Djetinjstvo u progonstvu

Ante Bodrožić, otac Ivane, ubijen je na Ovčari i njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Ona je pak, od 9 godine života, kad je započeo rat, odrastala i formirala se unutar bolnih okolnosti života u progonstvu. U tom razdoblju najduže je živjela u zgradi nekadašnje Političke škole u Kumrovcu gdje je pod istim krovom stanovalo 400 ljudi od kojih je svatko nekoga izgubio.

„Svakodnevne su bile priče u kojima je netko ubijen, zarobljen, silovan pa vam to na neki način pomakne perspektivu vrijednosti. Nakon toga teško se vratiti u normalan život. Moraš imati puno snage i volje, uložiti veliku količinu emocionalnog i intelektualnog napora da takvo nasljeđe pročistiš iz svog sustava, da se s njime na neki način, pomiriš. “

Dječji filter pomaže

Bodrožić je bila svjesna da uvjeti života u kojemu je živjela nisu bili normalni, da njena obitelj i generacija djece s kojom se družila ne žive na uobičajen, normalan način. „Ali kad vam se to dogodi u tako ranoj životnoj dobi, drugačije to prihvaćate. Djeca na sreću imaju filter koji ih čuva od stvarnosti, a osim toga nisam bila sama, puno djece imalo je sličnu sudbinu. Bili smo okrenuti jedni drugima i tako lakše prihvaćali stvarnost.“ Sreća je, objašnjava, da djeca nemaju dovoljno zrelosti i životnog iskustva da sve to pojme i shvate.

Ipak, premda se nije željela uspoređivati, osjećala je da joj je bilo teže nego drugima jer joj je rat oduzeo oca i dotadašnji način života. „Potiskivala sam osjećaj nepravde, prvenstveno kako bih se posvetila sebi, a godinama kasnije, kad sam upisala fakultet, počela sam zapravo osjećati dalekosežne posljedice onoga što smo proživjeli.“

Kada normalan život nestane u trenu

Tek tada je shvatila koliko je sve to dugoročno utjecalo na njen život. Najtjeskobnije je bilo osjećanje da je u životu sve moguće, da možete živjeti normalno, a onda vam iz vedra neba, netko sve to može oduzeti. „Iscrpljujuće je živjeti u takvom limbu tjeskobe i neizvjesnosti. Detektiram to kao najsnažniji trag zaostao iz tog razdoblja, trag koji me oblikovao i ostavio u uvjerenju da se niti trenutka ne možeš do kraja opustiti jer nikada ne znaš što te čeka.“

Taj tektonski poremećaj, kaže, reflektira se na cijelo društvo i to je veliko opterećenje koje priječi da se punim plućima ide naprijed. „Moja osobna sudbina samo je dio šire slike. Rat se nije dogodio samo meni i iz te kolektivne traume ne možemo izaći ako držimo da je to problem pojedinačnih sudbina.“

Ispričala je kako su njeni roditelji, godinu dana prije rata, gledali na televiziji tragediju kurdskih izbjeglica, pa su se pitali kako je moguće da se to danas događa. „Nije prošlo ni godinu dana, a mi smo morali bježati iz Vukovara. Nažalost, ne može se doskočiti ljudskoj prirodi, svima nam se sve može dogoditi,“ tumači Bodrožić te zaključuje kako je u neku ruku predivna ta naivnost i nevinost kada mislite da se vama, vašoj obitelji ili zemlji zlo ne može dogoditi.

