Ljubica Jović, koja je prije 50 godina utjelovila Lauru u 'U registraturi', za Telegram: 'U modi je senzacionalizam. Nema pristojnosti'
Pedeset je godina od početka emitiranja jedne od naših najvećih serija "U registraturi", gdje je maestralno utjelovila Lauru
Kad pripremate novi komad, tekst vam ne da mira, stalno vam se vrti u glavi, bremeniti ste njime. To je vrijeme sazrijevanja. Dogodi se da pođete pogrešnim putem, pa se morate vratiti na početak. A kada jednog dana sve postane jednostavno - to je znak da je osoba postala vaša. Nema veće sreće od toga.
U zlatno doba hrvatske, odnosno jugoslavenske kinematografije, njena se glumačka osobnost svojim iznimnim talentom, sjajnom televizičnošću, neobičnom elegancijom, ljupkim šarmom i, nadasve, inspirativnom skromnošću uzdigla iznad svih ostalih. Moglo bi se reći da su se televizija i film u nas razvijali zajedno s njenim (ne samo) glumačkim bićem: svoje je umjetničke korake započela u eri prodora ovih medija u najšire pore društva, te danas stoji kao jedna od posljednjih svjedokinja perioda o kojem mnogi – čak i oni rođeni puno kasnije – govore s nostalgijom. Velika Ljubica Jović.
Njen glumački opus dominira našom kolektivnom memorijom i nacionalnom kulturom – prvenstveno, njeno maestralno utjelovljenje jedne od prvih femme fatales domaće televizije – Laure u “U registraturi”; no tu su i druge divne uloge koje je ostvarila igrajući u klasicima kao što su “H-8, “Svoga tela gospodar”, “Vlak bez voznog reda” ili, primjerice, “Martin u oblacima”. No, najveće je majstorstvo Jović pokazivala u onoj umjetnosti kojoj je pamćenje kratko; u onoj koja se krije iza kazališnog zastora.
Teatar joj je – puno je to puta ponovila tijekom našeg razgovora – uvijek bio na prvom mjestu, a ljubav prema njemu danas čuva čitajući o hrvatskim predstavama u Švicarskoj, gdje već dugo živi, ali i vjerno prateći tamošnju kazališnu produkciju. Pedeset je godina od početka emitiranja jedne od naših najvećih serija – “U registraturi”, a 54 od povratka “Kraljeva” Miroslava Krleže na scenu njenog matičnog teatra Gavelle. Pa, onda, red je bio da razgovor s jednom od naših najvećih glumica načnemo upravo s njenom prvom ljubavlju.
TELEGRAM: U kakvom vam je sjećanju ostalo vrijeme u kojem ste stvarali “Kraljevo” u režiji Dine Radojevića, kao i sama predstava?
JOVIĆ: Predstava je ostala u sjećanju, no proteklo vrijeme donijelo je polagane ali velike promjene u našim životima, počevši od digitalizacije i umjetne inteligencije… Životi moje generacije bili su obilježeni ožiljcima rata i neimaštinom, ali smo znali da svakoga čeka njegovo mjesto u društvu. Sve kolegice s moje godine dobile su angažman u Zagrebu.
Vladala je pristojnost u ophođenju. A onda je došlo razdoblje u kojem je čovjek počeo izražavati svoju slobodu na način da više nije imao poštovanja prema drugima, niti želje da te druge i drugačije sasluša. U modi je senzacionalizam, lažni imidž. Sretna sam što u vrijeme kada sam radila još nije postojala žuta štampa; nismo se zadržavali na nebitnome, mogli smo se koncentrirati na svoj rad.
TELEGRAM: Uvijek ste bili skromni…
JOVIĆ: Vrlo sam se ozbiljno posvetila svome pozivu. Još kao studentica igrala sam u teatru, na filmu i televiziji; snimala sam brojne emisije na radiju. Ali, moja najveća ljubav ostalo je kazalište, iako sam uvijek bila svjesna efemernosti toga poziva. Magija koja se odvija na kazališnoj sceni, spuštanjem zavjese – nestaje. Pa iako komad ima brojne reprize u kojima ništa ne mijenjamo – sve je fiksirano – drugoga dana nastaje novi doživljaj koji se rađa u interakciji s publikom. Način na koji publika diše i osjeća zajedno s nama na sceni čini da predstava raste i sazrijeva iz reprize u reprizu; rađaju se nove nijanse. Prekrasan osjećaj.
TELEGRAM: Na počecima karijere, govoreći o razlici između kazališta i filma, rekli ste kako ne biste mogli razdvojiti jedno od drugog, jer svaka od tih umjetnosti ima posebnih, samo svojih draži. Je li se to mišljenje 65 godina kasnije promijenilo?
JOVIĆ: Nije se uopće promijenilo, ali ja sam se posvetila teatru, a film i televizija događali su se usput. Bila sam angažirana u Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjoj Gavelli, te sam, još kao studentica, igrala glavnu ulogu Lidu Matis u predstavi Pavela Kohouta “Takva ljubav”. Predstava je bila na repertoaru nekoliko sezona. Subotom i nedjeljom, popodnevne i večernje predstave – gledalište uvijek puno, mokro od suza; svi su plakali, budući da mlada djevojka zbog nesretne ljubav počini suicid bacivši se pod vlak kao Ana Karenjina. Naše predstave imale su brojne reprize. Nismo se morali boriti za slobodne termine s operom i baletom kao u HNK-u.
