Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pogledao sam Hotel Zagorje u Gavelli; kakva je to gigantska, a istovremeno malena i krhka predstava

Roman 'Hotel Zagorje' pretvoren je u teatarsku odu neslomljivoj snazi duha žene

ZADNJA IZMJENA: velj 29, 2020
Foto: Jasenko Rasol

One sjede na samom rubu pozornice. Šeretski mlataraju nogama. Petorka djevojčica s papirnatim rođendanskim krunama na glavama. One su budućnost a zanosno, očima i usnama svjetlucavim od suza radosnica, memoriraju prošlost. Sjećaju se dana bezazlene sreće, igre i okupljajućih porodičnih rituala. U dubini iza njih sjede tri starije žene, tri suđenice, i trpko svjedoče kako se prošlost razlijeva kao jedini alibi uznesenih tinejdžerki.

Jedan je to od najrazornijih prizora predstave „Hotel Zagorje“. Sjedeći ni pola metra od njih, uplašio sam se poriva da im nježno dodirnem koljena i prislonim obraz na njihova krila. Bojao sam se dotaknuti tu tankoćutnu poemu da je ne povrijedim. A tako sam želio vratiti im utjehu koju su nam nesebično, s ljubavlju davale. „Hotel Zagorje“ gigantska je predstava po dalekosežnim terapeutskim dosezima, a malena i krhka u svojoj jednostavnoj ljusci ljudskosti. Gradsko dramsko kazalište Gavella pune ju i ponosne duše može položiti u svoje najantologije.

Od Vukovara ’91. do današnje Hrvatske

Virtuozni roman Ivane Bodrožić, jedno je od onih iscjeljujućih katarzičnih djela koja se prepoznaju u svakom zakutku ovog u mržnju i ludilo ogrezlog svijeta. Bolno lokalan i još bolnije univerzalan. Do kraja ogoljen osjećajem za pravdu, dobro i praštanje, a neparolaški bespoštedan u borbi protiv zločina svake vrste. Tim je svojim vrlinama strašno podatan, izazovan materijal za transformaciju u živi tetatarski medij.

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, nezaustavljive su gerilke u njegovanju ovakvih klica opstanka. Nagonski su osjetile Ivaninu srodnu dušu i moć njezinog arsenala za bitke kojima se neumorno bave po prizorištima naše okaljane stvarnosti. Ključ kojim su otključale recepciju „Zagorja“ naprosto se dokazao savršenim. Koristeći tkanicu romana kao otvoren predtekst (upisujući u tkivo i Ivaninu egzistencijalnu poeziju, njezine angažirane istupe te vlastite i glumačke tjeskobe i fajterske dionice) ostvarile su fascinantan scenski road movie. Putujući do Vukovara iz ’91. kao conradovskog srca tame, i vraćajući se u zagušljivu stupuroznu budućnost srca tame današnje Hrvatske.

Naoko bezazleno otvaranje

Pritom je lokacija priče (scenografskim marom Igora Vasiljeva i njegovih mučnih sirovih lego-kocki improviziranog životarenja još eksplicitnija) više od metafore. Ona je činjenica. Kumrovečka Politička škola Josip Broz Tito u kojoj su čamili vukovarski prognanici, danas je razorena i opljačkana okamina. Izbe gdje su se ratom opustošene duše pokušavale osoviti na noge, nekada su proizvodile aparatčike koji su pojeli plemenite izvorne ideale revolucije. I uspješno se pripremali za nova tranzicijska klanja.

Riskantno izabrana stand up forma koju je redateljica Tomić vizionarski zgrabila, otvorila se brojnim sugestivnim slojevima. Predstavu gotovo bezazleno najavljuje Ivana (veličanstvena Dijana Vidušin proći će raspone od začuđene djevojčice do anarhoidne rebelijanke, od rezignirane žene do plamteće vestalke nade) a njezine kolegice asistiraju joj iz gledališta, žuboreći osmjesima, nudeći nas rakijom, opušteno instalirajući mikrofone…

Iz revijalnih tonova hinjene estrade (dok izvode „Dajem ti srce“ itekako otvaraju pitanja o besmislu rađanja sinova koji će ginuti za domovinske apetite) osam će nadnaravnih, ludički uživljenih glumica useliti u srca snažnih grunge heroina (izvrsna je kostimografska ruka Marite Ćopo).

