Na Venecijanskom bijenalu dominiraju umjetnici s globalnog juga, izložbi se zamjera ispolitiziranost. Ali ima i pozitivnih iznenađenja

No, već na prvi pogled jasno je da posjetitelje Venecijskog bijenala, kojih u prosjeku ima više od 800.000, novouvedeni namet neće spriječiti posjetiti najprestižniju izložbu u svijetu umjetnosti. I nakon uvođenja takse, od početka 60. Bijenala, venecijanske uske ulice i vodeni taksiji, popularni vaporetti, i dalje su prepuni, a na kupnju ulaznica i ulazak u izložbene prostore mora se predugo čekati.

Izložbu prvi put u povijesti obišao papa

Probleme s gužvama, dakako, nije imao papa Franjo, prvi papa koji je posjetio taj svjetski festival suvremene umjetnosti. Papa Franjo prvo je posjetio zatvor na otoku Giudecca u venecijanskoj laguni, u koji je stigao helikopterom.

U zatvorskom paviljonu svoje su radove izložile i neke od zatvorenica. Izložba “Mojim očima” potaknula je papu da kaže kako je paradoksalno, “ali boravak u zatvoru može označiti početak nečeg novog… što simbolizira umjetnički događaj čiji ste domaćin. Nemojmo zaboraviti da svi imamo greške koje treba oprostiti i rane koje treba zaliječiti – ja također.”

Ove godine Vatikan je prvi puta prikazao umjetnička djela iz svoje prebogate kolekcije u jednom zatvoru. Zbog toga posjetitelji na ulazu moraju predati mobitele, a pročelje zgrade prekriveno je muralom tabana dviju prljavih stopala talijanskog vizualnog umjetnika Maurizija Cattelana, poznatog po skulpturama koje prikazuju papu Ivana Pavla II kojeg je pogodio meteorit.

Dominira globalni jug

Prikazani su radovi koji se bave ljudskim pravima a, među ostalim, tu su i djela feminističkog umjetničkog kolektiva Claire Fontaine, brazilske umjetnice tekstila Sonie Gomes i američke umjetnice Corite Kent. Papa se u zatvorskoj kapeli susreo s umjetnicima koji izlažu na Bijenalu i u paviljonu Svete Stolice te im poručio da njihov rad može pomoći u borbi protiv rasizma, ksenofobije, straha od siromaštva i nejednakosti. “Svijet treba umjetnike”, zaključio je.

Papin posjet Veneciji protumačen je također kao rehabilitacija Corite Kent, poznate kao pop art časne sestre. Njene je radove sredinom prošlog stoljeća tadašnji kardinal i nadbiskup Los Angelesa James McIntyre proglasio bogohulnima. Za razliku od njega, papa Franjo je kazao da su sestra Kent, Frida Kahlo i Louise Bourgeois umjetnice koje nas uče važnim stvarima.

Budući da je Bijenale odraz svoga vremena, na njemu su ove godine izložena brojna umjetnička djela koja se bave političkim nemirima, sukobima, demonstracijama, ratovima. Uočljivo je da je relativno malo instalacija ili digitalnih medija, koji su nekada zauzimali golem prostor. Na ovogodišnjem Bijenalu, umjesto umjetnika iz Europe i Amerike dominiraju umjetnici s globalnog juga, iz Afrike, Azije, Latinske Amerike, s Bliskog istoka. I, dakako, velika većina tih umjetnika potpuno je nepoznata čak i redovitim posjetiteljima Bijenala.

Instalacije od mirisa i trulog voća

Kako bismo prikazali svu različitost, bogatstvo, raznovrsnost i specifičnost umjetničkog stvaranja u svijetu, navest ćemo djela samo nekoliko umjetnika koji to ponajbolje ilustriraju. Ima tu, dakako, svega, od vrhunskih djela do pukog kopiranja starih stilova i trendova, ali svi oni, svaki na svoj način, ilustriraju način života, kulturu i vrijednosti društava u kojima stvaraju.

