Tri epizode. Toliko je trebalo kreatorima HBO serije The Last of Us da pokažu da sav taj hype ipak nije stvar tek dobro osmišljenog marketinga, toliko im je trebalo da uvedu nešto originalno u postojeći svijet istoimene igre koja je prije desetak godina oduševila igrače PlayStation konzola. Nakon solidnog otvaranja i možda nešto slabije druge epizode, Paul Mazin (kreator i scenarist koji nas je oduševio mini-serijom Černobil) u zadnjoj je epizodi naglasak u potpunosti prebacio na ono u čemu igre – pa i zbog svoje unutarnje logike – još uvijek ne mogu parirati televiziji, filmu ili klasičnim narativnim oblicima. Ispričao je fantastičnu priču.
U seriji koja se bavi naizgled nezaustavljivom pandemijom, “zombijima” (recimo) i uspostavom autoritarnih režima koji će istrijebiti većinu onih koji nisu i sami zaraženi, Mazin je zasad najjači dojam postigao ispisivanjem jedne od najmoćnijih ljubavnih priča u posljednje vrijeme, barem kad je o televiziji riječ. Kao i ljubavni par u pitanju, serija je snagu pronašla na neočekivanom mjestu, a čak i ako se na kraju čini da sve to možda i nije bilo esencijalno za nastavak radnje, majstorstvo treće epizode dovoljno je snažan argument u prilog tome da adaptacija ipak vodi nečemu većem od rekreiranja akcijskih sekvenci predloška. Naime, od ovog je trenutka serija zaživjela vlastitim životom.
Kad je igra izašla, njezin autor Neil Druckmann (ujedno i suautor serije) teško da je mogao pretpostaviti koliko će nam svima već biti dovoljno razgovora o pandemiji i nema sumnje da okolnosti stvarnog života unazad nekoliko godina oduzimaju jednu mjeru začudnosti svijetu koji je u njoj stvorio. Kao i njegovi likovi, i mi danas nerijetko funkcioniramo tako što govorimo o vremenu prije i poslije pandemije. Druckmannov je imaginarni svijet pandemijom ipak znatno ozbiljnije promijenjen.
U borbi protiv pandemije države postaje autoritarna
Radnja serije odvija se 2023. godine, dvadeset godina nakon što je nezaustavljiva infekcija izazvana mutacijom Cordycepsa (rod unutar carstva gljiva) u svega nekoliko dana dovela do potpunog kolapsa moderne civilizacije. Svi koji dođu u fizički kontakt sa zaraženima (ugriz, ogrebotina), a njih je možda najlakše opisati kao neku vrstu zomboidnih stvorenja, tijekom nekih 48 sati također se počinju pretvarati u neljude koji će potom pokušati dalje širiti infekciju.
Kao odgovor na pandemiju, Sjedinjene Američke Države u međuvremenu su uspostavile autoritarni režim koji od samog početka počiva na masovnim egzekucijama stanovništva. U devastiranim američkim gradovima formiraju se karantene, atmosferu homo homini lupus situacije između (preostalih) stanovnika dodatno potencira sukob između Vladinih (FEDRA) i pobunjeničkih skupina (Firefly, tj. Krijesnica), a na ruševnim zgradama vidljivi su tragovi postojanja nove religije, ili barem novog kulta.
U seriji pratimo teksaškog građevinarca Joela (Pedro Pascal) od izbijanja pandemije 2003. godine (upravo na njegov rođendan) kad se u samo jednom danu sruši dotadašnji poredak stvari, a on sjeda u automobil sa svojom kćeri Sarah i problematičnim bratom Tommyjem i pokuša pobjeći, prije nego su postali svjesni da se zapravo nema kamo pobjeći. Dva desetljeća nakon osobne tragedije – o kojoj ovdje neću govoriti, ali koju je lako pretpostaviti već nakon letimičnog pogleda na poster serije – Joel se nalazi u Bostonu, s jedne strane radeći mizerne, ali nužne poslove za FEDRU, a s druge, surađujući s pripadnicima Krijesnica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radnja predočena i pomoću efektnih vremenskih skokova
Naš protagonist grub je, nepristupačan i teško da može reći da se ponosi svim stvarima koje je učinio da preživi, a isto vrijedi i za njegovu partnericu Tess (Anna Torv). Dok pokušavaju doći do akumulatora kojim će osposobiti automobil i otputovati u Wyoming (gdje imaju važnog posla), par se zatekne u skrovištu Krijesnica gdje pronalaze ranjenu vođu skupine, Marlene, koja im obeća pomoći ako prokrijumčare dragocjenu tinejdžericu Ellie (Pascalova kolegica iz Igre prijestolja, briljantna Bella Ramsay).
