Gledao sam Črnu mati zemlu i izašao u suzama. Konačno se pojavila predstava o kojoj razmišljaš danima

Boris Homovec o predstavi za koju kaže da je najbolja ove sezone

ZADNJA IZMJENA: Apr 3, 2017

Ne sjećam se kad sam posljednjih godina sa suzama u očima i prepun emocija izlazio iz kazališne dvorane poslije neke premijere. To mi se upravo dogodilo na Črnoj mati zemli Kristijana Novaka u uistinu prvorazrednoj dramatizaciji Tomislava Zajeca (kakvu već jako dugo nismo vidjeli u kazalištu) i briljantnoj režiji Dore Ruždjak Podolski, sa sjajnim, uigranim, najkoherentnijim glumačkim ansamblom ZKM-a, predvođenim neodoljivim Adrianom Pezdircom i Dadom Ćosićem. Za mene je to kazališni događaj sezone (baš kao što je lani to bio Hinkemann). Čisto sumnjam da će se ijedan komad do kraja tekuće sezone uspjeti približiti ovoj predstavi začudne scenske energije, likovnosti i emotivnosti.

Imam osjećaj da je tako predstavu doživjela i premijerna publika koja je, na nogama, desetak minuta toplo i iskreno aplaudirala, a onda nekoliko puta pozivala ansambl da ponovno izađe na scenu. Bio je ovo i prvorazredni društveni događaj, kojega nije propustila kulturna i društvena elita, pa ni aktualna ministrica kulture Nina Obuljen- Koržinek (nisam siguran koliko je ministrica, koja se ne može osloboditi dubrovačkog dijalekta, razumjela predstavu, jer većina publike koja nije iz zagrebačko-zagorskih krajeva teško se nosi s kajkavštinom međimurštine, koja je još zericu teže razumljiva).

Briljantna adaptacija teškog romana

Bila je, uistinu, velika hrabrost prihvatiti se dramatizacije briljantnog, začudnog no za adaptaciju izuzetno teškog istoimenog romana Kristijana Novaka, jednog od ponajboljih književnih naslova koji su se proteklih sezona pojavili u našoj sredini. Baš me zanima kako će filmsku verziju napraviti slovenski redatelj Rok Biček (autor odličnog slovenskog filma Razredni neprijatelj s Igorom Samoborom u glavnoj roli ) i zagrebački producent Danijel Pek, koji trenutno razvijaju projekt. Trebalo je, u svakom slučaju, imati hrabrosti uprizoriti ovaj roman. Zato svaka čast ravnateljici Snježani Abramović Milković koja je dala zeleno svjetlo te redateljici i dramaturgu. Njihov gotovo jednogodišnji rad, koji je obuhvaćao je i nekoliko odlazaka na autentičnu lokaciju, rezultirao je sjajnim proizvodom.

Nataša Dorčić, Doris Šarić Kukuljica mali Nikola Ljutić i Urša Raukar

Kristijan Novak spada u one specifične, vrhunske spisatelje koji su lišeni taštine. Bez imalo samodopadnosti dao je uspješnom, zrelom dramaturgu i redateljici velikog iskustva carte blanche na dramatizaciju njegova romana, bez ikakvih namjera da se petlja, intervenira, ili sjedi na probama. Prisjetio sam se posve suprotnog primjera autorice Maje Hrgović, koja je prošle sezone za predstavu Senke Bulić napravila scensku adaptaciju svog romana Živjet ćemo bolje, na ovoj istoj sceni. Rezultat je bio jedna od lošijih predstava posljednjih godina. Bilo mi je neobično primijetiti kako je dramska umjetnica i redateljica, koja je na subotnjoj premijeri sjedila ispred mene, cijelo vrijeme prvog čina razgovarala sa svojim partnerom, a u pauzi pobjegla s predstave.

