Maestro Scorsese je čudesnim režijskim umijećem ispričao priču o univerzalnom, iskonskom zlu zakopanom u svakom društvu

Kako je pleme polagalo pravo na zemlju i sve što je u njoj, počeli su dobivati prihode od vađenja. Isprva svega nekoliko dolara po glavi pripadnika plemena, ali kako je tržište nafte drastično raslo, cifre su postajale suludo velike. Uračunato s današnjom vrijednošću, samo 1923. pleme je dobilo više od 400 milijuna dolara. S obzirom na to da se iznos dijelio na nekih dvije tisuće ljudi, Osage su po glavi stanovnika bili uvjerljivo najbogatiji ljudi na svijetu.

Pomna studija začudnosti ljudskog karaktera

Umjesto da skapavaju od gladi – moglo se pročitati u nekim od tadašnjih novina – ovi Indijanci uživali su stalan prihod zbog kojeg su i bogati bankari bili zeleni od zavisti. Ne čudi da se u to vrijeme još uvijek relativnog bezakonja, osobito na preostacima nekadašnjeg Divljeg zapada, u njihove gradiće sjurila sva sila lopova, prevaranata, ubojica i ostalih hulja koji su htjeli svoj komadić “nezasluženog indijanskog bogatstva”.

To će u jednom trenutku rezultirati “Vladavinom terora”, kako je to ostalo zapamćeno, serijom ubojstava u kojoj je tijekom svega nekoliko godina ubijeno barem nekoliko desetaka, a vjerojatno i puno više pripadnika plemena Osage, sve dok se u priču nije umiješao federalni odjel koji će uskoro postati poznat pod imenom FBI. Potencijal za velebnu priču epskog karaktera teško da može biti veći.

Prekaljeni maestro Martin Scorsese, jedan od posljednjih velikana holivudskog gangsterskog epa, u svojim Ubojicama cvjetnog mjeseca priči ne pristupa iz klasične perspektive potrage za ubojicom – kako je to učinio David Grann u knjizi koja je poslužila kao predložak – nego se upušta u pomnu studiju karaktera ljudi koji su bili u samom središtu ovih događaja. Rezultat je u svakom smislu spektakularan. Česti kritičar dominantnih holivudskih tendencija, Scorsese još jednom autoritativno pokazuje kako bi veliki, ambiciozni film trebao izgledati.

Neke od najupečatljivih ranih scena koje pamtim

Nakon uvodnog prologa, američki redatelj briljantno oslikava bujajući, prašnjavi gradić Fairfax: tih nekoliko minuta tadašnje svakodnevice, s gomilama doseljenika koji stižu vlakom, odnosno nakrcanim ulicama čiju živost pokreće ponajprije indijanski novac, ulaze u neke od najupečatljivijih ranih scena koje pamtim. I protagonistu Ernestu Burkhartu (Leonardo DiCaprio), koji je upravo stigao s europskih bojišnica Prvog svjetskog rata, sve ovo pomalo djeluje karnevaleskno, poput izokrenutog svijeta.

Teško, doduše, da bi on to baš tako opisao. Ernest je priprost, slobodno bi se moglo reći posve priglup tip, sklon dobrom piću i ženama (kakvim god), elementarno pismen, a zbog ranjavanja u ratu, u kojem je služio kao kuhar, nesposoban za rad. Barem tako govori svom stricu Williamu Haleu (Robert De Niro), čovjeku koji se voli nazivati “kraljem Osage brežuljaka”, lokalnom biznismenu i dobročinitelju, rezervnom šerifu i velikom prijatelju plemena Osage. De Niro ga igra s tako efektnom ljigavošću da gledatelju ne treba puno više od par scena da ustanovi da je upravo on središnji zločinac ove priče.

Hale svom nećaku brzo natukne da bi bilo posve zgodno kad bi si pronašao “crvenu” ženu i pronađe mu posao vozača. Ne prođe dugo prije nego što u njegov auto jednog dana uđe zanimljiva Mollie (Lilly Gladstone) kojoj, s druge strane, on također zapne za oko. Ona je, dakako, svjesna da je on još jedan u nizu bijelaca zainteresiranih za njezin novac, no jednako tako osjeća da njegova stvarna naklonost nije hinjena, pa usputni flert postupno prerasta u ljubavni odnos. Potaknut savjetima strica i brata Byrona (Scott Shepherd), Ernest ne trati vrijeme s prosidbom, a to što Mollie prihvaća manje govori o njegovu šarmu i ljudskim kvalitetama, a puno više o manjku drugih opcija u gradu.

Zavist, pohlepa i mržnja prema novim bogatašima

Dva su temeljna načina bila na koje su bijelci dolazili do novca naroda Osage. Jedan se odvijao legaliziranom pljačkom koja je podrazumijevala dvostruke cijene u gradovima, jedne za bijelce, druge za Osage. Iz perspektive prevladavajuće protestantske etike tamošnjim se Amerikancima ovo bogatstvo činilo posve nezasluženim i nepravednim, pa su bez velike grižnje savjesti otimali novce “nesposobnim” Indijancima.

Uostalom, i federalne su ih vlasti mahom smatrale nekompetentnim pa su im u brojnim slučajevima zakonski propisivale svojevrsne povjerenike koji su, uz nezanemarivu proviziju, morali odobriti njihovu potrošnju novca. Ljudi kao ljudi, Osage su novce dotad trošili na različite načine: neki su njime raspolagali racionalno, pametno ulagali i slali djecu u najbolje europske škole, drugi su kupovali skupe aute, vile, dijamante i rasipali bogatstva na alkohol i kocku (jasno, jedno nije isključivalo drugo). Lako je pretpostaviti kakvu je razinu zavisti, pohlepe i konačno mržnje to moglo izazvati u redovima bijednih doseljenika i lokalnih malograđana.

