Bez rocka, Cohen bi ostao tek šansonijer; bez Cohena, rock bi ostao bez jednog od dramatičnijih iskustava
Zašto je Leonard Cohen bio rubni genij klasičnog razdoblja rocka
Pomalo petrarkistička balada Suzanne (petrarkistička i zbog legendarnog stiha For you’ve touched her perfect body with your mind) možda je najljepša ljubavna pjesma u povijesti rock and rolla. Leonard Cohen objavio je Suzanne 1966. godine, ne kao glazbeni broj, nego stihove u zbirci poezije Parasites of Heaven. Uglazbljenu Suzanne prva je snimila Judy Collins, da bi je sam Cohen izveo na albumu iz 1967. godine, nazvanom Songs of Leonard Cohen. Pjesma je kasnije dožvjela milijun uglavnom loših izvedbi.
Suzanne je biografska pjesma koja opisuje navodno platonsku vezu između Cohena i Suzanne Verdal, koja je u vrijeme nastanka pjesme živjela s kiparom Armandom Vaillancourtom. Tvrdeći da je Suzanne najljepša ljubavna pjesma u povijesti rocka, možemo se izvrgnuti prigovoru kako Suzanne nema nikakve veze s rockom.
Međutim, glazbeno govoreći, ni McCartneyeva Yesterday nema baš nikakve veze s rockom. Ali, da, kontekst u kojem je Suzanne snimljena pokazuje onodobnu apsorpcijsku moć rock and rolla, i njegovu sposobnost da poluanonimnog kanadskog pjesnika, što je Leonard Cohen bio sredinom šezdesetih godina, promovira u provorazrednog umjetnika i rubnu pop zvijezdu.
Kako su ljudi s čistog ruba postali zvijezde
Da nije bilo rocka, onog, svjetski važnog i globalno masovnog rocka, Suzanne i Cohen bili bi jednako irelevantni kao, recimo, Jacques Brel i Ne Me Quitte Pas: veliki pjesnik, dobar pjevač i sjajna pjesma koja je danas, nažalost, prečesto tek dijelom šansonjersko-šlagerske tradicije zapadne estrade. Rock je u svom važnom razdoblju predstavljao jedini format koji je mogao promovirati takve autore i takve pjesme u samo središte globalne pozornosti.
Pa je tako, rock, s jedne strane, heroje crnačke poput glazbe poput Marvina Gayea i Stevieja Wondera učinio svjetskim superzvijezdama, dok je, s druge strane, ljudima s čistog ruba, poput Toma Waitsa i Leonarda Cohena, pronašao mjesto u modernom panteonu izvedbenih umjetnosti, koji je, nažalost prestao postojati prije četvrt stoljeća, ali koji je naknadno kanoniziran mjesec dana prije Cohenove smrti, Nobelovom nagradom Bobu Dylanu (sasvim je razumljivo i pohvalno što hrvatski, i mnogi drugi, mediokritetski intelektualci ismijavaju tu nagradu).
Sugestivan, ali ne baš senzacionalno dojmljiv glas
Leonard Cohen cijelu je svoju karijeru proveo na samom rubu rocka: njegova je glazba, osim, možda, u posve kasnim godinama, bila tek melodizoni folk, u funkciji potcrtavanja stihova. Njegov je glas bio sugestivan, ali ne baš senzacionalno dojmljiv. Sveukupni je doživljaj, međutim, bio senzacionalan, jer je Cohen u širini važnog doba rocka (kada je rock bio baš sve: od bluesa i rock and rolla, do akustične glazbe i električnih albuma Milesa Davisa te napokon, rapa) pronašao svoju umjetničku definiciju.
Da nije bilo rocka iz šezdesetih i sedamdesetih godina, Cohen bi vjerojatno ostao tek jedan od opakijih šansonijera; da nije bilo Cohena, rock bi izgubio jedno od svojih nadramatičnijih iskustava. Leonard Cohen, baš kao i kasni Johnny Cash, Gram Parsons ili Tom Waits, koristio je rock kao popularni obrazac za pjesme o patnji i emocionalnom nasilju.
Cohen je u stihovima znao biti nešto precizniji čak i od najboljeg Waitsa (poput zaista genijalne pjesme Christmas Card from a Hooker, s Waitsova albuma Blue Valentines) , čime je rocku dao dimenziju formalnosti i klasičnosti: sličnu je dimenziji, ali samo u glazbenom aspektu, rocku bio pružao i Robert Fripp na albumima King Crimsona, kao i na nekim Bowievim snimkama.
Jedno od ključnih marginalnih mjesta
U golemom kaleidoskopu klasičnog doba rocka Leonard Cohen uistinu zauzima jedno od ključnih marginalnih mjesta. Vrijeme je već pokazalo da se u njegovu slučaju može govoriti o geniju. Posebno je fascinantno promatrati Cohenovo starenje. Prije desetak godina Cohen se našao u ozbiljnim financijskim problemima, koji su ga natjerali da ponovno aktivnije radi.
Pa je tako u ovm desetljeću snimio čak tri originalna albuma, od kojih je zadnji You Want it Darker, objavljen neposredno prije njegove smrti. Međutim, trinaesti album, Popular Problems , koji je objavio 2014., u osamdesetoj godini, nevjerojatan je primjer starenja u popularnoj umjetnosti.
Rock ne mora formalno biti rock da bi bio vrhunski
Popular Problems vjerojatno je najbolji Cohenov album uopće, na kojem su se konvencionalne forme rocka, poput rhythm and bluesa, pretvarale u neke od najpotresnijih pjesama koje smo čuli unatrag dvadeset i više godina (Slow, Almost like a Blues…).
Kao što je sa Suzanne kodificirao da rock ne mora formalno biti rock, a da bi bio vrhunski rock, s albumom Popular Problems Cohen je pokazao kako stvarni heroji rocka uspješno stare, i kako doista mogu biti najvitalniji pred samu smrt.
Leonard Cohen u ovom je desetljeću nastupao u Zagrebu i u Puli.
Suzanne, 1966.
Suzanne takes you down to her place near the river
You can hear the boats go by, you can spend the night forever
And you know that she’s half-crazy but that’s why you want to be there
And she feeds you tea and oranges that come all the way from China
And just when you mean to tell her that you have no love to give her
Then he gets you on her wavelength
And she lets the river answer that you’ve always been her lover
And you want to travel with her, and you want to travel blind
And you know that she will trust you
For you’ve touched her perfect body with your mind
And Jesus was a sailor when he walked upon the water
And he spent a long time watching from his lonely wooden tower
And when he knew for certain only drowning men could see him
He said all men will be sailors then until the sea shall free them
But he himself was broken, long before the sky would open
Forsaken, almost human, he sank beneath your wisdom like a stone
And you want to travel with him, and you want to travel blind
And you think you maybe you’ll trust him
For he’s touched your perfect body with her mind
Now, Suzanne takes your hand and she leads you to the river
She’s wearing rags and feathers from Salvation Army counters
And the sun pours down like honey on our lady of the harbor
And she shows you where to look among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed, there are children in the morning
They are leaning out for love and they wil lean that way forever
While Suzanne holds her mirror
And you want to travel with her, and you want to travel blind
And you know that you can trust her
For she’s touched your perfect body with her mind