Riskantan, ali u principu jednostavan pothvat pođe po krivu kad se ispostavi da su ljudi zaduženi za preuzimanje djevojke mrtvi, a nakon još jedne očekivane smrti (i jednog manje očekivanog, odvratnog poljupca), Joel i Ellie upute se prema njegovim starim poznanicima, ujedno i protagonistima treće epizode. Isprva nepovjerljiv, Joel počinje vjerovati da bi djevojka uistinu mogla biti ključna za rješavanje problema fungalne infekcije zbog koje su, saznajemo u flashbacku druge epizode, indonezijske vlasti silovito bombardirale svoje gradove (i zasigurno nisu bile jedini).
Kao najveći aduti storytellinga pokazuju se upravo ti efektni skokovi kroz nekoliko vremenskih linija, a kao i gotovo svaka skupa produkcija u posljednje vrijeme, The Last of Us pruža nam uistinu moćne vizuale, ponajprije uvjerljivim kulisama razrušenih gradova koje polako, ali suvereno obuzdavaju korovi, trave i ostali prirodni elementi. Nasuprot toga, prve dvije epizode ponekad se doimaju predvidljivima (mogu misliti kako je tek ako ste igrali igru) i možda suviše često posežu za nekim općim mjestima žanra postapokaliptičnog survivora. No na to valjda čovjek treba pristati i prije nego se upusti u gledanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednako tako, ne može se reći da je u prve dvije epizode najbolje izvedena karakterizacija likova (izuzetak Joelovi kćeri Sarah), što se najbolje vidi i kod samog Joela koji ponekad djeluje suviše “drvenim”, pa čak i nedovoljno spretnim s obzirom na svoju pozadinu u vojsci i dvadesetogodišnje iskustvo preživljavanju u okrutnom svijetu koji ne prašta greške. Pedro Pascal izvrsno utjelovljuje Joela, ali još uvijek nismo dobili njegov složeniji psihoportret.
Netipični teoretičar zavjera bio je u pravu
Ako je to dosad bilo tek naznačeno, mlada, duhovita i izuzetno zrela Ellie u trećoj se epizodi polako pretvara u fascinantnu protagonistkinju, feminističku heroinu koja se ponekad doima i zrelija od svog nevoljkog čuvara Joela, koji ipak polako popušta pred njezinim šarmom. Njihovi razgovori otvaraju dodatnu razinu razumijevanja onoga što se u njihovu svijet zapravo dogodilo, ali funkcioniraju i kao autorski komentari na svježu pandemijsku situaciju. U tom smislu, postavljena su neka prilično racionalna pitanja na koja si svi dugujemo odgovore, osobito zato što valja računati s tim da ova pandemija neće biti posljednja za naših života.
Ipak, u posljednjoj epizodi – koja kao i prva traje nešto duže – u središtu su radnje veoma sposobni Bill (izvanserijsko gostovanje Nicka Offermana) i osoba koja će zalutati u njegovu improviziranu tvrđavu u potpunosti mu pritom promijenivši život. Bill je pandemiju dočekao kao teoretičar zavjera opsjednut oružjem, no njegovo se nepovjerenje prema vladi pokazalo prilično opravdanim i naposljetku strašno korisnim, i dok su svi protekla desetljeća proveli u oskudici, on je uživao u toploj vodi, obilju pristojne hrane i nikako manje važno – osobito u tim okolnostima – zavidnim zalihama finog alkohola.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izuzetan primjer nadogradnje same igre
Kad tamo naposljetku stignu, situacija je znatno drugačija no što su Joel i Ellie očekivali. Trenutak u kojem Joel, potaknutim Billovim rečenicama, konačno popusti pred silinom gubitaka koji su ga zadesili, označava i trenutak nakon kojeg će njegova mlada suputnica neizbježno postati nešto drugo osim tereta kojeg se htio – uz adekvatnu razmjenu – što je moguće prije otarasiti.