Iako je, dakle, federalna vlast bez ikakvog ustručavanja i zakonski potvrđivala duboko ukorijenjene predrasude i rasizam, Osage su donekle bili zaštićeni tako što na temelju jedne ranije odluke njihova zemlja nije mogla doći u ruke bijelaca osim pri sklapanju braka, kad su partneri preminulih Indijanaca ostvarivali puno pravo na zemlju i prihode od nafte.

Ograničeni Ernest nesvjestan krajnjih implikacija?

Kad mu je stric natuknuo da u slučaju smrti sestara njegove supruge (a bilo ih je četiri) ti udjeli prelaze njoj, Ernest s nonšalantnom lakoćom čovjeka kolosalne pohlepe i naizgled nepostojećeg moralnog kompasa, povlači potrebne poteze u tom smjeru, čini se, posve nesvjestan krajnjih implikacija stričeve računice.

I dok gledamo kako dobar dio grada sudjeluje u konstantnoj pljački, a potom i očito sustavnom istrebljivanju bogatih Indijanaca, pri čemu sudjeluju svi – od liječnika, preko policije, do novinara – Scorsese ne žuri s uvođenjem saveznih agenata predvođenih Tomom Whiteom (Jesse Plemons), koji će bez većih problema prepoznati kamo krvavi trag novca vodi. Ono što se odvija u zadnjoj trećini ovih impozantnih 206 minuta intrige naposljetku je znatno manje zanimljivo od čudne unutarnje dinamike braka koji unatoč svemu i dalje opstaje, ni zbog čega drugoga nego zbog (iluzije?) ljubavi.

Gledatelj će pritom sâm morati odlučiti nadilazi li Ernestova pohlepa za novcem njegovu ljubav prema supruzi, odnosno je li požuda ili glupost to što ga zasljepljuje u tome da spozna pravi razlog njezine bolesti, kao što će sâm morati odgonetnuti zbog čega je Mollie, znatno inteligentnija, ljudskim kvalitetama višestruko obdarenija osoba, do samog kraja bila sklona naivnom samozavaravanju (još jedna fenomenalna uloga DiCaprija ovdje je pronašla više nego ravnopravnu izvedbu njegove kolegice, dosad slabije afirmirane Lilly Gladstone).

Atmosferu glazbeno zaokružuje Robbie Robertson

Ako se nerijetko i odvija u mračnim interijerima njihova doma, filmu ne nedostaje redateljeve grandioznosti i silne moći oslikavanja duha vremena i prostora, iako ne sumnjam da će mnogima zasmetati trajanje filma (meni se čini da bi ga se negdje oko sredine dalo kratiti za pola sata), njegov pomalo neobičan tempo te svođenje kriminalističke istrage i sudskog postupka na posve sporedni faktor. Možda bi se moglo reći da je film u određenoj mjeri subverzija više žanrova u koje bismo ga mogli svrstati (vestern, povijesna, kriminalistička i ljubavna drama), a u tome jednim dijelom možda i leži njegova izuzetnost.

Između ostaloga i zbog velike involviranosti njihovih potomaka koji i danas žive na rezervatu u Oklahomi, Ubojice cvjetnog mjeseca film je izuzetne autentičnosti, s nizom lucidnih i upečatljivih prikaza mentaliteta i običaja naroda Osage. Scena kad Mollie početkom oluje posjedne i ušutka brbljavog Ernesta, a potom zažmiri kako bi u tišini odali počast prirodnim silama, jedan je od najljepših takvih trenutaka. U nekoliko navrata, manje ili više očigledno, Scorsese se uspješno poigrava i s prodorima simbolizma.

Trebalo bi naglasiti, atmosfera je kvalitetno zaokružena originalnom glazbom nedavno preminulog Robbieja Robertsona, nekadašnjeg Dylanova gitarista, izvornog člana kultnog The Banda i Scorseseova suradnika još tamo od Pobješnjelog bika (1980).

Iskonsko zlo zakopano u svakom društvu

Sjedinjene Američke Države zemlja su kontradikcija i paradoksa, možda više no ijedna druga. Zemlja Deklaracije o nezavisnosti (progresivnog dokumenta o neotuđivim prirodnim pravima čovjeka na jednakost, život, slobodu i traženje sreće), ali i zemlja ropstva, legaliziranog i institucionaliziranog rasizma i duboko u 20. stoljeću.

Povijesno gledano, bila je to zemlja prilika i novih početaka, ali i zemlja u kojoj je pogubni zov novca uništavao čitave generacije ljudi koji su zbog njega odbacivali moral, razum, skrupule, u konačnici i ljudskost. Potpuno u suprotnosti s američkim pravnim i duhovnim temeljima, nicale su zajednice u kojima je čovjek čovjeku bio vuk, društva u kojima su moralne nakaze postajale ugledni građani.

Ubojice cvjetnog mjeseca pokazuju kako se to odvilo s plemenom Osage u Oklahomi. Neka druga priča mogla bi progovoriti o kalifornijskoj zlatnoj groznici. Neka treća, o bilo kojem drugom mjestu na svijetu, bilo kada u povijesti. Generaliziram? Da, ali samo zato što je ovo priča o univerzalnom, iskonskom zlu zakopanom u svakom društvu, potencijalno u svakom od nas.