I tako je rock, doduše s četvrt stoljeća zakašnjenja, formalno postao visoka umjetnost
Što znači Nobelova nagrada za književost koju je danas dobio Bob Dylan
Prije par tjedana raspravljao sam s jednim dobrim prijateljem, bivšim rock kritičarom, o stvarnoj vrijednosti pojedinih sastojaka rock and rolla. Čovjek je zastupao tezu da ni glazba ni stihovi, sami po sebi, najčešće nisu ništa osobito, nego da je dobar r’n’r kombinacija specifičnog feelinga i vrijednosnih stavova, što ih glaba, stihovi i ikonografija/imidž zajedno proizvode.
Suprotstavio sam se tezom o Cohenu, Dylanu i Waitsu, kao vodećim sjevernoameričkim pjesnicima druge polovice dvadesetog stoljeća. Baš kad sam želio prijeći na glazbu, gdje sam kanio citirati poznatu izjavu Milesa Davisa o Jimiju Hendrixu, kao potencijalno jednom od najvećih jazz muzičara uopće, te nešto manje poznato istraživanje s početka sedamdesetih godina, koje je pokušalo matematički pokazati da ne postoji nikakva bitna razlika između konstrukcije i težine solo popjevki Franza Schuberta i pojedinih hitova Paula Simona, nekom do nas dvojice zavibrirao je mobitel, pa smo raspravu o mogućnosti usporedbi pojedinih elemenata rocka s klasičnom visokom umjetnošću ostavili za neku drugu priliku, koja se, što se nas dvojice tiče, zasad nije ukazala.
Samostalna umjetnička vrijednost
No, Nobelova nagrada za književost Bobu Dylanu formalno je potvrdila, napokon, da vrhunski rock nije samo genijalni zbroj raznih elemenata, koji, međutim, samostalno ne mogu funkcionirati, nego, naprotiv, da baš ti elementi posjeduju esencijalnu samostalnu umjetničku vrijednost. Premda, naravno, Dylan vjerojatno ne bi dobio Nobela da nije riječ o najutjecajnijem izvođaču, uz Johna Lennona, u cijeloj povijesti rock and rolla. No, bitno je da se ove dvije teze ne isključuju.
Već je dugo poznavateljima sasvim jasno i prilično nesporno, kako, recimo Stevie Wonder, Marvin Gaye, Jimi Hendrix, Lennon i McCartney, kao i nekoliko drugih velikih rock zvijezda, dijele istu onu glazbenu genijalnost, koja obilježava opus Ornettea Colemana, Charliea Parkera, Charlesa Mingusa, Milesa Davisa i ostalih najvećih jazzera dvadesetog stoljeća koji, međutim, već desetljećima jesu kanonizirani kao visoka umjetnost.
Jedan od najvažnijih umjetničkih pravaca stoljeća
Govorimo li, pak, o tekstovima, u čistu , pravu ,“umjetničku” poeziju dosad se uglavnom svrstavalo Leonarda Cohena, Lintona Kwesi Johnsona, možda Jima Morissona i Patti Smith. U stvarnosti, činjenica je da su pjesnički izričaj engleskog jezika druge polovice dvadesetog stoljeća bitno obilježili, oblikovali i promijenili i John Lennon, Bob Dylan, Ray Davies, Tom Waits, Jim Carroll, Lou Reed, Neil Young, Joni Mitchell, Tom Verlaine i David Byrne, da nabrojim samo neke od najistaknutijih velikih suvremenih američkih i engleskih pjesnika, koji su snimali ploče.
Nobelova nagrada Bobu Dylanu istodobno je i priznanje značaju i autentičnoj snazi njihovih opusa. Nadalje, Nobelova nagrada Bobu Dylanu simbolizira kanonizaciju rock and rolla kao jednog od najvažnijih umjetničkih pravaca dvadesetog stoljeća.
Zašto kanonizacija kasni četvrt stoljeća
Ta je kanonizacija stigla četvrt stoljeća prekasno: rock and roll, kao umjetnički pravac i kao masovni pokret koji globalno promovira zajedničke vrijednosti nadolazećih generacija, prestao je postojati smrću Kurta Cobaina i raspadom Nirvane, zadnjeg presudno važnog banda u povijesti rocka. Poslije Nirvane snimljeno je, naravno, bezbroj izvrsnih albuma, te se pojavilo niz ultratalentiranih izvođača, poput Jacka Whitea, Arctic Monkeysa ili Amy Winehouse, ali je rock postao samo jedan od bezbrojnih žanrova na tržištu modernih medija i industrije zabave.
Rock je, dakle, već dugo godina globalno nevažan. A Bob Dylan jedan je od onih ljudi, koji su ga učinili presudno značajnim.
Beatlesi i Bob Dylan u šezdesetim su godinama doslovno promijenili svijet: od uspostave sveobuhvatnog novog sustava vrijednosti, do uspješnog pritiska za zaustavljanje vijetnamskog rata. Dylanov i Lennonov utjecaj, kao i utjecaj mnogih njihovih suparnika i sljedbenika na promjene u stvarnom svijetu, zaista nadmašuje utjecaj bilo kojeg drugog umjetničkog pokreta ili proizvoda industrije popularnih sadržaja u dvadesetom stoljeću.
Njegovi vjerojatno najvredniji albumi
Robert Allen Zimmerman rođen je 24. svibnja 1941. u saveznoj državi Minnesoti. Prezime Dylan uzeo je prema legendarnom velškom pjesniku Thomasu Dylanu, koji je u 39 godini umro u New Yorku. Prvi je album, koji se zvao Bob Dylan, snimio 1962. godine, da bi s drugim LP-em, Freewheelin iz 1963. stekao nacionalno poštovanje.
The Times They Are a-Changin’ iz 1964. godine naslovnom je pjesmom počeo mijenjati svijet, dok su Blonde on Blonde iz 1966., i John Wesley Harding snimljen 1967., njegovi vjerojatno najvredniji albumi iz šezdesetih godina. Sedamdesete su obilježene jednako briljantnim Blood on the Tracks, te kontorverznim Slow Train Coming. Zbog tog su, vjerom nadahnutog albuma, Dylana optuživali da se s liberalne prebacio na konzervativnu stranu američkog javnog života.
Marginalni i/ili dosadni dobitnici posljednjih godina
Dylan je i u dvijetisućitim snimio nekoliko vrhunskih albuma, poput Love and Theft, pa genijalnog Modern Times (vjerojatno najboljeg njegova djela od Blood on the Tracks do danas), te Strangers in the Night, posvećenog Franku Sinatri. Bob Dylan održao je impresivan kocnert na zagrebačkoj Šalati, u lipnju 2010.
Tijekom posljednjih desetak godina Nobelove su nagrade uglavnom odlazile marginalnim i/ili dosadnim piscima (uz nekoliko iznimaka poput Alice Munro). Sada je Nobelovu nagradu dobio autentični genij, čiji će se utjecaj osjećati još stoljećima.