Četrdeset je godina od čuvenog Blade Runnera: kritičari su ga pokopali, publika ignorirala, a zatim je postao kultni hit

Daljnji razvoj tehnologije neizbježno će otvoriti brojna etička pitanja za kakva smo već dugo znali da dolaze. Neka su od njih posve praktične naravi; recimo, kako u takvom svijetu razlikovati ljude od kiborga ili androida?

Malo gdje je navedena problematika razrađena dojmljivo kao u Blade Runneru, filmu koji je u svojih četrdeset godina iz inicijalno slabo ocijenjenog i komercijalnog neuspješnog SF eksperimenta prerastao u jedan od nosećih stupova žanra. Snimljen 1982. godine, treći film Ridleya Scotta uspostavio je vizualnu estetiku, a dijelom i etičku problematiku na koju će se nasloniti brojni drugi naslovi iz pop-kulture, a poprilično je dobro predvidio ono što sve više vidimo oko sebe – svijet kojim dominiraju goleme korporacije.

Film po izlasku nadišao horizont očekivanja gledatelja

Blade Runner isprva je nadišao horizont očekivanja onovremenih kritičara. U jednom od češće citiranih tekstova, Pauline Kael iz The New Yorkera svoj tekst završava ustanovivši da film nema što ponuditi publici. “Nije promišljen u ljudskim okvirima. Ako netko uistinu pronađe test za detektiranje ljudskih bića, možda bi se Ridley Scott i njegovi suradnici trebali sakriti”.

Kael je, čini se, zaboravila da su okviri “ljudskoga” tijekom dvadesetog stoljeća – nakon nekoliko genocida s Holokaustom u središtu – izgubili svoje ranije, suštinski naivno značenje.

Toga je definitivno bio svjestan Philip K. Dick, autor romana Do Androids Dream of Electric Sheep? (1968), po kojemu je Scottov film labavo baziran. On je 1962. godine napisao čuveni roman The Man in the High Castle – alternativnu povijest gdje Sile osovine izađu kao pobjednici iz Drugog svjetskog rata – za što je proučavao dnevnike poznatih nacista.

Može se reći, njegovi androidi odjek su dehumanizacije kakva se dogodila tijekom rata, a svijet koji on uspostavlja u romanu možda još uvijek više odjekuje problematiku polovice dvadesetog stoljeća nego što se bavi budućnošću.

Predložak Philipa K. Dicka dosta je drugačiji

Paulu Sammonu, autoru knjige Future Noir: The Making of Blade Runner, Dick je o tom rekao sljedeće: “Za mene su androidi metafora osoba koje su fiziološki ljudi, ali se ponašaju na ne-ljudski način. Koristim se terminima kao što su android ili robot, ali pod tim se prije svega referiram na psihološki defektna ili pokvarena, patološka ljudska bića.”

Ubijajući odmetnute androide, Dickov protagonist Rick Deckard i sam dovodi u pitanje vlastitu ljudskost, no Scott u svom filmu replikantima – kako ih se naziva u filmu – upisuje znatno humanije karakteristike, i tako radikalno transformira romaneskni predložak. Što kad granica između čovjeka i androida postane neprepoznatljiva?

Knjiga i film u konačnici u mnogočemu odudaraju. Za razliku od romana, u knjizi nestanak životinja dobiva tek usputnu obradu, a pitanja nove masovne religije (Mercerism) potpuno su zaobiđena. Tu su dakako i temeljne razlike u činjenicama, naprimjer, roman je smješten u San Francisco 1992., a film u Los Angeles 2019. godine.

Dick se nije slagao sa Scottovom interpretacijom potencijalnih emocionalnih kapaciteta androida, ali kad je pogledao dvadeset minuta na probnoj projekciji, ostao je zapanjen atmosferom i vizualnom estetikom filma. Ubrzo je umro, svega nekoliko mjeseci prije nego što je film završen i pušten u kina.

Spielbergov film bio prevelika konkurencija

U međuvremenu je Blade Runner prošao velike izmjene. Uplašeni negativnim komentarima publike na probnim projekcijama, producenti su iskoristili činjenicu da je Scott prešao budžet i predviđeno vrijeme trajanja te su u posljednjem trenutku nametnuli velike promjene u završnu verziju filma.