Pitoreskno i okrutno trancizijsko Međimurje

Tomislav Zajec uspio je magičnim dramaturškim škarama na osnovu literarnog predloška fantastično prekrojiti tekst. Od prve do zadnje scene, ništa ne ostaje dorečeno, a opet u dva i pol sata trajanja, predstava zahtijeva priličnu koncentraciju, prvenstveno zbog jezika, a potom i suptilnosti radnje. No ništa nije ostalo u zraku. I sam Novak u intervjuima je izbjegavao odgovor na banalno pitanje: “A o čemu se radi u vašem romanu?”, ne želeći razbiti magiju ove priče koja je smještena u Međimurje devedesetih, s misterijom pogreba, smrti oca glavnog junaka i nizom nerazjašnjenih samoubojstava stanovnika jednog sela, uz rijeku Muru koja i dalje teče…

Črna mati zemla jest najzreliji redateljski dramski projekt Dore Ruždjak Podolski, te hiperaktivne zagrebačke redateljice koja se ne libi prihvatiti paralelno režije mjuzikla, opere, dramskog teksta, ili društvenog eventa. Ova predstava od prve scene zadivljuje ljepotom jednostavnosti scenografskih rješenja te finog, nenametljivog dramaturškog i redateljskog prijelaza iz jednog perioda u drugi (suvremenog Zagreba, te istovremeno pitoresknog i okrutnog tranzicijskog Međimurja) u kojemu se odvija radnja, od faze dječaštva do danas odraslog glavnog junaka, pisca koji je navršio 31. godinu.

Fantastična scenografska rješenja

Diskretno je povučena i sprdnja na političke , tranzicijske prijelome ovoga podneblja, s prepoznatljivim referencama na Titovo i Tuđmanovo vrijeme. Pritom predstavu, bar za 40 posto, podiže dramaturški početak i kraj. Na sceni su Adrian Pezdirc kao glavni junak, pisac Matija Dolenčec i Mia Biondić, kao njegova djevojka Dina, ljubavni par koji se rastaje, a ipak ostaje zajedno, a njihova veza kulminira finalnim, divnim međimurskim songom u njezinoj interpretaciji, na koji ne možete ostati hladni, ako u sebi nosite i zrnce prigušenih emocija. Pezdirc, taj visoki, mršavi tip magične snage i scenske energije, za mene je ponajbolji mladi hrvatski glumac. U njega sam se zaljubio još u Čarobnom brijegu.

Pjer Meničanin i Milica Manojlović

Ima sve predispozicije da napravi uistinu veliku karijeru, poput recimo Šerbedžijine. Čarobna je i Mia Biondić kao djevojka Dina, posebna glumica također jedinstvene scenske pojavnosti. Fantastična su rješenja scenografa Stefana Katunara, još uvijek mladog riječkog kipara i scenografa s brojnim uspjelim kazališnim referencama posljednjih godina, koji s minimalnim sredstvima pokazuje današnji prostor dnevne sobe obitelji glavnog junaka te simbolične elemente sela u kojima se odvija retro radnja tijekom tranzicije u Međimurju: kuće, šaša, okućnice s kokošima, rijeke Mure, nogometnog stadiona, škole…

Divan hommage Međimurju

Ova je predstava ujedno divan hommage Međimurju, tom hrvatskom kraju kojeg površno percipiramo samo kroz prepoznatljive etno melodije, tetu Lizu i gibanicu. Što je, u suštini, tako sramotno površno. Ovaj nam je komad uspio približiti boje, okuse i mirise Međimurja, ljepotu, ali i ružnoću, svjetlo i tamu, dobrotu i okrutnost lokalnog življa, na suptilan, nenasilan način i na tome zahvala autorima. Probudili su u meni potrebu da otputujem u taj kraj, prošećem uz Muru, popijem hladan gemišt i popričam s ljudima. Priznajem, bio sam skeptičan kako će u ovoj priči o traumatičnom odrastanju glavnog lika dramaturg i redateljica scenski riješiti fenomen samoubojstava, koji komadu dodatno daju misterij.

Pribojavao sam se hoće li scenom plutati leševi, visjeti štrikovi, biti krvi do koljena… Samo u jednoj sceni s krvavim Pezdirčevim rukama i tijelom gledatelji mogu biti šokirani, no nije se pretjerivalo u realnosti i brutalnosti zločina. Čak i scene obiteljskog zlostavljanja i pedofilskog silovanja režirane su vrlo suptilno. Manje sofisticiran redatelj inzistirao bi na naturalizmu, koji bi mogao odbijati publiku. Dora Ruždjak Podolski i ovdje je izbjegla zamku, na kojoj bi se većina njezinih kolega vjerojatno spotakla. Najviše su me oduševila redateljičina rješenja prelaska radnje iz jednog u drugi vremenski kontinuitet, s jedne na drugu lokaciju, tako da je velika scena ZKM-a maksimalno iskorištena.