Dok smo pratili briljantno ispričanu priču o lojalnosti, nježnosti i ljubavi iz perspektive Billa, namrgođeni krijumčar i njegova lucidna suputnica prestali su biti stranci. Čeka ih put prema zapadu, put na kojem će ih, nakon ove epizode, vjerojatno ispratiti i mnogi koji su već bili nadomak odustajanja od njihove avanture.
Suspregnut ću se od daljnjeg iznošenja radnje, ne samo zato što mnogi vjerojatno još nisu stigli pogledati posljednju epizodu nego i zato što je suviše dragocjena da bi se samo tako izlanuo, no poentirat ću još jednom s tim da upravo ova epizoda služi kao izuzetan primjer nadilaženja ograničenja igre upravo nadogradnjom onih elemenata koji su u njoj nužno slabiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako u tom pronađe adekvatnu mjeru, serija The Last of Us zapravo bi mogla biti najbolja tamo gdje odudara od predloška. Valja pritom paziti i da akcijske scene suviše ne podsjećaju na one iz igre, jer jednom kad uklonite interaktivni element, mnogo toga što funkcionira u igri ne funkcionira nužno na televiziji. Mediji imaju svoje zakonitosti i toga se, barem na ovom stupnju njihova razvoja, treba i držati. Epizoda Long Long Time još jednom pokazuje da je scenarist Craig Mazin s tim zakonitostima itekako upoznat.
Nakon briljantne posljednje epizode, serija 'The Last of Us' počinje opravdavati velika očekivanja
Craig Mazin, scenarist ranijeg hita Černobil, uvjerljivo je pokazao u čemu je televizija superiorna igrama
Dok smo pratili briljantno ispričanu priču o lojalnosti, nježnosti i ljubavi iz perspektive Billa, namrgođeni krijumčar i njegova lucidna suputnica prestali su biti stranci. Čeka ih put prema zapadu, put na kojem će ih, nakon ove epizode, vjerojatno ispratiti i mnogi koji su već bili nadomak odustajanja od njihove avanture
Tri epizode. Toliko je trebalo kreatorima HBO serije The Last of Us da pokažu da sav taj hype ipak nije stvar tek dobro osmišljenog marketinga, toliko im je trebalo da uvedu nešto originalno u postojeći svijet istoimene igre koja je prije desetak godina oduševila igrače PlayStation konzola. Nakon solidnog otvaranja i možda nešto slabije druge epizode, Paul Mazin (kreator i scenarist koji nas je oduševio mini-serijom Černobil) u zadnjoj je epizodi naglasak u potpunosti prebacio na ono u čemu igre – pa i zbog svoje unutarnje logike – još uvijek ne mogu parirati televiziji, filmu ili klasičnim narativnim oblicima. Ispričao je fantastičnu priču.
U seriji koja se bavi naizgled nezaustavljivom pandemijom, “zombijima” (recimo) i uspostavom autoritarnih režima koji će istrijebiti većinu onih koji nisu i sami zaraženi, Mazin je zasad najjači dojam postigao ispisivanjem jedne od najmoćnijih ljubavnih priča u posljednje vrijeme, barem kad je o televiziji riječ. Kao i ljubavni par u pitanju, serija je snagu pronašla na neočekivanom mjestu, a čak i ako se na kraju čini da sve to možda i nije bilo esencijalno za nastavak radnje, majstorstvo treće epizode dovoljno je snažan argument u prilog tome da adaptacija ipak vodi nečemu većem od rekreiranja akcijskih sekvenci predloška. Naime, od ovog je trenutka serija zaživjela vlastitim životom.