Dodatno je naglašen noir karakter filma tako što je uveden narator – što je trebalo olakšati i razumijevanje pojedinih sekvenci radnje – a ubacili su i happy ending koji je potpuno odudarao od ostatka filma. Ni to nije pomoglo da Blade Runner ostvari dobit u kinima. Više je objašnjenja za takav razvoj situacije.

Osim što su producenti tako film realno učinili lošijim, dio priče leži u činjenici da je isto ljeto američka kinematografija bila zasićena spektaklima kao što su Star Trek II, Konan Barbarin i The Thing, a netom prije premijerno je prikazan i apsolutni hit sezone, Spielbergov E.T. the Extra-Terrestrial. Mračni, kišni svijet Blade Runnera tog ljeta nije se mogao nadmetati s feel good pričom o dobroćudnom svemircu.

Tijekom godina kružilo je više verzija Blade Runnera

S druge strane, vizualni identitet Blade Runnera veoma je brzo privukao dio publike i s romanom Neuromancer (1984), Williama Gibsona, postavio temelje cyberpunka, jednog od podžanrova SF-a koji je u dvadeset prvom stoljeću posebno snažno prisutan u videoigrama. Utjecaj ovih naslova toliko je velik da pojedini autori smatraju da je žanr tematski i estetski zaglavio u osamdesetim godinama, da iznova reproducira istrošene trope i ne uspijeva se prilagoditi suvremenom trenutku.

Izgledno je da je dobar dio čitatelja ovog teksta gledao drugačiju verziju Blade Runnera nego gledatelji iz osamdesetih godina. Naime, film do danas ima više verzija, od čega su četiri najpoznatije. Osim izvorne američke i nešto drugačije verzije za međunarodnu publiku, 1992. godine snimljen je tzv. Director’s Cut koji to zapravo nije bio, s obzirom na to da je Scott tek posredno nadgledao uređivanje.

Tu je izbačen narator koji je smetao mnogima, uključujući redatelja i vodećeg glumca Harrisona Forda, a jednako je tako izbačen i ranije isforsirani sretan kraj. Final Cut iz 2007. godine donosi stvarnu Scottovu, remasteriranu verziju filma koju treba promatrati i kao najbolji produkt. U posljednje dvije verzije uključena je i sekvenca s kojom se zakomplicirala rasprava o tome je li protagonist Deckard i sam možda replikant – a to je pitanje dodatno začinio Denis Villeneuve sa svojim nastavkom iz 2017. godine, gdje Ford reprizira ulogu Deckarda.

Na pitanje je li Deckard replikant nema jasnog odgovora

Scenarist obaju filmova, Hampton Fancher, na ovo pitanje namjerno nije dao definitivan odgovor. S druge strane, redatelj Scott je Deckarda vidio kao replikanta, a Harrison Ford kao čovjeka. Ta nemogućnost jasne i jedinstvene interpretacije jedno je temeljnih obilježja Blade Runnera. „Mislim, dakle jesam“, zaključio je René Descartes, a to ponovi i jedan od replikanata u filmu, no Deckard – zajedno s nama – možda do kraja ne može sa sigurnošću znati odgovor na pitanje tko je/što je?

Nije francuski filozof ovdje slučajno spomenut. Osim što dijeli veliku sličnost s imenom protagonista (Rick Deckard), Descartes je i sam pokazivao velik interes za odnos strojeva i čovjeka, odnosno za potencijalne poteškoće koje bi mogla proizaći iz situacije u kojoj bi njihove razlike postale nerazlučive golim okom. Čak je i sam pisao o testovima koji bi mogli razriješiti takve nedoumice, što načelno odgovora poznatom testu empatije kakav pronalazimo u filmu.

Jedna od ključnih stavki relevantnosti i utjecaja Blade Runnera leži upravo u tom što ova načelno filozofska pitanja veoma efektno prebacuje u svijet kakav možemo zamisliti u budućnosti, i s kojim bi se mogli susresti možda i prije nego što to očekujemo. Vjerojatno nećemo tako brzo imati toliko realistične androide, no to ne znači da uskoro nećemo imati nekakvu manje savršenu varijantu, što će onda drastično utjecati na društvene konvencije i u konačnici redefinirati odnose čovjeka i umjetno stvorene inteligencije.