Doris Šarić Kukuljica u prvom planu

Kostimografija savršeno funkcionira s pričom

Pritom je fino korišteno bitno svjetlo, i apsolutno treba pohvaliti rad Aleksandra Čavleka, oblikovatelja rasvjete. U posljednje vrijeme, čini mi se s razlogom, baš i nisam hvalio Doris Kristić, veteranku kazališne kostimografije koja trči iz projekta u projekt. No, u ovom komadu kostimi su besprijekorni, funkcionalni u svojoj jednostavnosti i čistoći linija. Uistinu mi nijedan komad na sceni nije upao u oko, što znači da je kostimografija savršeno dramaturški funkcionirala s pričom. I redateljica i dramaturg su mi, tijekom rada na ovom projektu, pričali kako će predstava obilovati etno elementima i međimurskom glazbom.

Očekivao sam da će toga biti puno više, no glazba Stanka Kovačića fino i diskretno prati radnju. Ni tu se ne pretjeruje u folklornim elementima, a zgodna je dosjetka redateljice da jednu mitološku scenu riješi etno maskama Slavka Vidovića. Petra Hrašćanec fino je pokretima razigrala ansambl, svi su vrlo mekani u izričaju, dok su neke scene plesa iz perioda devedesetih izvedene sa simpatičnom notom ironičnosti.

Svijet na črnoj zemli

Redateljica i dramaturg imaju veliku, veliku sreću da su ovaj komad postavili u Teslinoj, a ne u HNK, ili Gavelli, u kojima dobar dio glumačkog ansambla pruža otpor redateljima i nije koherentan u svojoj igri. Kultni status Zekaemovci su stekli još u osamdesetima i ovaj ansambl, usprkos svim krizama kroz koje je prolazio (pa i činjenicu da je ostao bez jedne Nine Violić, Ksenije Marinković ili Jadranke Đokić) nije posustao. Igra ovog ansambla začudna je, za svaku pohvalu, od mladog Pezdirca, do zadnjeg epizodiste nema loše karike. Osjeća se kako svi igraju sa srcem, izgaraju na sceni. Još uvijek im je stalo, grizu, najsretniji su na sceni, a ne kad tračaju u kazališnom bifeu i mrze svakog ambicioznijeg redatelja koji ih želi pokrenuti iz njihove umjetničke letargije.

Navest ću jedan od najsvježijih primjera, slučaj Igora Vuka Torbice koji nije uspio slomiti većinu Gavellina ansambla radeći Priče iz bečke šume i stoga projekt nije dosegao razinu redateljevih prethodnica. Kad je Edvin Liverić postavio na maloj sceni ZKM-a komad Velika bilježnica, dopalo mi se kako su igru glavnih junaka, dječaka prenijeli na scenu Vedran Živolić i Petar Leventić. Sjećam se da sam ih tada pohvalio. No, to što su s ulogama međimurskih dječaka u ovom komadu učinili Adrian Pezdirc i Dado Ćosić – kao Matija i Franjo – koji jedan drugome pokušavaju pojasniti svijet oko njih, na toj „črnoj zemli“ Međimurja, graniči s vrhuncima glumačkog umijeća koje smo vidjeli na scenama posljednjih godina. Obojica zaslužuju Nagrade hrvatskog glumišta. Njihova međuigra, a obojica utjelovljuju nesretne dječake, uistinu je fascinatna.

Jasmin Telalović

Savladavanje međimurskog dijalekta

Način na koji su usvojili međimurski dijalekt je savršen, toliko su bolno uvjerljivi, da u tim segmentima predstava dobiva elemente dokudrame, a ne fikcijskog kazališnog komada. Generalno mislim da je Dado Ćosić ponajbolji glumac svoje generacije, koji nalikuje na zgodno ružnjikave francuske glumce. Visok je, žilav, mršav, a pritom strahovito ekspresivan i sugestivan. Čovjek je pritom iz Bosanske Dubice i sigurno mu nije bio osobito blizak međimurski dijalekt, ali učinio je ogroman napor i njegov govor (čini mi se kako je baš njegov dijalekt najtoplije zvučao), kao i ekspresija dječačkog lica, jesu vrh glumačkog umijeća talentiranog mladog aktera.

