Enes Vejzović: ’Važno je danas igrati Krležino ‘Kraljevo’, snažan iskaz umjetničke razočaranosti u društvo’

VEJZOVIĆ: Veliki sam obožavatelj Krleže, pogotovo njegove “prve dramske faze”. Iskrenost, strast, brutalnost i cinični humor… sve me to kao mladog čovjeka oduševilo. “Kraljevo” vidim kao snažan iskaz umjetničke razočaranosti u društvo i bespomoćni vapaj protiv nadolazeće ratne strave. Velika djela su velika jer u svakom vremenu komuniciraju sa stvarnošću. Zato je upravo danas jako važno postaviti upravo “Kraljevo”, upravo u Zagrebu.

TELEGRAM: Unatoč tome što ste više od četvrt stoljeća na kazališnim daskama, ovo je prvi put da igrate u nekom Krležinom komadu.

VEJZOVIĆ: Istina, ovo mi je prvi Krležin tekst koji radim u životu… valjda mi nije i zadnji. Kada se govori o njegovom dramskom opusu, zapanjujuće je to da on traje zapravo tek dvadeset godina – od 1910. do 1930.; svoju posljednju dramu “Aretej” piše 25 godina nakon što se prestao baviti pisanjem za kazalište. U ta dva desetljeća Krleža nas je zadužio najznačajnijim ekspresionističkim komadima, u koje spada i “Kraljevo”, zatim najboljim psihološko-naturalističkim i, na kraju, briljantnim građanskim komadima. Dakle, tri potpuno različita tematska i stilska smjera, a u svima je autentičan i ostaje nedostižan, do danas. Dotakli smo se samo njegovog dramskog pisma, a gdje je sve ostalo…

TELEGRAM: Kakva je podjela? Ovo se djelo rijetko postavljalo…

VEJZOVIĆ: Igram Štijefa, utopljenika zbog nesretne ljubavi. Filip Križan igra Janeza, Lara Nekić Anku, a Darko Milas Herkula.

TELEGRAM: A Svrtan?

VEJZOVIĆ: Boris igra svojevrsnog vodiča kroz radnju, ali ne klasičnog naratora već otjelovljeni glas razuma u sukobu s ludilom “Kraljeva”. Krleža ukida kontinuiranost dramske radnje i uspostavlja simultanost kao prevladavajući dramaturški postupak. Desetih i dvadesetih godina prošloga stoljeća to je bilo zaista revolucionarno, a za srednjestrujaška kazališta i redatelje zbunjujuće.

“Kraljevo” je praizvedbu doživjelo tek pedesetih godina u Beogradu. Redatelj Miroslav Dedić svoje je “Kraljevo” osmislio kao koncertno čitanje, glumci su bili odjeveni u svečana odijela, a glumice u svečane haljine; ispred sebe su na notnim stalcima imali otvorene tekstove. Na sceni su bili raspoređeni kao filharmonijski orkestar.

TELEGRAM: Često se govori o onom legendarnom “Kraljevu” Dina Radojevića. Kako Dolenčić čita tu dramu?

VEJZOVIĆ: Krešo je na naš sajam došao i kao dacar i kao Purgar i pijani kožar, i gazda Japica, kao kumek, fakin… “Kraljevo” radi jednostavno, maštovito i osobno, kako se pravo kazalište jedino i može raditi. Gledao sam snimku čuvene predstave iz 1970. i moram priznati da ne dijelim masovno oduševljenje; možda zato jer je snimka loša (smijeh).

TELEGRAM: Dolenčić je režirao vašu prvu predstavu u Gavelli, “Zlatno tele”, a suradnja se proteže do današnjih dana kroz razne predstave – “Dolina Ruža”; u “Candideu” ste igrali naslovnu ulogu, kao i u njegovom “Umišljenom bolesniku”, slijedila je “Cigla”, sada “Kraljevo”. Dolenčić voli vašu glumačku osobnost?

VEJZOVIĆ: Dolenčić me zaposlio u Gavelli. U njegovim sam predstavama odigrao neke od svojih najvažnijih uloga u životu. Bio mi je podrška u mojim redateljskim pothvatima. Kadgod radi u Gavelli, njegova posvećenost, energija i karizma preplave cijelo kazalište. Njegova radost stvaranja kazališta je zarazna i zato nikada ne propuštam priliku raditi s njim.

TELEGRAM: Kako se rodila ideja da režirate Zellerovu “Majku” i tako – na sjajan i dojmljiv način – dovedete tog zanimljivog autora na hrvatsku pozornicu?