Ljudi pretvoreni u eksponate

Govoreći o bivšim braniteljima, samopouzdanje pojedinca, napominje Bodrožić, gradi se kroz doprinos razvoju društva. „Ako želite uništiti čovjeka oduzmite mu pravo i mogućnost rada. Kakva može biti razina samopoštovanja kad ničim ne pridonosite društvu,“ pita te upozorava kako je dio dragovoljaca i boraca Domovinskog rata, odstranjen iz društvenih zbivanja. „Pretvoreni su u muzejske eksponate jer su političari shvatili da su oni idealne poluge za manipulaciju. Ostavili su ih po strani, pustili da vrte jednu te istu priču te vegetiraju na društvenim marginama.“

Najmanji su problem, objašnjava, troškovi uzdržavanja tih ljudi, a puno je teže što dolazi do sve većeg raslojavanja u društvu, posebno na štetu tih socijalnih skupina, ali i drugih dijelova društva. „Tada nastaje ovo zastrašujuće stanje, pakao u kojem ta socijalna skupina počinje osjećati prezir društva, pa je doista nakaradno govoriti o dostojanstvu i integritetu Domovinskog rata, kad su njegovi najvažniji sudionici gurnuti u podređeni društveni položaj.“

Zašto je društvo i dalje traumatizirano?

Iako su, priča, borci dobili mirovine i razne privilegije, to im nije donijelo nikakvo dobro. “Zato što su odstranjeni iz društva, nisu mogli sudjelovati u obnovi zemlje niti biti dio radnog procesa, pa su oni sada ljudi drugog reda.“
Na pitanje zašto traume Domovinskog rata traju toliko dugo, kad, primjerice, trideset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, njegove posljedice nisu toliko opterećivale ni Europu ni nas, Bodrožić odgovara kako nije lako odgovoriti na to pitanje jer nema to iskustvo. “Moj je dojam da se premalo radilo na integraciji ljudi koji su se vratili iz rata, dok je nakon Drugog svjetskog rata u fokusu bila obnova zemlje i društva pa je rad bio cjenjeniji.“

U nemalom broju slučajeva vladajuće elite inzistiraju na obilježavanju raznih događaja iz Domovinskog rata, djelimice i zbog toga kako bi na taj način kompenzirali svoje nesudjelovanje u ratu, ali da bi skupljali političke probleme. Zbog toga Bodrožić posebno upozorava na fenomen estradizacije komemorativnih događanja vezanih uz ratne pobjede i stradanja. “To njihovo iskorištavanje i manipuliranje komemoracijama dovedeno je do apsurda te samo potiče mržnju i netrpeljivost.“

Istodobno je, upozorava, nakon završetka rata i mirne reintegracije, ostalo jako puno neistraženih ratnih zločina. „Primjerice, od 1998. u Vukovaru nije procesuirana većina zločina, pa se to društvu vratilo kao bumerang, zato, između ostalog, imamo danas Vukovar kakav imamo.“

Posljedice segregacije

Bodrožić također podsjeća kako je nezamislivo da hrvatska i srpska djeca ne idu zajedno u školu, zbog čega se kod djece srpske nacionalnosti već dvadesetak godina stvara dojam da su oni neprijatelji. „Pa što onda očekujete od takve djece, koja se godinama izdvajaju iz društva, što samo produbljuje i doprinosi širenju netrpeljivosti i nerazumijevanja. Naravno, zato su najodgovornije sve dosadašnje vlade, obrazovni sustav i oni koji ga održavaju.“

Pri tomu ističe kako se preko novih tehnologija i utjecaja društvenih mreža regrutiraju i ohrabruju mladi ljudi koji su skloni ili su odgajani u nacionalističkom okruženju. „I onda oni dalje šire ideje koje su civilizacijski neprihvatljive.“

Od književnosti se ne može živjeti

Ivana Bodrožić diplomirala je i magistrirala filozofiju i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ima status samostalne umjetnice te je već sedam godina programska koordinatorica Zagreb book festivala, a u Centru za kreativno pisanje vodi književne radionice te se bavi i drugim poslovima vezanim za književnost i kulturu. Iako već više od petnaestak godina objavljuje romane i poeziju, od toga se u nas ne može živjeti.