Živimo u svijetu kojim dominiraju velike korporacije

Koliko god ga je moguće gledati samo zbog izuzetnih vizuala, moćne atmosfere ili čak ironijski – s obzirom na radnju u kojoj pratimo istrošenog “detektiva” koji ima problem s alkoholom – Blade Runner ostaje zanimljiv jer vizija njegovih kreatora s vremenom ne gubi nimalo onog zastrašujućeg prepoznavanja između svijeta filma i svijeta koji gledamo oko sebe.

Da, 2019. godina je prošla i nismo još dobili leteće automobile niti se – barem koliko znamo – po planetu skrivaju odmetnuti androidi, ali neki od temeljnih strahova autora postali su realnost, dok je situacija s brojnim drugim problemima uglavnom puno lošija nego 1982. godine.

Velike korporacije zabrinjavajuće su moćne, srljamo u nebrojene ekološke katastrofe, dijelovi svijeta drastično gube stanovništvo dok se drugi bore s prenapučenošću, a u laboratorijima i istraživačkim institutima vodećih zemalja vrijedno se radi na daljnjem unapređivanju sustava umjetne inteligencije koji će nastaviti smanjivati potrebu za ljudskom radnom snagom, bez da istovremeno radimo na alternativi koja će prvo svim tim odbačenim radnicima osigurati ekonomsku sigurnost, a onda i ponuditi mogućnost drugačijeg osmišljavanja vlastitog života.

Suvremeni sustavi nadgledanja puno su strašniji

Osim toga, sveopća komercijalizacija javnog života kakvu vidimo u filmu – gdje je to prikazano nametljivo, ali relativno benigno kroz goleme neonske natpise diljem grada – posljednjih je godina poprimila znatno suspektnije obličje. Ne samo da smo konvencionalno bombardirani oglasima, što je očekivan razvoj situacije s obzirom na tendencije koje sežu najmanje u devetnaesto stoljeće, nego marketinški i informatički stručnjaci pronalaze znatno podmuklije načine infiltriranja u naše živote – prisluškujući mobitele i prateći naše aktivnosti, online i offline – i sve to uz naše dopuštenje.

Policijske ophodnje u Blade Runneru ništa su naspram sustava nadgledanja društva kakav pronalazimo primjerice u Kini, a radnici Amazona ili nekog drugog korporacijskog giganta gotovo svakodnevno na poslu, gdje im se nameću neracionalne, potpuno sulude norme zbog kojih jedu u hodu i uriniraju u boce da im ne padne učinkovitost, jer će u suprotnom biti još bjednije plaćeni.

Srećom, suvremeni gradovi još uvijek ne izgledaju onako kako su ih zamislili Scott i suradnici, inspirirani industrijskim krajolicima Engleske, estetikom Metropolisa Fritza Langa i nacrtima talijanskog arhitekta futurizma Antonija Sant’Elie, koji je svoju budućnost tužno prokockao kad je stupio u talijanske borbene jedinice u Prvom svjetskom ratu i pao u bitci nedaleko Gorice na talijansko-slovenskoj granici, u svojoj dvadeset osmoj godini.

“Futuristička nostalgija” Cronenwetha i Vangelisa

Jedna od potencijalnih zamki ovog filma je ta da opčinjeni izvanrednom fotografijom Jordana Cronenwetha i genijalnim Vangelisovim soundtrackom počnemo romantizirati svijet koji su oformili u Blade Runneru. Uhvaćeni u ovu “futurističku nostalgiju”, kako to naziva spomenuti Paul Sammon, ponekad možemo zaboraviti da je to svijet bez prirode, gdje bogati žive izolirani u golemim piramidalnim i ziguratskim strukturama, poput kakvih bogova koji promatraju ljude-štakore kako se gužvaju na prljavim ulicama, vječno zaliveni otrovnom kišom.

