Meštrovićeva retrospektiva najbolje je što Zagreb trenutno može ponuditi

U gradu čiji mnogi izložbeni prostori i dalje ližu rane od potresa, s više od 200 skulptura postavljenih na tri etaže Galerije, punih četrdeset godina nakon posljednje Meštrovićeve izložbe u Klovićevim dvorima, retrospektiva je, bez imalo dvojbe, najveći kustoski pothvat unazad par godina, potrebna ne samo zato što Zagrebu ovakvih izložbi nedostaje, nego i zato što danas više nije samorazumljivo što je zapravo značio Ivan Meštrović, i koliko su njegove vizije postajale i vizije ljudi s kojima je dijelio narodnost i(li) države.

Kad Meštrovićevo djelo progovori…

Kad je 1917. godine ekscentrični mladac Ulderiko Donadini u svom časopisu “Kokot” Zagrepčanima zaprijetio osvetničkim pogledom Srđe Zlopogleđe – jednog od upečatljivijih junaka iz Meštrovićeva kosovskog imaginarija – u gradu vjerojatno nije bilo donekle obrazovanog mladog čovjeka koji barem načelno ne bi znao o kome je riječ. Danas bi one kojima to ime nešto predstavlja vjerojatno mogli smjestiti u jedan gradski autobus.

Jasno, to je posve normalno. Vremena, heroji (i zablude) se mijenjaju a povijesni zaborav odrađuje svoje, te baš zato valja i pozdraviti naglašavane didaktičke namjere autorica izložbe, odnosno težnju privlačenju i odgajanju novih generacija Meštrovićevih štovatelja.

To bi možda bilo i nešto sretnije izvedeno da se pitanju kulturno-političke kontekstualizacije njegova djelovanja nije pristupilo pomalo ziheraški dosadnjikavo, pa i bojažljivo, kao da će nešto složenija analiza rastjerati zainteresirano pučanstvo. No, s druge strane, legitimna je to autorska odluka, ona koja, naposljetku, posjetitelja ponajprije usmjerava na samu skulpturu. A kad Meštrovićevo djelo progovori, sve je ostalo zapravo manje bitno.

Na naukovanje ga šalju mještani Drniša

Možda ne škodi ako krenemo konzervativno, kako su zamislile Vugrinec i Vujanović. Zauvijek ostajući dubinski i temeljito definiran svojim seljačkim podrijetlom i narodnom tradicijom (nikako ne i njima limitiran), Meštrović se rodio u slavonskom Vrpolju nedaleko od Vinkovaca, gdje su njegovi sezonski tražili kruha, dok mladost provodi čuvajući ovce na padinama Svilaje, u Otavicama pokraj Drniša. Kad je s 11 godina prvi put ugledao Šibenik, katedrala Svetog Jakova za njega je otvorila jedan dotad nepoznat svijet.

Bilo je tu i dječačkih stihova, pokazatelja interesa za književnost, no njegove rezbarije u drvetu, a onda i rudimentarna figurica “Seljak” iz te iste 1894. godine, pokazuju da njegov talent primarno ipak leži u području likovnosti. Figura “Bosanac na konju”, također izložena u Klovićevima, par godina kasnije potvrđuje da sve to nekamo možda vodi, pa će kod drniškog opančara izložiti pojedine skulpture i crteže.

Vijest o talentu mladog meštra putuje relativno brzo: Drnišani ga svojim prilozima 1900. šalju na naukovanje u Split, u klesarsku radionicu Pavla Bilinića, a neće proći dugo prije nego se nađe u Beču, gdje uz pro bono pripremu kod umirovljenog profesora Otta Königa na Akademiji likovnih umjetnosti upisuje kiparstvo.

Suradnja u secesiji i rani iskazi jugoslavenstva

Od splitskog brušenja zanata na likovima Ante Starčevića, Josipa Juraja Strossmayera i cara Franje Josipa I. do bečkog autoportreta u bronci, odnosno portreta njegova učitelja Königa, čija je skulptura prva slijeva kad uđemo u drugu prostoriju aktualne izložbe, napredak je ništa manje nego zaprepašćujuć. “Autoportret s rukom” koji nastaje 1902. mladog majstora pokazuje u buntovnom novom svjetlu, po modi epohe, objašnjava tekst Barbare Vujanović.