“Naše je tržište malo, ljudi baš i ne čitaju literaturu, a da stvar bude gora, rezultati istraživanja navika čitanja iz godine u godinu sve su gori,“ kaže Bodrožić te dodaje kako je kupovanje knjiga postalo luksuz. “Bojim se da nije široki sloj građana onaj koji si može priuštiti da kad izlogu vidi dobru knjigu ili ploču, bez razmišljanja i kalkuliranja uđe u dućan i to kupi. Oni pak koji vole čitati radije će otići u knjižnicu i posuditi knjigu.“

Posljednjih godina njene su knjige prevedene na desetak jezika, a prije dva mjeseca u New Yorku je objavljen njen kriminalistički roman Rupa, koji je prema više uglednih američkih portala i časopisa za književnost uvršten među nekoliko najboljih međunarodnih trilera. „To je velika satisfakcija i svojevrsna revalorizacija jer roman koji govori o korupciji, kriminalu, ratnim zločinima, na našem malom prostoru zapravo nije mogao doći do izražaja upravo zbog interesnih skupina kojima se bavi.”

Pisanje je suočavanje sa stvarnošću…

Književnost ju je, kaže, spasila u formativnom razdoblju života, gdje god je došla kao prognanica odmah je tražila knjižnicu. „Čitanje knjiga otkrilo mi je alternativni svijet koji je bio puno raznolikiji, bogatiji i mirniji od onoga u kojem sam odrastala.“ Na pitanje je li čitanje bilo bijeg od stvarnosti ili suočavanje s njom, Bodrožić objašnjava kako se čovjek, ukoliko se želi baviti umjetnošću, uvijek mora suočiti sa sobom.

„Stoga“, upozorava, „bježanje od sebe ide drugačijim putem. Ljudi koji bježe od sebe i stvarnosti, trude se što manje razmišljati. A kad pišete onda je na djelu obrnut mehanizam, morate, naime, puno promišljati i tražiti način da artikulirate stvarnost i svoje stanje. Pisanju pak prethodi puno prebiranja, prisjećanja i preslagivanja unutar sebe i tu je suočavanje sa stvarnošću neizbježno.“ Najprije je pisala poeziju jer je kroz nju, okružena grubošću, na najbolji način mogla izraziti svoju tankoćutnost i osjećajnost. „S obzirom na to da smo svi ranjivi poezija mi je pomogla da grubost prođe kroz mene, kroz filter osjećanja.“

…a umjetnost angažman oko ideje

Ističe kako je vrijeme istodobno najveći luksuz, ali i problem, posebno ono kad se valja suočiti sam sa sobom. „Bez dva, tri sata dnevno mira i tišine, potrebnih za duboku koncentraciju, ne možete proizvesti nešto vaše, originalno. Posebno je teško kad ste okruženi tisućama raznih poticaja i sadržaja koji su velika smetnja intelektualnom radu koji traži poniranje.“ Na primjedbu kako joj u potrazi za toliko potrebnom samoćom, zasigurno ne pomažu ni njena djeca, Bodrožić odgovara kako su njen sin Donat koji ima 12 godina te Klara koja ima 15 godina, već naučeni na tu maminu potrebu, pa s njima zbog toga nema problema.

Radi svojih romana i političkih stajališta Bodrožić je imala podosta problema, pratilo ju je puno nerazumijevanja, no, tvrdi, ne može zamisliti pisati knjigu dok netko ispod njenog prozora viče ubij Srbina ili Smrt pederima, a da se to ne odrazi na njenu književnost. „Motive za pisanje crpim iz života, pa mi je čudno kad netko kaže da piše, ali ne o stvarnom životu. Pitam se odakle onda crpe ideje,“ te napominje kako se ne može odmaknuti od stvarnosti u kojoj živi, od društva koje ju je formiralo.

„Politička angažiranost ništa ne oduzima umjetnosti i književnosti ako je relevantna i opravdana te ako je simbolički obrađena unutar umjetničkog djela. Naprotiv, duboko vjerujem da je u srcu svake istinske umjetnosti strastveni angažman oko određene ideje.”