Kad je igra izašla, njezin autor Neil Druckmann (ujedno i suautor serije) teško da je mogao pretpostaviti koliko će nam svima već biti dovoljno razgovora o pandemiji i nema sumnje da okolnosti stvarnog života unazad nekoliko godina oduzimaju jednu mjeru začudnosti svijetu koji je u njoj stvorio. Kao i njegovi likovi, i mi danas nerijetko funkcioniramo tako što govorimo o vremenu prije i poslije pandemije. Druckmannov je imaginarni svijet pandemijom ipak znatno ozbiljnije promijenjen.
U borbi protiv pandemije države postaje autoritarna
Radnja serije odvija se 2023. godine, dvadeset godina nakon što je nezaustavljiva infekcija izazvana mutacijom Cordycepsa (rod unutar carstva gljiva) u svega nekoliko dana dovela do potpunog kolapsa moderne civilizacije. Svi koji dođu u fizički kontakt sa zaraženima (ugriz, ogrebotina), a njih je možda najlakše opisati kao neku vrstu zomboidnih stvorenja, tijekom nekih 48 sati također se počinju pretvarati u neljude koji će potom pokušati dalje širiti infekciju.
Kao odgovor na pandemiju, Sjedinjene Američke Države u međuvremenu su uspostavile autoritarni režim koji od samog početka počiva na masovnim egzekucijama stanovništva. U devastiranim američkim gradovima formiraju se karantene, atmosferu homo homini lupus situacije između (preostalih) stanovnika dodatno potencira sukob između Vladinih (FEDRA) i pobunjeničkih skupina (Firefly, tj. Krijesnica), a na ruševnim zgradama vidljivi su tragovi postojanja nove religije, ili barem novog kulta.
U seriji pratimo teksaškog građevinarca Joela (Pedro Pascal) od izbijanja pandemije 2003. godine (upravo na njegov rođendan) kad se u samo jednom danu sruši dotadašnji poredak stvari, a on sjeda u automobil sa svojom kćeri Sarah i problematičnim bratom Tommyjem i pokuša pobjeći, prije nego su postali svjesni da se zapravo nema kamo pobjeći. Dva desetljeća nakon osobne tragedije – o kojoj ovdje neću govoriti, ali koju je lako pretpostaviti već nakon letimičnog pogleda na poster serije – Joel se nalazi u Bostonu, s jedne strane radeći mizerne, ali nužne poslove za FEDRU, a s druge, surađujući s pripadnicima Krijesnica.
Radnja predočena i pomoću efektnih vremenskih skokova
Naš protagonist grub je, nepristupačan i teško da može reći da se ponosi svim stvarima koje je učinio da preživi, a isto vrijedi i za njegovu partnericu Tess (Anna Torv). Dok pokušavaju doći do akumulatora kojim će osposobiti automobil i otputovati u Wyoming (gdje imaju važnog posla), par se zatekne u skrovištu Krijesnica gdje pronalaze ranjenu vođu skupine, Marlene, koja im obeća pomoći ako prokrijumčare dragocjenu tinejdžericu Ellie (Pascalova kolegica iz Igre prijestolja, briljantna Bella Ramsay).
Riskantan, ali u principu jednostavan pothvat pođe po krivu kad se ispostavi da su ljudi zaduženi za preuzimanje djevojke mrtvi, a nakon još jedne očekivane smrti (i jednog manje očekivanog, odvratnog poljupca), Joel i Ellie upute se prema njegovim starim poznanicima, ujedno i protagonistima treće epizode. Isprva nepovjerljiv, Joel počinje vjerovati da bi djevojka uistinu mogla biti ključna za rješavanje problema fungalne infekcije zbog koje su, saznajemo u flashbacku druge epizode, indonezijske vlasti silovito bombardirale svoje gradove (i zasigurno nisu bile jedini).
Kao najveći aduti storytellinga pokazuju se upravo ti efektni skokovi kroz nekoliko vremenskih linija, a kao i gotovo svaka skupa produkcija u posljednje vrijeme, The Last of Us pruža nam uistinu moćne vizuale, ponajprije uvjerljivim kulisama razrušenih gradova koje polako, ali suvereno obuzdavaju korovi, trave i ostali prirodni elementi. Nasuprot toga, prve dvije epizode ponekad se doimaju predvidljivima (mogu misliti kako je tek ako ste igrali igru) i možda suviše često posežu za nekim općim mjestima žanra postapokaliptičnog survivora. No na to valjda čovjek treba pristati i prije nego se upusti u gledanje.