Tako je, primjerice, umjetnik Koo Jeong u paviljonu Južne Koreje predstavio posjetiteljima brončanu skulpturu iz koje izlaze različiti mirisi o kojima mu je govorilo više od 600 turista i domaćih ljudi dok su odgovarali na njegovo pitanje: “Koje je vaše mirisno sjećanje na Koreju?”

U paviljonu Nigerije, osam umjetnika izložilo je replike beninskih brončanih medalja koje su opljačkali Britanci u 19. stoljeću, a umjetnica Ndidi Dike pokazala je skulpturu u spomen na prosvjede protiv policije 2020. U japanskom paviljonu izložena je instalacija “Compose” umjetnice Yuko Mohri, poznate po radu s gotovim materijalima i ugrađivanju zvuka u svoje skulpture. U djelu “Dekompozicija”, niz visećih svjetala spojen je na elektrode umetnute u trulo voće, čija vlaga stvara električne signale koji napajaju žarulje. Voće će se na kraju kompostirati.

Zlatni lav aboridžinskom umjetniku

Poljski paviljon posvećen je pjesmi “Ponavljaj za mnom II” ukrajinskog kolektiva Open Group, koji govori o ratnim stradanjima ljudi u Ukrajini. Na ulazu u zatvoreni izraelski paviljon, kojeg su čuvali karabinjeri, posjetitelje je dočekao natpis: “Umjetnici i kustosi izraelskog paviljona otvorit će izložbu kada se postigne sporazum o prekidu vatre i oslobađanju talaca.”

Fondacija modnog brenda Prada predstavila je švicarskog umjetnika Christopha Büchela, koji je postavio izložbu pod nazivom “Monte di Pietà” u kojoj istražuje teme duga i financija.

Zlatni lav za najbolje nacionalno sudjelovanje dodijeljen je Australiji. Žiri je naglasio kako je u tom tihom moćnom paviljonu Archie Moore mjesecima radio na crtanju kredom monumentalnog obiteljskog stabla Prvih naroda. Tako je 65 tisuća godina povijesti, zabilježene i izgubljene, ispisano na tamnim zidovima kao i na stropu, tražeći od gledatelja da popune praznine i zavire u inherentnu krhkost ovog žalosnog arhiva.

Kritika se ne slaže

U jarku vode plutaju redigirani službeni državni zapisi, koji odražavaju Mooreova intenzivna istraživanja kao i visoke stope zatvaranja, teroriziranja i ubijanja ljudi iz Prvog naroda. Ova se instalacija ističe svojom snažnom estetikom, lirizmom i zazivanjem zajedničkog gubitka zbog skrivene prošlosti. Sa svojim popisom tisuća imena, Moore nudi i tračak mogućnosti za oporavak.

Slovenski likovni kritičar Aleksandar Bassin, bivši ravnatelj Gradske galerije u Ljubljani koji se bavi novim pojavama u suvremenom slikarstvu, grafici i kiparstvu i koji je bio na svim bijenalima od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, ne slaže se baš s ocjenama žirija. On je svojedobno bio i zamjenik komesara jugoslavenskog paviljona na Bijenalu dok je u njemu izlagao hrvatski umjetnik Miroslav Šutej. Kaže da se vratio u Ljubljanu pomiješanih osjećaja.

“Archi Moore predstavlja maorsku umjetnost koja se tek prije desetak godina počela pojavljivati na aukcijama ili fondacijama u Europi. No to je etno umjetnost, doduše vrhunska, ali mene se kao likovnog kritičara to nije dojmilo. Uostalom, da je ove godine politika dominirala pri dodijeli nagrada dokazuje to što je Zlatnog lava za najboljeg sudionika Međunarodne izložbe dobio novozelandski paviljon, koji se po likovnim kriterijima ni po čemu ne izdvaja od ostalih paviljona.”

Naglasak na istraživanjima identiteta

Bassin priča kako ga je najviše razočarao kustos i kurator Bijenala Brazilac Adriano Pedrosa. “Pokrio se geslom da smo jedni drugima stranci, ali ovogodišnji Bijenale koncipiran je više po političkim nego umjetničkim kriterijima. Uvedena su neka čudna mjerila.”