‘Motive crpim iz života’

Zbog te angažiranosti Bodrožić je imala razne neugodnosti, pa njen primjer najbolje pokazuje kako u nas ne vrijedi mit da je pisanje lijepo i ugodno te da donosi samo priznanja i nagrade. U stvarnosti je, potvrđuje to i odnos spram Ivane Bodrožić, potpuno suprotno od onoga što bi pisanje i umjetnost trebali biti.

U nas, priča, nije sporno da, primjerice, optuženi za kriminal sjede u Saboru ili u vrhu neke stranke, da trguju brojem nestalih i ubijenih ljudi, razdvajaju djecu po getima, no kad netko napiše roman o tome, koristeći samo građu koja je bila dostupna u medijima, pritom izmijenivši biografije i imena, onda se autoru odmah prilijepi etiketa kontroverznosti. „Premda ponekad nije bilo ugodno, ne mogu reći da sam se zaista bojala,“ priznaje Bodrožić.

Neugodne poruke saborske zastupnice

Najviše takvih reakcija izazvao je roman Rupa, u kojem je progovorila o kriminalu i korupciji u današnjoj Hrvatskoj. Zbog toga što se usudila progovoriti o najvećim boljkama današnjeg društva, zato što je taknula naše traume, knjiga je dočekana na nož, čak se pokušala osporiti njena umjetnička vrijednost. Optužena je da je osramotila brojne ljude, da ih je u romanu opisala tako da svi znaju tko su, premda su nosili druga imena.

Unatoč tome, ističe, stoji iza svega što je napisala. „Iako sam doživjela razne neugodnosti, primjerice, dobivala sam SMS poruke od jedne saborske zastupnice HDZ-a ili su me pak pojedinci grubo vrijeđali, o tomu rijetko govorim jer ne želim obeshrabriti ljude. Mislim da je važnije biti lojalna svojim idejama i tekstu.“

Najbolje stvari, objašnjava, napisala je dok nije razmišljala o tomu što će se dogoditi, kad je reagirala iz srca te pokušala autentično govoriti. „To ne čuva od neugodnih situacija, ali spašava od drugih vrsta razbolijevanja unutar sebe. Pristajanje na kompromise, samo da bismo ostali relativno sigurni, u konačnici je medvjeđa usluga samom sebi, jer ćeš se od toga sigurno razboljeti.“

Uspjeh gradi samouvjerenost

Na Ivani Bodrožić ni po čemu ne bi se moglo zaključiti da je imala traumatično djetinjstvo. Vedra je, šarmantna, često se smije, a tek kad spominje dane progonstva njeno lice i izričaj postaju ozbiljni. Iznimno je obrazovana pa su njeni odgovori vrlo zanimljivi i konzistentni. Njena definicija samopouzdanja svakako bi se mogla ponajprije odnositi i na nju samu.

„Kad kroz obrazovanje i rad uspijete preuzeti kontrolu nad vlastitim životom, kad nešto postignete, onda to donosi drugačije samopouzdanje od onoga kad su vam stvari u životu servirane.“ Takvu sudbinu, razumljivo, ne bi željela svojoj djeci, no, priznaje: „Kad se osvrnem iza sebe, znam da sam postigla nešto na što imam ekskluzivno pravo, da me nitko nije gurao niti mi krčio put. A to vam onda daje neku drugu samouvjerenost i samopouzdanje.“

Dugoročne posljedice rata

U novom romanu Sinovi, kćeri, Ivana Bodrožić govori o ljubavi, traumama, nasilju, transrodnosti, nepripadanju, zaključanosti u vlastitom tijelu, o rigidnim stajalištima prema određenim vrstama ljubavi i obiteljskih zajednica, o diskriminaciji, pogubnim posljedicama patrijarhata i ozračju u kojem su žene u tragično podređenom položaju kad pokušavaju unaprijed zaustaviti provalu bijesa muževa, očeva, šefova, pa čak i sinova. Položaj žena u društvu dodatno je pogoršao rat koji je, priča, Bodrožić, teško narušio ravnotežu među ljudima, i u rodnoj i obiteljskoj sredini.