Plejada moćnih ženskih likova

Svaka će žestoko proći svoja arhetipska lica, empatijski se zbijajući u zbjeg otpora. Mama koja životinjski vjeruje u neodustajanje (Ksenija Pajić); Baka u procijepu naslijeđenog konzervativizma i instinktivnog slobodarstva (Perica Martinović); Teta (Bojana Gregorić Vejzović) koja na vlastitim ožiljcima priča sumornu priču o nasilju u obitelji; drčna i tvrdokuhana Zorica (Lana Meniga); tužnokomična Marina (Antonija Stanišić Šperanda); Jelena koja hotimice potiskuje sjećanja (Ivana Bolanča) i Nataša (Tena Nemet Brankov) djevojče na granici autizma i probuđene seksualnosti…

Svaka će od tih glumica-kraljica u određenom trenutku imati minutažu gdje će posve obrnuti dotad isijavani arhetip i potražiti skrivene, mukotrpne rukavce u dilemama identiteta. Često bakhantski rabijatne (izvrsna koreografija Lade Petrovski Ternovšek), nošene ekstatičnim ritmom ili, pak, potmulom jekom gubitaka (na sjajnoj muzičkoj pozadini Nenada Kovačića) te će žene vrisnuti očajničke krikove žudnje da jednom zauvijek prestane teror.

‘Je li bilo uzalud?’

Rane se zašiju a nada ljubavi ili ljubav nade prostruji svim iznurenim srcima. U toj pacifističkoj beskompromisnoj misiji nerijetko zatrebaju predaha. Pa onda međusobno dijele cigaretu (jedan od sićušnih a važnih primjera minuciozne Aničine režije i savršenog uzvrata njezinih glumica), ali ne kao one kukavičke dimove warlordova na maršu, nego kao istinski dah povjerenja i spokoja.

Etimološki je u stand upu skriveno i značenje ustanka, pobune, podizanja s koljena… „Hotel Zagorje“ dirljivom je snagom ovih žena izgrađeno kao stand up progonjenih. Svih izgnanih, ranjenih, poniženih i drukčijih. „Je li bilo uzalud…?“ zvoni pitanje o ratnohlepnim ciljevima pod kojima cvatu ideologije a bezumno se žrtvuju nepripadajući. Premudre, presnažne i prehrabre za nas kukavičke mužjake, ove žene odlučno postavljaju pitanja. Ne pametuju, nego nas vuku prema zajedničkoj katarzi.

Potresan završetak

„Hotel Zagorje“ je današnja ozbiljna, čulna i apsurdna „Lizistrata“. Zato je posve logično da „strano“ muško biće (izvrsno Đorđe Kukuljica igra Voditelja, blaziranog talking heada kojeg omađija Ivanina iskrenost) se ovdje pojavljuje poput uljeza koji najavljuje posvemašnju Ivaninu razgolićenost. U posljednjoj sceni Ivana/Dijana Vidušin dolazi do zida. Saginje se do plitkog sanduka, ne puno većeg od onih gajbica za prve proljetne rasade povrća. Iskopava zemlju, tražeći posmrtne ostatke likvidiranog oca. Izbacuje grumenje zemlje iza sebe, dugo, dugo…

Zatim dođe do ruba scene, sva balava i prljava. Pusta zemlja tužno zamiriši i naseli nam nozdrve. „To bi bilo sve za večeras“, kaže Ivana i zaključi stand up. Sve one licemjerne dogmatike (što naređuju zakone o Vukovaru kao gradu od posebnog pijeteta a zapravo ga smisleno zakopavaju u grad-grob) natjerao bih na ovu čudesnu predstavu. Ali, ne sluša bagra istinske duše. Oni te žene, bjednici kakvi već jesu, štemaju iza svojih kućnih roleta. Samo, uzalud im je. Jače ste, vile naše. Čuvarice našeg smisla.

Davor Špišić
Telegram autor
74 članka Više o autoru
Više s weba