Akademski konzervativizam bečke akademije pružio mu je osnove, ali nadahnuća traži sa strane, u pokretu secesije i francuskom gigantu Augusteu Rodinu, ranoj fascinaciji i referentnoj točci na koju će se u svojoj umjetnosti vraćati i poslije. Apsolviravši kiparstvo, na istoj akademiji polazi i arhitekturu, gdje posredno dolazi u doticaj s idejama velikog Otta Wagnera. Možda još važnije, sredinom prvog desetljeća sudjeluje u izložbama novoosnovanog Saveza jugoslavenskih umjetnika “Lada”, naslonivši se tako na svoje još ranije diskurzivne iskaze jugoslavenskog nacionalizma.

U krugu autora bečke secesije niže impresivne nastupe na izložbama diljem Europe, klešući neka od djela po kojima ga danas ponajviše pamtimo, primjerice “Zdenac života” (skulpturu pored koje sam u životu prošao valjda tisuću puta, ali nikad bez da bi je moj pogled barem nakratko okrznuo), kao samo djelić onoga što iz ove secesijsko-alegorijske faze izložba donosi. Nižu se tako gotovo groteskni “Laokon mojih života” (Matoš će skulpturu opisati kao “skandal i svinjariju”), jezivi “Posljednji cjelov” i, primjerice, postavljen u kasnijem segmentu izložbe, više nego sugestivni “Timor Dei”, jedan od temeljaca postava buduće Moderne galerije.

Utopijski jugounitaristički radikalizam umjetnika

Kako bogati industrijalci i poduzetnici tada još nisu bili posve “obezduhovljena zvjerad”, Meštrović je uz pomoć potpore Karla Wittgensteina – oca filozofskog genija Ludwiga – sa svojom mladom suprugom Ružom stigao u Pariz. Mramorna Meštrovićeva “Starica”, tematski srodna i “Majki Jugovića” iz iste godine, donosi simbolističko-naturalistički amalgam na tragu Rodinova pristupa. “S nepogrešivim instinktom za proporciju, pokret i redukciju suvišnog, Meštrović je u ‘Starici’, nastaloj u Parizu 1908. godine, ostvario jedan od najdojmljivijih prikaza ljudskog tijela u povijesti umjetnosti uopće“, smatra autorica izložbe Petra Vugrinec.

Ako se raniji njegovi radovi i mogu tumačiti u politički angažiranom ključu, primjerice spominjani “Timor Dei” (1904.–1905.), potpisan ćiriličnim slovima, aluzija na “političko ugnjetavanje njegova naroda od strane Austro-Ugarske Monarhije” (P. V.), s Parizom počinje rad na “Kosovskom ciklusu”, ishodištu korpusa radova koji su obilježili naredno desetljeće ne samo u smislu vrhunca umjetničkih reprezentacija južnoslavenske ideje, nego i kao izravno nadahnuće konkretnih političkih akcija. Kao član Jugoslavenskog odbora, u njima će tijekom Prvog svjetskog rata i sâm Meštrović preuzeti nezanemarivu ulogu.

Utopijski radikalizam jugounitaristički nastrojenih, mahom mlađih dalmatinskih umjetnika, dotad je već iskrčio svoju stazu. Budući da su, između ostaloga, smatrali da mlaka ideja puke kulturne suradnje (kakvu je zagovarao hrvatski odsjek “Lade”) nikako ne može biti odgovor na političke probleme južnoslavenskih naroda, još 1908. godine formirali su zasebno društvo “Medulić”, s Meštrovićem kao najznačajnijim “bojovnikom” pobunjene “jugoslavenske rase”(o ovoj problematici u svojim recentnim monografijama pišu primjerice Petar Prelog i Sandi Bulimbašić, a čitatelj neće pogriješiti ni ako posegne za knjigom “Trijumf ideje jugoslavenstva”, gdje konkretnije pišem o širim kulturno-političkim odrednicama epohe, odnosno o različitim shvaćanjima jugoslavenstva kao takvog).