„Muškarci koji su se vratili iz rata nemaju kompatibilna iskustva sa ženama jer ih je teško oštetio PTSP. Budući da je na žene tijekom rata pala sva briga o obitelji, njihova trauma je drugačija i više ne postoji ravnoteža obiteljskog života.“ Tako je došlo do velikih poremećaja, rodna ravnopravnost se dodatno produbila, a sve se to prenosi na djecu. „Mnogi su mislili da će traume rata nestati mirnom reintegracijom, obnovom kuće i davanjem mirovina borcima. No to je tek početak početka, jer je rat teško narušio obiteljske odnose iz kojih se generira zdravlje društva.“

Patrijarhat šteti i muškarcima

Ističe kako je patrijarhat uzeo maha početkom devedesetih, a rat nas je definitivno vratio plemenskim običajima, krvi, tlu i religiji, što je sve imanentno patrijarhalnom sustavu. „Premda ni prije nije bilo sjajno, tada je napravljena ozbiljna regresija u odnosu spram žena.“ Patrijarhat, tvrdi Bodrožić, ne oštećuje samo žene, on šteti i muškarcima jer im ne dozvoljava da se realiziraju kao kompletna ljudska bića. „Njima je oduzeto pravo na suosjećajnost, na interese i želje koji nisu stereotipno muške, pa, primjerice, ne mogu s djecom graditi prisne odnose. Dok se to ne shvati, pomaci će biti korak naprijed, dva natrag…“

Zanimalo nas je kako Bodrožić objašnjava da unatoč podređenom položaju te stradanju žena u društvu i obitelji koje detaljno opisuje u knjizi, i dalje ima žena koje se protive bilo kakvoj emancipaciji, puno ih se protivilo Istanbulskoj deklaraciji, zalažu se za potpunu zabranu pobačaja ili pak osuđuju lezbijke. Dovoljno je pobrojati sve ono za što se zalaže pokret koji predvodi Željka Markić ili pak izjave bivše HDZ-ove ministrice prosvjete Ljilje Vokić koja se javno hvalila kako ustaje dok muškarac ulazi u sobu, pa je valjda za nagradu bila izabrana čak i za ravnateljicu VII gimnazije u Zagrebu, da bi se shvatilo o kakvim je stajalištima riječ.

„Žene koje ste spomenuli žele unutar patrijarhalnog sustava izgraditi za sebe privilegiranu poziciju. Za njih naziv feministica zvuči kao psovka, označava ženu koja se histerično i nerazumno buni. U njihovom sustavu vrijednost puno bolje prolaze žene koje prihvaćaju patrijarhat pa se zbog toga unutar njega mogu bolje pozicionirati.“

Možemo! je korak naprijed

Pojava Željke Markić, priča, izazivala je podsmjeh, što se ne bio moglo kazati za odredbu u ustavu kojom se degradira jednakost građana te pojedine skupine čini građanima drugog reda. No, ohrabruje ju pojava platforme Možemo u kojoj je angažirano puno žena, koja je puno svjesnija potrebe ravnopravnosti i koju je na vlast u Zagrebu dovelo većim dijelom žensko glasačko tijelo. Vezano uz konzervativnost i rigidne stavove ističe kako je prapočetak svega kreativnost.

„Ako ste kreativni pronaći ćete načina da shvatite druge i drugačije, da ih prihvatite. Kad se ukine pravo na kreativnost ostaju strogo konzervativni principi koji inzistiraju na održavanju i ponavljanju tradicije i ne dopuštaju izlaženje iz zadanih okvira. A to znači da cijelo društvo stoji u mjestu, odnosno nazaduje.“ Na primjedbu kako je njena literatura na početku bila označena kao prognanička pa feministička ili politička, odgovara da piše o onome što ju dira i opsjeda, što osjeća kao nemir, što donosi spisateljski pomak koji joj daje priliku za bolje razumijevanje sebe i drugih, ali i za promjenu na bolje.