TELEGRAM: Govore da će uskoro dobiti novu scenu u Adžijinoj.
JOVIĆ: To je sjajno. Ništa ne može nadoknaditi kontinuitet igranja predstave iz večeri u večer. Premijera je tek početak života jedne drame, prvi susret s publikom; a ona vas iznenadi kada reagira na mjestima na kojima niste očekivali. To vam daje novi impuls.
TELEGRAM: Vratimo se na čas na vaše ‘Kraljevo’…
JOVIĆ: Igrala sam epizodu, ali cijeli je ansambl bio za čitavo vrijeme trajanja predstave prisutan na sceni. To je bila prava, velika ansambl predstava i svi smo u njoj uživali, lijepo smo se družili. Postigli smo uspjeh gdjegod da smo došli. Igrali smo predstave s punim angažmanom, kao da je premijera. Tu disciplinu, osim Gavelle, njegovao je i Teatar u gostima Relje Bašića. A publika vam je uvijek zahvalna… na kraju smo svi umorni i sretni.
Znate, osnivanje Zagrebačkog dramskog kazališta pod vodstvom Branka Gavelle i grupe mladih glumaca koji su mu se pridružili napustivši HNK bio je veliki događaj u Zagrebu, kao i svaka njihova nova premijera. Taj primat trajao je godinama. Raduje me da je Gavella konačno obnovljena, i zbog mojih kolega, ali i zbog publike. Čestitam svim zaposlenicima na tome što su hrabro prebrodili nepovoljna vremena i na tome što sezona teče punim zamahom. Koliko čujem, sve su predstave uspješne i to me silno raduje.
TELEGRAM: Po čemu se razlikovala zagrebačka glumačka škola od ostalih?
JOVIĆ: Zagrebačka škola bila je poznata po dobroj dikciji – na tome je inzistirao Gavella. Govorio je da osnovna pristojnost zahtijeva od glumca da ga publika razumije. Gavella nije volio film zbog toga što je snimka fiksirana, uvijek ista, bez obzira na profil publike. S druge strane, Ranko Marinković, nakon što smo “Gloriju” snimili za televiziju, bio je oduševljen mogućnošću kamere da gledateljima na ekranu približi svaki detalj vašeg lica.
TELEGRAM: Kada ste već spomenuli Marinkovića, po mnogima je vaša “Glorija” najbolja što ju je hrvatsko glumište vidjelo.
JOVIĆ: Tek sam upisala studij glume kada su zagrebački kazališni život obilježile dvije snažne ličnosti – Bojan i Mira Stupica. Redale su se predstave, jedna bolja od druge. Onda je došla na red praizvedba Marinkovićeve “Glorije”. Svi studenti glume i režije bili su uzbuđeni jer je Ranko bio naš profesor. To je bila velika spektakl predstava – Glorija kao heroina. Redatelj Božidar Violić, radeći predstavu mnogo godina nakon praizvedbe, Gloriju je percipirao kao žrtvu i u tome je razlika tih dviju predstava.
TELEGRAM: Povoda za razgovarati s vama je puno, a ovih je dana i pedeset godina od početka emitiranja serije “U registraturi”.
JOVIĆ: To je pola stoljeća!
TELEGRAM: Kada se to tako verbalizira, kako vam se to čini?
JOVIĆ: Normalno. “U registraturi” je bila prva televizijska serija snimljena u koloru. Snimili smo deset epizoda u šest mjeseci ali zbog restrikcija struje nije bila završena montaža pa smo, od deset planiranih, izašli samo s devet epizoda.
TELEGRAM: Navodno je tisuću kostima šivano za tu seriju?
JOVIĆ: Ja sam imala 22 kostima i jedne cipelice koje su zakazale na snimanju lirske scene u kojoj Ivica plete Lauri vijenac od poljskog cvijeća. Odjednom sam počela šepati, jer je peta ostala negdje u travi. To je drugi tekst Ante Kovačića koji sam radila s Joakimom Marušićem za zagrebačku televiziju. Prvi projekt bio je serija “Fiškal”, snimljena još u crno-bijeloj tehnici. Joakim je bio zaljubljenik te literature. Zahtijevao je apsolutnu tišinu u studiju i nije dozvoljavao da nas itko sa strane ometa.
TELEGRAM: Na koji način u vašem glumačkom biću funkcionira oživljavanje lika? Tražite li unutar sebe dijelove lica ili sebe u njima?
JOVIĆ: Nastojim im se približiti i doći do njihove intime i nutrine. Nije ih dovoljno razumjeti – morate ih zavoljeti, kao majka svoje dijete, da biste ih mogli braniti. Majka će svoje dijete uvijek obraniti.
TELEGRAM: Je li vam bilo teško braniti neka lica?
JOVIĆ: Bavljenje teatrom uvijek mi je bilo prioritetno. Moj privatni život – koji ja zovem mojim malim životom, često je bio na čekanju. No, bez obzira gdje ste i što radite, kada pripremate novi komad, tekst vam ne da mira, stalno vam se vrti u glavi, bremeniti ste njime. To je vrijeme sazrijevanja – ponekad ide brže, ponekad sporije. Dogodi se da pođete pogrešnim putem, pa se morate vratiti na početak. A kada jednog dana sve postane jednostavno – to je znak da je osoba postala vaša. Nema veće sreće od toga.