Jednako tako, ne može se reći da je u prve dvije epizode najbolje izvedena karakterizacija likova (izuzetak Joelovi kćeri Sarah), što se najbolje vidi i kod samog Joela koji ponekad djeluje suviše “drvenim”, pa čak i nedovoljno spretnim s obzirom na svoju pozadinu u vojsci i dvadesetogodišnje iskustvo preživljavanju u okrutnom svijetu koji ne prašta greške. Pedro Pascal izvrsno utjelovljuje Joela, ali još uvijek nismo dobili njegov složeniji psihoportret.
Netipični teoretičar zavjera bio je u pravu
Ako je to dosad bilo tek naznačeno, mlada, duhovita i izuzetno zrela Ellie u trećoj se epizodi polako pretvara u fascinantnu protagonistkinju, feminističku heroinu koja se ponekad doima i zrelija od svog nevoljkog čuvara Joela, koji ipak polako popušta pred njezinim šarmom. Njihovi razgovori otvaraju dodatnu razinu razumijevanja onoga što se u njihovu svijet zapravo dogodilo, ali funkcioniraju i kao autorski komentari na svježu pandemijsku situaciju. U tom smislu, postavljena su neka prilično racionalna pitanja na koja si svi dugujemo odgovore, osobito zato što valja računati s tim da ova pandemija neće biti posljednja za naših života.
Ipak, u posljednjoj epizodi – koja kao i prva traje nešto duže – u središtu su radnje veoma sposobni Bill (izvanserijsko gostovanje Nicka Offermana) i osoba koja će zalutati u njegovu improviziranu tvrđavu u potpunosti mu pritom promijenivši život. Bill je pandemiju dočekao kao teoretičar zavjera opsjednut oružjem, no njegovo se nepovjerenje prema vladi pokazalo prilično opravdanim i naposljetku strašno korisnim, i dok su svi protekla desetljeća proveli u oskudici, on je uživao u toploj vodi, obilju pristojne hrane i nikako manje važno – osobito u tim okolnostima – zavidnim zalihama finog alkohola.
Izuzetan primjer nadogradnje same igre
Kad tamo naposljetku stignu, situacija je znatno drugačija no što su Joel i Ellie očekivali. Trenutak u kojem Joel, potaknutim Billovim rečenicama, konačno popusti pred silinom gubitaka koji su ga zadesili, označava i trenutak nakon kojeg će njegova mlada suputnica neizbježno postati nešto drugo osim tereta kojeg se htio – uz adekvatnu razmjenu – što je moguće prije otarasiti.
Dok smo pratili briljantno ispričanu priču o lojalnosti, nježnosti i ljubavi iz perspektive Billa, namrgođeni krijumčar i njegova lucidna suputnica prestali su biti stranci. Čeka ih put prema zapadu, put na kojem će ih, nakon ove epizode, vjerojatno ispratiti i mnogi koji su već bili nadomak odustajanja od njihove avanture.
Suspregnut ću se od daljnjeg iznošenja radnje, ne samo zato što mnogi vjerojatno još nisu stigli pogledati posljednju epizodu nego i zato što je suviše dragocjena da bi se samo tako izlanuo, no poentirat ću još jednom s tim da upravo ova epizoda služi kao izuzetan primjer nadilaženja ograničenja igre upravo nadogradnjom onih elemenata koji su u njoj nužno slabiji.
Ako u tom pronađe adekvatnu mjeru, serija The Last of Us zapravo bi mogla biti najbolja tamo gdje odudara od predloška. Valja pritom paziti i da akcijske scene suviše ne podsjećaju na one iz igre, jer jednom kad uklonite interaktivni element, mnogo toga što funkcionira u igri ne funkcionira nužno na televiziji. Mediji imaju svoje zakonitosti i toga se, barem na ovom stupnju njihova razvoja, treba i držati. Epizoda Long Long Time još jednom pokazuje da je scenarist Craig Mazin s tim zakonitostima itekako upoznat.