Seksualni odgoj je neophodan

Suglasna je kako je društvo po mnogim pitanjima puno konzervativnije nego prije, posebno kad je riječ o odnosu spolova i seksualnosti. Smatra da je rat dodatni generator svih vrsta mržnje, nesnošljivosti i netrpeljivosti, ne samo vjerske i nacionalne, te da je on potaknuo svojevrsnu konzervativnu revoluciju. “Našli smo se u šizofrenoj situaciji u kojoj, primjerice, određene grupacije ne žele da djeca u školi imaju seksualni odgoj. A to je nužno da bi se djeca razvila u zdrava ljudska bića.“

Nemaju svi, tumači Bodrožić, mogućnosti razgovarati s roditeljima niti im oni mogu pružiti informacije na pravi način. „S druge strane djeca imaju neograničeni pristup internetu, moja djeca u jednom stanu imaju tri laptopa, pa mogu vidjeti sve što žele. Nikada u povijesti djeca nisu imala takav pristup svim mogućim sadržajima, posebno neprimjerenim za njihov mentalni i duhovni sklop.“

Stoga je, tvrdi Bodrožić, seksualni odgoj djeci potrebniji nego ikada, a ćudoredne skupine i čistunci brane da im se objašnjavaju svi aspekti ljudske seksualnosti. „Zbog toga ćemo od djece stvoriti slučajeve, jer su ona, zbog obveza roditelja, dnevno više sati sami uz mobitele i laptope, pa imaju neograničeni pristup svemu, kako pornografiji tako i lažnim informacijama. No, nemaju alat kojim bi to filtrirali jer ih nismo naučili kritičkom mišljenju i svim opasnostima koje vrebaju u virtualnoj stvarnosti.“

Erotiku se cenzurira, ekstremno nasilje ne

Ponekad ju je, kaže, strah i pomisliti na što sve mogu naići. „Pojedine skupine u društvu ne žele se suočiti s izazovima vremena u kojem živimo, a istodobno djeca odrastaju i ne čekaju da im objasnimo što su hormoni, kontracepcija ili seksualno iskustvo. Takvi se prave da taj problem ne postoji.“ Priznaje međutim da je to globalna boljka. Pa spominje film Adelin život koji je snimljen po romanu Plavo je najtoplija boja Jula Maroha. U knjizi se govori o ljubavi dvije djevojke na prijelazu u 21. stoljeće, a film je dobio 2013. na festivalu u Cannesu nagradu Zlatna palma.

„No, na festivalu je klasificiran kao 18 plus, zato što postoji nekoliko vrlo nježnih sofisticiranih scena, ne seksa, nego kako se dvije djevojke ljube. Istodobno, filmovi prepuni nasilja, ubojstava, krvi, odsijecanja glava, imaju oznaku plus 12, dakle, dopuštena su za djecu.“ To je, upozorava, nevjerojatan fenomen, koji otkriva koliko smo nepametni i licemjerni. „Ne možemo se nositi s erotskim scenama i vođenjem ljubavi, ali djeca mogu bez ograničenja promatrati nasilje najgore vrste, ubojstva, krvoprolića…“

U svojim knjigama Bodrožić se dotiče seksualnosti jer je to, kaže, dio života. „Ako književnost oponaša život ili želi reći nešto o stvarnom životu, onda se taj aspekt ne može izbjeći.“ Priznaje međutim da nije lako pisati o seksu jer je to krajnje intimno, a i lako se uđe u neki kliše te može djelovati kao kič. „Stoga je potrebno stvoriti atmosferu nježnosti i intimnosti, jer je seksualnost prije svega način komunikacije samo drugim sredstvima.“