U njemačkom paviljonu izložene su instalacije umjetnika Yael Bartana i Ersana Mondtaga, koje simbolički govore o temama koje razdvajaju nacije, kulture i povijesna razdoblja, nastojeći tako obogatiti dijalog o migraciji i interakciji različitih kultura. U francuskom paviljonu, konceptualni umjetnik Julien Creuzet, uz potporu Kulturnog fonda modne marke Chanel, predstavlja složeno auditivno i vizualno putovanje koje se uvelike oslanja na njegove karipske korijene. Njegova izložba kombinira digitalne medije, zvučne instalacije i poetske kolaže kako bi stvorila narativ koji prolazi kroz kontinente i povijesti.

Inuuteq Storch u danskom paviljonu predstavlja fotografije o životu na Grenlandu. Zvučna kulisa izložbe – koja sadrži ambijentalne arktičke zvukove – nadopunjuje vizualni narativ, nudeći multisenzorno razmišljanje o grenlandskom identitetu, otpornosti i utjecaju ekoloških i kulturnih promjena na autohtone zajednice.

Kineska izložba najimpresivnija

U senegalskom paviljonu prikazuju se umjetnička djela umjetnika Aliouna Diagnea, koji koristi tradicionalni kanu ukrašen senegalskim tekstilom te živopisnu paletu i fragmentirane kompozicije nalik na slagalice u svojim slikama kako bi istražio teme zajednice, svakodnevnog života i društvenih izazova u Senegalu.

Rumunjski umjetnik Serban Savu bilježi fotografskim aparatom trenutke svakodnevnog života te poziva gledatelje na razmišljanje o osobnim doprinosima društvenim promjenama i univerzalnoj potrazi za ravnotežom između rada i odmora.

U kineskom paviljonu postavljena je izložba pod nazivom “Atlas: Harmonija u raznolikosti”. Tu se susreću drevna kineska umjetnička tradicija i suvremeni umjetnički izričaji. U digitalnoj arhivi može se vidjeti niz povijesnih umjetničkih djela, a uz njih i moderni radovi koji crpe inspiraciju iz ovih artefakata. Premda se o radovima kineskih umjetnika, ponajviše iz političkih razloga, relativno malo pisalo, ipak za mnoge je to jedna od najimpresivnijih izložbi na Bijenalu.

Gužve pred ključnim paviljonima

Kao pozitivno iznenađenje, kritičar Aleksander Bassin spominje američki paviljon. “Bilo je tu krasnih igra boja i geometrijskih tijela, ali sve je to nažalost viđeno pred dosta godina.” Amerikanci su se predstavili radovima Jeffreyja Gibsona, koji spaja raznolikost domorodačkih i multikulturalnih utjecaja kroz upotrebu tradicionalnih zanata poput izrade perli i tekstila, u kombinaciji s modernim umjetničkim elementima. Gibson ističe složenost američkih identiteta, posebice zastupljenost domorodačkih i manjinskih zajednica.

Međunarodni kritičari svrstali su među najimpresivnije radove i paviljone dizajn talijanske modernističke arhitektice Line Bo Bardi te britanske i francuske paviljone u kojima su izlagali Britanac John Akomfrah i Francuz Julien Creuzet.

Stvaralaštvo likovnog umjetnika i filmskog redatelja Johna Akomfraha izazvalo je posebnu pozornost. On je kao devetogodišnji dječak pobjegao u Englesku iz Gane, nakon državnog udara 1966. Tijekom proteklih 40 godina, njegovi suradnici i on otkrivali su okrutnu istinu o ropstvu, crnačkom identitetu i o neumoljivosti imperijalizma. Zbog toga je je njihovo stvaralaštvo dugo bilo uglavnom ignorirano.