VEJZOVIĆ: Smatrao sam da kazalište Gavella i zagrebačka publika zaslužuju vidjeti predstavu napravljenu po jednom od najvažnijih autora današnjice. Ono što me je fasciniralo u “Majci” jest Zellerova vještina da s tako malo jednostavnih riječi progovara o izuzetno kompliciranim i teškim temama. Predstavu smo zaista radili s puno entuzijazma i drago nam je da je kritika prepoznala naš trud, no još mi je draže što je zagrebačka publika oduševljena predstavom. Karte se rasprodaju nekoliko sati nakon što se objave termini. Hvala dragoj publici na tome.

TELEGRAM: Planirate li se latiti i druga dva dijela te Zellerove obiteljske trilogije? Zašto ste baš odabrali “Majku”?

VEJZOVIĆ: Jer je “Majka”, po mom sudu, najzagonetniji i kazališno najintrigantniji komad iz njegove ‘obiteljske trilogije’. To je bio razlog zašto sam je odabrao, no ne mislim da su “Otac” i “Sin” loši. Siguran sam da bi bilo zanimljivo režirati “Sina” u nekom kazalištu. Možda to nekoj ravnateljici ili ravnatelju padne na pamet (smijeh).

TELEGRAM: Predsjednik ste Gavellinog Kazališnog vijeća. Kad ste se već dotakli uprave kazališta, možete li dati ocjenu vlastitom teatru sada, nakon povratka u Frankopansku? Na kojim segmentima još treba poraditi?

VEJZOVIĆ: Svakako valja poraditi na što hitnijem zapošljavanju još nekoliko ljudi u tehnici i, naravno, nedostaje nam mladih glumica i glumaca. Ne želim ovdje kukati, ali kada kazalište dobije još jednu pozornicu, a ne dobije još radnika koji je trebaju opsluživati – onda kao da i nije dobilo novu scenu. Smisao male scene i jest da se na njoj odigravaju predstave paralelno s odigravanjem predstava na velikoj sceni. Zahtjevi za otvaranje novih radnih mjesta poslani su u grad prije, čini mi se, pet mjeseci. Ne znam gdje je zapelo i zašto još uvijek čekamo.

TELEGRAM: Često i veselo putujete s “Testosteronom” Teatra Exit. Biste li voljeli da i “Majka”, s obzirom na manju tehničku zahtjevnost, krene na gostovanja?

VEJZOVIĆ: “Testosteron” igramo diljem Hrvatske i gdjegod dođemo ispraćeni smo ovacijama. Radi se o briljantnoj komediji o muško-ženskim odnosima s kritikom mačizma i patrijarhata. Radnja otprilike ide ovako: Vjenčanje iz pakla. Mladenka je pobjegla s oltara. Mladoženja kipi od bijesa. Stolovi su postavljeni i divlja zabava na kojoj su samo muškarci počinje. Sve u svemu, luda noć. A “Majka” u ožujku ima dogovorena gostovanja u Samoboru i Đakovu te premijeru u Koprivnici. Mislim da u travnju ide i u Pulu.

TELEGRAM: Kako je vaša punica Božidarka Frajt? Razgovarate li zajedno o teatru na obiteljskim ručkovima?

VEJZOVIĆ: Naravno da razgovaramo o teatru, no puno više o filmu i vremenima velikih filmskih zvijezda. Moja punica je posljednja istinska živuća zvijezda tog mitskog filmskog perioda, zato je veliko bogatstvo slušati priče i iskustva iz tog razdoblja, čak i kada čujem istu priču više puta. Ponavljanje je majka znanja (smijeh).

TELEGRAM: Snimate li što?

VEJZOVIĆ: Snimam seriju “Bijeli put” u produkciji Maxima filma za Hrvatsku televiziju. Režira Tomislav Rukavina. Riječ je o kriminalističkoj seriji u šest nastavaka po scenariju Emira Imamovića Pirkea. Policajci smo Nina Violić, Sanja Milardović, Franjo Dijak i ja. Ganjamo zlikovce koje neću nabrajati (smijeh).

TELEGRAM: Za kraj, kakvu vam asocijaciju budi riječ “sajam”?

VEJZOVIĆ: 29. veljače 2024. Frankopanska 10. Gradsko dramsko kazalište Gavella. Krleža. “Kraljevo”. Sudnji dan je. Mrtvaci hodaju po zemlji.