Golema konjanička skulptura kraljevića Marka

Narednih godina zamišljena jugoslavenska država, u Meštrovićevim radovima, s vrhuncem u slavnoj rimskoj izložbi gdje je izlagao u paviljonu Kraljevine Srbije, nezadrživo prerasta u gotovo “eshatološki projekt”(Zoran Kravar), primjerice u utjecajnoj zagrebačkoj izložbi “Nejunačkom vremenu uprkos” (1910.), gdje golemi konjanički lik danas izgubljenog “Kraljevića Marka” (medulićevac Jozo Kljaković u svojim memoarima svjedoči da je bio visok oko pet metara) kao da predstavlja plastičnu analogiju ozbiljnosti političkih snova involviranih umjetnika.

Kako sam već natuknuo, uvodničarski karakter retrospektive u Klovićevim dvorima zasigurno simplificira, to jest, reducira kompleksnu političku pozadinu na kojoj je Meštrovićev opus (između ostalih) tih godina rastao, ali zastupljeni radovi više nego dobro dočaravaju specifičnost skulptorove vizije, od prodornih pogleda njegovih triju zagrebačkih “Glava junaka” (možda još impresivnije naznačenih u ledenoj srdžbi nešto ranijeg pariškog “Srđe Zlopogleđe”), pa do monumentalnog “Miloša Obilića”, idealiziranog ratnika izrazito naglašene, mjestimično hipertrofirane muskulature, skulpture koja, naglašava Barbara Vujanović, u starogrčku kompoziciju unosi tada nezamislivu “robusnu pojavnost”.

U nerealiziranom Vidovdanskom hramu Meštrovićevom, pojava smirene skulpture “Moja majka”, naznake budućeg rješenja javne plastike “Povijest Hrvata”, ostavlja posebno snažan dojam. Ovdje valja napomenuti da je Meštrovićeva “junačka faza” još 1912. dobila kontrast u zaokretu ka religioznoj tematici, a religija će u različitim varijacijama ostati trajnom njegovom inspiracijom.

Već uoči rata krenuo je novim putevima

S izbijanjem Prvog svjetskog rata – dočekat će ga u Rimu, kao i neki drugi zapaženi Hrvati – nacionalna tematika dobiva još jedan snažan poticaj, između ostaloga i na propagandnim izložbama u Velikoj Britaniji gdje ga tamošnji političari i intelektualci vješto pretvaraju u simbol južnoslavenske borbe za neovisnost od Austro-Ugarske. Uostalom, još neko vrijeme nakon rata Meštrović će osnaživati pregovarački (simbolički) kapital dinastije Karađorđevića, primjerice potpisivanjem apela jugoslavenskih umjetnika protiv “talijanske otimačine” na Jadranu, što je trebalo poslužiti u zakučastim raspravama uoči Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine.

Kako god, nema sumnje da je kipar već ranije krenuo novim putevima (riječima Grge Gamulina: “Misao nacionalnog spasa ustupa mjesto ideji općeg spasenja, a vizija naroda postaje općečovječanska”), kao i većina onih umjetnika koji su nešto značili (napadajući ponajprije njegove manje nadarene sljedbenike i epigone, Krleža će 1921. u “Savremeniku” prosuditi: “Meštrović je pošao svojim eklekticizmom u gotiku i dalje, a sve se ostalo rasplinulo. Mnogo vike ni za što!”).

Međuraće u život skulptora unosi određenu mjeru mira i stabilnosti: naseljava se u Zagrebu, postaje profesorom na Akademiji i s drugom suprugom Olgom zasniva obitelj. Međunarodne izložbe samo osnažuju njegovo mjesto u likovnom svijetu, a nastavlja i portretirati velika imena europske politike, primjerice prvog čehoslovačkog predsjednika Tomáša Masaryka. Sljedećim segmentom izložbe dominiraju prepoznatljivi ženski aktovi klasične stilizacije i radovi religiozne tematike, primjerice višestruke skulpture Mojsija. Na onoj iz 1918. godine starozavjetnog proroka prikazuje s gotovo animalnim odlikama lica i pogledom koji i dalje mnogo baštini iz odlučnosti “Srđe Zlopogleđe”.

