljeća bezobzirno trpaju u ropotarnicu povijesti. Tako Mozartov grob na bečkom groblju Sankt Marxer danas leži pod jednim mostom autoceste koja prolazi austrijskom metropolom. Zanimljivo je to da se ček niti ne radi o pravom grobu ove legende klasične glazbe.
I Bach se okreće u grobu
Položaj kolektivne grobnice u koju je njegovo tijelo položeno nije bio poznat čak ni njegovoj udovici. Constanze Mozart pokušala je njegovo grobno mjesto pronaći tek 20 godina nakon njegove smrti. Tada je, naime, njegovo ime neočekivano postalo internacionalno poznato. Predana žena, nema što.
Ostaci Johanna Sebastiana Bacha su preseljeni tek nakon mijene nekoliko generacija. Grob iz kojeg je naknadno iskopan možda uopće nije bio njegov grob, budući da se cijela teza o položaju njegova posljednjeg počivališta temeljila na običnoj pretpostavci. Moguće je da tisuće ljudi koje se svake godine dolaze pokloniti ovom slavnom stanovniku Leipziga svoju zahvalnost izražavaju nad grobom apsolutno nemuzikalnog anonimca.
Ponekad je i jedno rebro dovoljno za nastanak nečeg novog
Kruna postmodernog kulta smrti vjerojatno se najbolje ogleda u primjeru talijanskog Porto Ercolea. Gradonačelnik tog mjesta je 1956. godine odlučio fragmente kostiju koji su se pojavili na tom mjestu pripisati slikaru Caravaggiou. Doduše, nikad nije postojao pravi grob, ali vjerojatnost da kosti pripadaju slavnom umjetniku kreće se oko 85%. Ono što bi biologija o tome možda mogla reći je to da se genetsko materijal koji čovjek dijeli s čimpanzom kreće otprilike u tom istom polju.
Izgledi za subvencioniranu gradnju dobrano su osokolili grad Porto Ercole da onih jadnih pet rebarca zatvore u kristalnu kutiju sklonjenu u mramornom sarkofagu. Sad konačno postoji znamenitost ondje gdje je prije nije bilo. Možda biste voljeli znati i da je slikar kojeg je svojedobno odnijela malarija za života od gradskih vlasti bio proganjan jer je navodno ubio čovjeka iz nehaja.
U Firenci istraživači još uvijek hrabro traže ostatke Leonardove Mona Lise. Predviđam da će se u trenutku u kojem će se javnost dočepati njene lubanje onaj zagonetni smiješak pasti u sjenu koščatog podsmijeha Bog te pitaj čije lubanje.