Kako je Alisa u Zemlji čudesa izmislila nadrealizam i promijenila književnost
Prošlo je 150 godina otkako je Lewis Carroll napisao svoju "Alisu u Zemlju čudesa"
Svijet je krenuo nekim čudnim smjerom. Nives Celsius je nagrađena spisateljica, a “Pedeset nijansi sive” služe kao primjer visoke književnosti. Moram li isticati da ne živimo u svijetu ništa manje apsurdnom od onoga u kojem histerično skakuće hipertočni zec, u svijetu gdje ludi klobučar organizira čajanke za čovjekolike gusjenice, a djevojčica imena Alisa mijenja svoju visinu češće nego što ameba mijenja svoj oblik?
Prošlo je 150 godina otkako je Lewis Carroll napisao svoju “Alisu u Zemlju čudesa”. Da je ta knjiga objavljena danas zasigurno bi dobila etiketu političke alegorije. Nije viktorijansko doba bilo ništa manje čudno od našega, barem ako je za vjerovati znastvenicima koji u poznatoj Carrollovoj priči vide odbljeske tog vremena.
O povijesti knjige
Lewis Carroll zapravo je samo pseudonim pod kojim je pisao matematičar i logičar Charel Dodgson. Što god da mu je zujalo kroz glavu kad je pisao Alisu, činjenica je da je ona napisana kako bi unijela dozu zabave u život stvarne djevojčice koja se zvala Alice Liddell.
Ovu nestvarno dobru knjigu punu parodija i dosjetki viktorijanska je književna kritika 1865. ocijenila začuđujuće dobrom. Doduše, donja granica, barem što se godina tiče, dugo je bila predmetom diskusije. Još u ne tako davno, 1969. godine, bila je djeci nedostupna zbog svoje reputacije horor priče. Dobro, možda bismo u knjizi mogli pronaći elemente koji impliciraju takve trenutke (luđakinja koja vlada dijelom zemlje vjerojatno je malo previše oduševljena dekapitacijama), ali u stvarnosti u Zemlji čudesa nikad nije pala ni jedna jedina glava.
Sva izdanja malene Alise
Prvo izdanje knjige pravi je raritet. Ostalo je još samo 25 primjeraka te edicije. John Tenniel, čovjek koji je vizualno opremio knjigu, nije bio oduševljen replikama svojih ilustracija u tom izdanju i zahtijevao je da se sve knjige povuku iz prodaje.
Naravno da postoje i mnogi prijevodi Carrollove književne uspješnice. Mada, treba priznati da su se jadni prevoditelji vraški namučili s prevođenjem svih Lewisovih besmislica i dosjetki. Možda je najzanimljiviji od svih postojećih prijevoda onaj Salvadora Dalija iz 1969. godine. Vjerujem da nije nimalo teško zamisliti nadrealista koji ilustrira nadrealno.