Opraštamo se od majstorice fotografije Marije Braut, 'dobrog duha' Zagreba
Marija je bila žena koja je svoju umjetnost živjela beskompromisno
Marija Braut umrla je ove srijede u gradu kojem je posvetila svoj čitav života, a danas je u Umjetničkom paviljonu održana komemoracija na kojoj su je se njezini prijatelji i suradnici prisjetili. Postojali su ljudi koji su je voljeli i postojali su ljudi koji nikad nisu mogli shvatiti njezinu odluku da žrtvuje sve kako bi se u potpunosti mogla posvetiti svojoj umjetnosti. Fotografije koje je snimila zadužile su generacije koje smo već davno zaboravili, ali i naraštaje koji će njezin bogati svijet fotografije tek upoznati. Ona je svojom kamerom neumorno bilježila trenutke čija je prolaznost većini nas običnih ljudi bila važna otprilike onoliko koliko je njoj bio važan društveni ugled. No, obični ljudi bili su upravo ono iz čega je ona oduvijek znala crpiti.
Rodila se 1929. godine u Celju, a kad se 12 godina kasnije preselila u Zagreb nije mogla niti slutiti da je započela ljubavnu vezu kojoj će ostati vjerna sve do samoga kraja. Možda nikad nije završila studij arhitekture, ali izostanak diplome nije bilo nešto za čim je Marija Braut ikad žalila. Štoviše, bila je to žena koja je tvrdila da ni u jednom trenutku u svom gotovo devedesetogodišnjem životu nije osjetila gorčinu kad bi se osvrnula na svoj profesionalni život. U svojoj se mladosti bavila plesom, a zahvaljujući plesu je upoznala čovjeka za kojeg se kasnije i udala. Nakon što je rodila napustila je Lado kako bi se mogla posvetiti svojoj djeci, sinu i kćeri.
Vrijeme za oštre rezove
Marija se nije bojala oštrih rezova. Kad je imala 38 godina odlučila je da došlo vrijeme da okrene novu stranicu u svom životu izmučena starim. Za sobom je ostavila muža koji nikad nije znao cijeniti njezinu strastvenu predanost obitelji koju su zajedno stvorili. Za sobom je ostavila i dvoje djece. To je ono što joj ljudi nikad nisu oprostili, a niti ona sama nikad nije na to zaboravila. Možda je upravo stoga njezin fotografski rukopis bio toliko upečatljiv. Znala je da mora, ponajprije sebi, opravdati činjenicu da je zatvorila vrata stana, sjela u taksi i odlučila biti sretna. Ljudi vole zaboravljati da svi na to imamo pravo.
U svijetu fotografije završila je posve neplanirano. Tošu Dabca poznavala je još iz mladosti. Primorana naizgled bezizlaznom financijskom situacijom obratila mu se za pomoć i on ju je na zagrebačke ulice otposlao s fotoaparatom u ruci. Neosporni talent kojim je ova hrabra žena raspolagala zasigurno joj je pomogao da se vine u neslućene visine. Crno bijela fotografija, karakteristična za zagrebačku školu fotografije Toše Dabca, bio je medij putem kojeg se izražavala. Izostanak boje Marija Braut redovito je nadoknađivala bogatstvom duha koji su samo rijetki znali bilježiti poput nje. Njezin smisao za estetiku svakodnevice kritika je začuđujuće rano prepoznala, iako nikad nije bila formalno obrazovana za posao kojim se bavila.
Njezina umjetnička izvrsnost prolijevala se iz svake fotografije koja je napustila njezinu improviziranu tamnu komoru bez obzira na žanr, temu ili objekt koji je Marijino mehaničko oko pretočilo na fotografski papir. No, ipak treba priznati da su njeni najmoćniji radovi obično bili povezani s prikazima grada koji je toliko voljela.
Veliko naslijeđe Marije Braut
Umjetničku put kojim je beskompromisno koračala nanio ju je na mjesta o kojima su drugi mogli samo sanjati. Marija Braut je već od svojih samih početaka bila ostvarena i prepoznata umjetnica, ali nikada nije željela eksploatirati svoj zvijezdani kapital i upravo ta nenametljiva plahost osobe koja se definira isključivo kroz svoj rad bilo je ono što joj je otvaralo vrata na koja još ne bi niti pokucala. U svojoj je četerdesetogodišnjoj karijeri samostalno izlagala više od stotinu puta, a da bismo pobrojali sve ostale izložbe unutar kojih su njezini radovi postavljani ne bismo imali dovoljno vremena niti da znamo cijeniti njegovu prolaznost onako kako je to ona znala.
Rijetko kome samoća pristaje kao što je pristajala ovoj umjetnici. Možda zbog toga što samo odabrani imaju dovoljno snage oduprijeti se vjetru društvenih očekivanja. Marija Braut je svoj život posvetila tome da se ne dokazuje nikome doli samoj sebi isključivo kroz svoj rad. Nikad nije tražila opravdanja, isprike niti razumijevanje.
Sve što je željela ostavila je u svojim fotografijama. Jezik koji je toliko predano razvijala desetljećima svojom je toplom mračnošću do te mjere obogatio duh društva u kojem i za koje je stvarala da bi bilo bespredmetno dalje govoriti o tome u formi verbalnih olupina od kojih je ona uspješno bježala za trajanja svoje duge karijere. Umjesto toga vas pozivam da u društvu vlastitih misli prošećete gornjogradskim ulicama i samo na tren zastanete ne biste li možda osluhnuli odvanjanje njezinih koraka koji su ostali raspršeni u tišini koja se nadvila nad plinskim lampama.