Debitantski roman postaje nagrađivana predstava

Dok joj je kriminalistički roman Rupa objavljen u New Yorku te je za njega dobila nagradu Balkan Noir, dotle je njena biografsko debitantska proza Hotel Zagorje, kojim je stekla ime ne samo u hrvatskoj književnosti, postavljena na scenu Dramskog kazališta Gavella. U tom romanu opisuje prognanički život svoje obitelji u hotelu Zagorje, kako je nazvala bivšu Političku školu u Kumrovcu, dramatičnu potragu za vlastitim identitetom, kao i odrastanje bez oca.

Anica Tomić i Jelena Kovačić roman su scenski adaptirale u žensku priču u kojoj nastupa osam glumica, bez ijednog muškarca. Predstava nastala prema romanu Hotel Zagorje proglašena je 2020. najboljom kazališnom predstavom u Hrvatskoj koju je gledao Telegramov Davor Špišić. Roman je objavljen u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Srbiji, Turskoj, Danskoj, Makedoniji, Italiji…

Temeljite pripreme prije pisanja

Uz romane, Ivana Dobrožić objavila je zbirke pjesama, kolumni, pa i jednu slikovnicu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike, 2010. nagradu Kiklop za prozno djelo godine… Po sadržaju treće njene knjige Sinovi, kćeri nije teško zaključiti kako je Bodrožić morala puno istraživati bi do kraja proniknula u život djevojke koja je u stanju sličnom u komi ili muškarcu koji je zarobljen u tijelu s kojim se on ne može poistovjetiti. Od ideje do realizacije romana Bodrožić je trebalo oko tri godine.

„Oblikovanje teme je nešto što je najzahtjevnije. Ako me neka ideja dugo opsjeda, onda počnem kopati i tek kad sam poprilično sigurna o čemu želim pisati, tada sjednem za laptop.“ Prije toga, kaže, istražuje, čita, razgovara s ljudima koji joj mogu pomoći u razradi neke teme, radi bilješke pa kad je spremna početi pisati ima osjećaj da je najveći dio posla iza nje. „Nikad mi se nije dogodilo da sjednem pred prazan ekran i da ne znam kako početi pisati.“

Tri lika s teškim pričama

Za knjigu Sinovi, kćeri, koju je Telegram recenzirao, najduže se pripremala jer nema osobno iskustvo likova o kojima je pisala pa joj je bilo ključno ući u njihova konkretna ljudska iskustva. Bodrožić se bavi sudbinom djevojke Lucije kojoj je dijagnosticiran sindrom zaključane osobe, nešto poput kome, no svijest joj je potpuno očuvana premda može pomicati samo kapke i zjenice. Ona se prisjeća svega što joj se dogodilo i kako se našla u toj tragičnoj situaciji.

Druga je priča o Dorianu, nesretnom transrodnom mladiću kojega društvo diskriminira i kažnjava, a Bodrožić kaže kako se ne može pomiriti s tim da transrodne osobe, koje čine 0,01 posto populacije, budu crvena krpa za desničare, da se svaki dan kad izlaze iz kuće osjećaju nesretno. Treći je lik Lucijina majka koja je cijeli život zlostavljana i koja je žrtva nasilnog patrijarhata.

Pišući knjigu Bodrožić se oslanjala na saznanja do kojih je došla istražujući, čitajući i suosjećajući. „Ni jedan moj lik nije preslika jedna osobe, obično je on sastavljen od više ljudi. U mom okruženju postoje ljudi koji su književni prototipovi, ne mogu izmisliti nekoga prema kome ništa ne osjećam, kojega nisam upoznala te koji nema nikakve karakteristike koje su se mene dojmile.“ Za to je najbolji primjer majke koja je, kaže Bodrožić, koloplet priča o svim bakama, tetkama, ujnama, koje su ostavile traga u njenom životu.