Iako po tom pitanju definitivno ne radimo koliko bi trebali, još uvijek se nismo doveli u situaciju da na takav način devastiramo prirodu oko sebe, a čini se i da svijest o potrebi pronalaska alternativnih energetskih rješenja danas postaje stvar zdravog razuma, iako se, čudnim etimološkim, a još važnije, ideološkim paradoksom, glavne konzervativne struje opiru mjerama konzerviranja, tj. očuvanja prirode, pokazujući da su ponajprije posvećeni očuvanju kapitala problematičnih industrija i upiranju prstom u crvenu (sada zelenu) opasnost, što je lekcija koju su tijekom stoljeća dobro naučili od svojih kolega s desnice.

Ako uložimo dodatan napor i budemo spremni na određene žrtve, ekocid je nešto što možemo spriječiti. Suprotno vrijedi za daljnji uspon umjetne inteligencije. Neovisno o tom promatramo li to kao pozitivan, negativan ili neutralan fenomen, on je tu. Ubrzo bi sve češće mogao upravljati našim prijevoznim sredstvima, pomagati nam u raznim zadacima, ali i puno, puno više od toga; gornja granica razvoja umjetne inteligencije nepoznata nam je, i o tom možemo samo nagađati. Ako je dizajniramo po slici čovjekovoj, moguće je da smo u nevolji.

Zajednička budućnost ljudi i umjetno stvorene inteligencije

Umjesto špekulacijama o budućnosti umjetne inteligencije – što je pothvat u koji se nikako ne bih upuštao i što će puno bolje nastaviti raditi književnici, filmaši i kreatori videoigara, a nešto utemeljenije znanstvenici – za kraj bih se ukratko osvrnuo na još jedno pitanje koje otvara Blade Runner, a to je: kako bi mogao izgledati svijet u kojem će ljudi živjeti paralelno s umjetno kreiranim humanoidnim stvorenjima, bili oni fizički ili samo programi koji manifestiraju ljudske obrasce ponašanja.

Prvi primjer su intimni odnosi. Kao što u Blade Runneru postoje replikanti iz serije tzv. modela za uživanje, sve više ljudi koji si to mogu priuštiti nabavlja hiperrealistične i anatomski načelno uvjerljive surogate ljudskim ljubavnicima, od kojih pojedini uključuju i određene elemente umjetne inteligencije. I lako je na to odmahnuti rukom uz usputnu moralističku prodiku, no to ništa ne govori o potražnji za takvim rješenjima, a još manje o potencijalnom utjecaju na uobičajene seksualne odnose koji su, kako pokazuju istraživanja, diljem svijeta ionako u padu.

Potencijalnih razloga za to ima više, neki od češće navođenih su kronični nedostatak vremena, prezaposlenost i umor. Sve to neizbježno otežava uspostavljanje intimnih odnosa, osobito u svijetu u kojem sve veći broj ljudi radi od doma. Međutim, daleko od toga da je to problem samo sa seksualnim odnosima.

Granice “neizvedivoga” uklanjaju se svakog dana

Sve veći broj ljudi nastoji ostvariti prijateljstva s umjetnom inteligencijom, što je i puno jednostavnije; dovoljno je imati adekvatan softver i računalo ili mobitel. Kako programiranje bude napredovalo, a umjetna inteligencija pametnija, virtualni prijatelji postajat će sve uvjerljiviji – ljudskiji od ljudi, kako u filmu sugerira vlasnik Tyrell korporacije – i tako će ponovno prodrmati hijerarhiju odnosa između ljudi i umjetno stvorene inteligencije.

U svijetu koji dolazi mnogi će možda preferirati prijatelja koji je dizajniran po njihovim željama i potrebama, uvijek dostupan za razgovor i druženje – osim ako ne postane toliko autonoman da razvije vlastitu “osobnost”, mimo onoga za što je predviđen. Po onom što smo naučili iz pop kulture, to je možda scenarij koji bismo htjeli zaobići.

U mnogočemu već živimo u budućnosti, granice neizvedivoga uklanjaju se svakog dana – nestaju poput suza na kiši – pa neke od nas možda već u ovom stoljeću uhvati neobična nelagoda dok sa svojim najboljim prijateljem androidom budemo gledali izvornog Blade Runnera Deckarda kako hladno umirovljava replikante koji samo žele živjeti.