Rasne nepravde i kolonijalno nasljeđe

Na Venecijanskom bijenalu 2019. svojim filmom “Četiri nokturna” impresionirao je kritičare. Njegov najnoviji rad, “Five murmurations” (Pet mrmljanja), pokušaj je davanja smisla nekim važnim događajima u proteklih 18 mjeseci: od pandemije koronavirusa do ubojstva crnca Georgea Floyda, koje je izazvalo globalne prosvjede u znak podrške pokretu Black Lives Matter.

U jednoj sekvenci filma, fotografije policajca Dereka Chauvina kako kleči na Floydovu vratu postavljene su pored arhivskih fotografija pogubljenog revolucionara Che Guevare i “Oplakivanja nad mrtvim Kristom” renesansnog slikara Andree Mantegne. Njegov dokumentarni esej iz 1986. “Handsworth Songs”, o nemirima koji su izbili prethodne godine u Londonu i Birminghamu u Engleskoj, ponudio je pronicljiv pogled na složenost rasnih odnosa u Britaniji.

Posebno priznanje Kosovu

Mlada umjetnica Doruntina Kastrati iz Prištine za svoj rad “Odjekujuća tišina metala i kože”, koji je izložila u paviljonu Kosova, dobila je posebno priznanje Biennala. Žiri je zapisao kako se “mala, ali moćna” instalacija Doruntine Kastrati referira na feminizirani industrijski rad i trošenje tijela zaposlenih žena.

“Pozivajući se i na ljuske oraha koje se koriste u tvornički izrađenom lokumu, kao i na medicinske dijelove koji zamjenjuju koljena radnika dok prave ove slatkiše, Kastratine elegantne skulpture pozivaju gledatelje da komuniciraju s njima. Vibrirajući zvučni krajolik putuje podom, odzvanjajući u našim kostima i odjekujući širom arenom feminističkog aktivizma.”

Na trgu Santo Stefano dominira pak jarbol s potrganom bijelom zastavom na pola koplja od fiberglasa, koji je izradila bosanskohercegovačka umjetnica Šejla Kamerić. Rad pod nazivom “Prekid” govori o tome kako svaki rat mora završiti razgovorima o miru.

Zastupljeni i hrvatski umjetnici

U hrvatskom paviljonu smještenom u venecijanskoj četvrti Cannaregio, u obnovljenoj bivšoj stolarskoj radioni Fàbrica 33, kustosica Antonia Majača predstavila je projekt “Priručnim sredstvima” umjetnice Vlatke Horvat koja živi u Londonu, a prije toga dugo je boravila u SAD-u. Izložila je crteže ili dvodimenzionalne radove koje su joj poslali njeni prijatelji koji također žive u inozemstvu. U zamjenu im je slala svoje radove koji nastaju u Veneciji za trajanja bijenala. Sadržaj izložbe stalno će se nadopunjavati novim radovima koji će dolaziti.

Na otvorenju izložbe koju je priredio Europski kulturni centar u prostorima Palazza Bembo, Palazza Mora i vrtovima Marinaressa, pod nazivom “Personal Structures, Beyond boundaries”, okupilo se na stotine uzvanika sa specijalnim pozivnicama. Uz bogatu ponudu pića i žive glazbe mogli su na tim prostorima vidjeti radove oko 500 umjetnika. Na reprezentativnom prostoru, na samom ulazu u Palazzo Mora izloženi su radovi dvoje hrvatskih kipara, Nikole Vudraga i Tatjane Kostanjević.

Vudrag je izložio dvije goleme skulpture Atlasa i Prometeja od Corten čelika. Oni prikazuju snažnu interpretaciju mita i bezvremenske ljudske borbe za slobodu i napredak. Povlačeći paralele između mitoloških prokletstava Prometeja i Atlasa i suvremenih izazova, ove visoke skulpture simbolično prikazuju sukobljene pritiske koji oblikuju naše živote i ustrajnost u suočavanju s njima. Tatjana Kostanjević, čije su skulpture postavljene u brojne javne prostore, izložila je u Veneciji brončanu skulpturu žene, koju je nazvala “Relevant”.