Meštrovićevi spomenici posvuda su oko nas

Treći segment izložbe uglavnom gubi kronološki karakter, a godine na panoima sve se brže izlistavaju. Uz iznimke poput egzemplarnog ženskog lika iz “Dalekih akorda” izloženog u atriju, kao i znatno kasnije brončane statue “Ivana Krstitelja”, ovdje pretežu radovi iz javnospomeničke plastike međuratnog perioda.

Od skulptura koje razmjerno često možemo vidjeti na otvorenom u Zagrebu, Splitu i Beogradu – a koje ovako supostavljene manje upućenima mogu razotkriti koliko je Meštrovića svuda oko nas – ovdje su možda zanimljiviji njegovi Indijanci s lukom, odnosno kopljem, rezultat “logičnog razvoja Meštrovićeva promišljanja herojske figure tijekom nekoliko desetljeća” (B. V.). U originalu postavljeni u Chicagu, u Klovićevim dvorima predočeni su, dakako, u daleko skromnijim gabaritima iz zbirke Gliptoteke HAZU-a.

Budući da su hipersenzibilni glasovi o neprikladnom “romantiziranju i reduciranju prikaza” meštrovih domorodačkih junaka pobjedom zdrave pameti ipak marginalizirani i utišani, na svojoj će američkoj lokaciji po svemu sudeći i ostati, barem do nekog sljedećeg pokušaja.

Najbolje što Zagreb trenutno može ponuditi

Ne bi imalo smisla da ne privedemo kraju i započetu šetnju kroz Meštrovićevu biografiju. S početkom Drugog svjetskog rata pred talijanskim fašistima bježi u Zagreb; kad se pokazalo da neće biti od koristi ustaškom vodstvu, dobiva višemjesečnu kartu za boravak u zatvoru na Savskoj cesti (tamo je završio i spominjani Kljaković, kojeg će pak Meštrović poslije dovesti na radove u rimskom Zavodu sv. Jeronima).

Godine 1942. nastaje i rana skica “Joba”, no ultimativno devastiranog biblijskog nesretnika, izloženog na samom kraju postava, kipar će u brončanu skulpturu genijalno sabiti tek četiri godine kasnije. Prije toga, uz velik pritisak unutarnjih i vanjskih zagovornika Meštrović je najprije pušten u kućni pritvor, a potom, nakon što je lišen statusa akademika, uspijeva ishoditi dozvolu za odlazak na venecijanski bijenale, bez namjere da se vrati.

Nakon višegodišnje rimske epizode Meštrovićev je život Švicarska, sve dok 1947. ne pređe Atlantski ocean. Od predavanja po američkim umjetničkim školama do članstva u tamošnjoj Akademiji priznanja se samo nižu, uključujući i državljanstvo koje mu osobno uručuje Dwight D. Eisenhower. Ako Titova Jugoslavija nije bila zemlja po njegovoj mjeri, privrženost domovini ipak nikad nije bila sporna. Tako joj još deset godina prije smrti darovnicom prepisuje dobar dio svojeg vlasništva, a u njoj je naposljetku i pokopan, u velebnoj obiteljskoj grobnici u Otavicama.

Stvari su ovdje prilično jasne. Ova opsežna, školski zamišljena i profesionalno izvedena retrospektiva našeg najvećeg likovnog umjetnika, unatoč izvjesnim nedostacima, daleko je najbolje što Zagreb (ili bilo koji hrvatski grad) u ovom trenutku može ponuditi. Ponovimo, dakle, za Donadinijem, ali bez njegove prijeteće konotacije: “Neka češće pomisli svaki Zagrepčanin, da će doći dan, kad će morati da gleda u oči – Srđe Zlopogleđe!”