Bio mi je, svojedobno, najbolji i u razvikanom Matanićevom Zvizdanu, nadigravši u epizodi glavne interprete Lazovićku i Markovića. On je glumac čija ekspresija itekako dolazi do izražaja i na velikom ekranu. Uistinu nema slabog glumca u Ruždjakinoj podjeli: Urša Raukar kao baka napravila je najbolju ulogu posljednjih godina. Prepoznatljiv karakter dovela je do savršenstva, sva u sitnim pokretima, pogledima, hodu. Primjer je kako se od male uloge seoske bake, koja je opće mjesto u dramaturgiji, može napraviti pravi scenski biser. Slijedila ju je Doris Šarić Kukuljica, glumica dokazana kao vrsna tehničarka, čija je majka, udovica imala onu potrebnu dozu topline, kakvu zahtjevaju ovakvi, inače prilično zadani likovi.

Genijalni Čubrilo u pet uloga

Dvojac Pjer Meničanin i mlada Milica Manojlović pokazali su scensko majstorstvo u dvostrukim ulogama doktora, te okrutnog dvojca Hešto i Pujto. Nešto od njihove scenske snage imalo je natruhe klaunovske igre i to mi se baš dopalo. Suzana Nikolić uistinu je kreirala malo čudo od uloge učiteljice i majke, napravivši najbolji ženski karakter u predstavi, s finom dozom humora koji ni u jednom trenutku nije prerastao u karikaturu, dodatno potenciran i vizuelnim elementom, s retro pundžom, plavim sjenilom, pastelnim tonovima odjeće i plastičnim nakitom koji nosi. Velike glumice ne moraju igrati glavne uloge, da bi pokazale koliko su jake.

Isto važi i za Natašu Dorčić, glumicu koja u svoj glumačkoj zrelosti, bez ikakva problema na sceni može glumiti tinejdžerku i sestru glavnog junaka, koja je kose skupljene u rep, u tenisicama, sa slušalicama walkmana na ušima toliko prirodna i čini vam se kako nikada ne glumi, da na nju ne treba trošiti riječi. Vrlo ekspresivan bio je Jasmin Telalović u dvojakoj ulozi Dejana i Zdravka. A posebno me se dojmio glumac, koji rijetko ima priliku pokazati koliko je zapravo snažan na pozornici, izvrsni Zoran Čubrilo koji tumači pet likova, a najekspresivniji mi je bio kao Franjin i Dejanov otac, nasilnik i pijanac.

Suzana Nikolić napravila je malo čudo od uloge učiteljice i majke

Autohtono i univerzalno djelo

Danijel Ljuboja, Dora Polić Vitez, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović i Damir Šaban bili su funkcionalni epizodisti, transformirajući se u više likova i od zadanih minijatura izvukli su maksimum. Mislim kako velika zasluga za uspjeh predstave leži na plećima jezične savjetnice Ines Carović, koja je predano radila s glumcima, prisustvovala probama i korigirala svaki krivi naglasak. Gdje bi nam bio kraj kad bi ovako značajni ljudi bili angažirani i u drugim velikim projektima, pa onda ne bismo morali kao publika biti zlostavljani od glumaca koji nas kao Shakespearovi kraljevi muče svojim rodnim narječjima. Čini mi se kako je poslije prošlosezonske Tri zime u HNK, Črna mati zemla kazališni događaj par excellence ove sezone.

Snježana Abramović Milković, kao i s prošlogodišnjim hitom Hinkemanom, pobrala je vrhnje, potukla konkurenciju i ima u rukama projekt s kojim s ponosom možemo predstaviti u regiji, Europi i na svjetskim pozornicama. Imamo nešto što je naše autohtono, autentično, lokalno, a univerzalno, komad kojega zajednički potpisuju vrsni domaći autor, dramaturg i redateljica, s najboljim ansamblom, kojeg je gušt gledati. Imamo predstavu koja napokon emotivno dotiče gledatelje, koji sa suzama izlaze iz tame kazališne dvorane i u tome je, smatram, njezina najveća vrijednost. Imamo predstavu s kojom intenzivno doživljavamo začudnu ljepotu i okrutnost Međimurja i čini mi se kao da svo vrijeme čujemo autorov šapat: “Hodi, hodi bliže. Bumo ti pokazali kak je zemla črna”.

Boris Homovec
Telegram autor
114 članka Više o autoru