Nebojša Glogovac odglumio je smrt na sceni nebrojeno puta. Teško je povjerovati da je sada stvarno otišao

Utihnuo je londonski stadion u prosincu 1978., prepričava Glogovčev Pandur u krupnom kadru. Poput muka tribina kad protivnička ekipa zada odlučujući i konačan pogodak, tako je muk danas u kazališnim garderobama, među kolegama, prijateljima i suradnicima Nebojše Glogovca.

Prosječne je filmove činio jako dobrim

Jutros je objavljeno da je u 49. godini preminuo u Beogradu. Krajem siječnja završio je u Institutu za onkologiju zbog problema s plućima. “Dobar glumac se može postati, ali veliki glumac mora da se rodi. A oni se rijetko rađaju. Nebojša Glogovac je toliko veliki da stoji rame uz rame s Pajom Vujisićem, Slobodanom Aligrudićem i Zoranom Radmilovićem. Strašan bijes me obuzima kad pomislim šta je sve još mogao postići i dokle je mogao da stigne”, kaže redatelj Radivoje Raša Andrić.

“Poezija je bila surađivati s njim. On sam je prosječne filmove činio jako dobrim, Redatelji su postajali bolji uz njega. Igrao je u mojim filmovima pa to dobro znam, jer ja sam uz njega postao bolji. On je jedini odrastao čovek s kim sam se držao za ruke. Naime, nije imao dobar vid, pa kad se na premijerama, po mraku, probija kroz gledalište da bi se izašlo na binu i poklonilo, Glođa me je zamolio da ga držim za ruku da se negdje usput ne izgubi. Držim te za tu ruku, brate moj”, napisao je za Telegram Andrić.

Život i gluma izlazili su iz njega

“Nebojša je bio miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem”, kaže Rajko Grlić koji je Glogovcu povjerio glavnu ulogu u Ustavu Republike Hrvatske. “Nije tu bilo neke posebne tehnike ni škole igranja. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću i čast što sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri. Strašno će mi nedostajati.”

“Ne znam što da vam kažem. Ne znam se izražavati u ovakvim situacijama. Sve što kažem besmisleno je, jer njega nema više i ništa ga ne može više vratiti. Jako sam tužan”, rekao nam je glumac Dejan Aćimović. Glogovac i Aćimović surađivali su na Ustavu Republike Hrvatske, nagrađivanom filmu Rajka Grlića koji je Glogovcu prošlog ljeta donio Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu.

U Ustavu kojeg su Grlić i scenarist Ante Tomić opisali kao “ljubavnu priča o mržnji” igrao je Vjeku Kralja, profesora povijesti, desničarskog revizionista i transvestita. Nagrađujući ga, pulski je žiri naglasio da je Nebojša Glogovac lik Vjeke Kralja, “zagrebačkog intelektualca obilježenog obiteljskom anamnezom, manjinskim seksualnim statusom i pripadnošću etničkoj većini, dočarao posebnom suptilnošću, spretno balansirajući humorom i oporošću, cinizmom i empatijom, muževnošću i feminiziranošću.”

Tražio je drugačije uloge

Glumica Ksenija Marinković ispričala nam je kako je Glogovca upoznala prije sedam godina kada su na Brijunima radili na predstavi Pijana noć 1918 Ive Štivičića i Miroslava Krleže u režiji Lenke Udovički. “Bio je odličan čovjek, inteligentan, veliki zafrkant. Naša su se djeca upoznala i viđala redovito. Izražavam sućut njegovoj obitelji”, kaže gospođa Marinković. U jednoj od svojih posljednjih filmskih uloga Glogovac se pred Ksenijom Marinković šminka i navlači ženske čarape.

U jednoj od svojih prvih uloga, u Ubistvu s predumišljajem Gorčina Stojanovića u finalu filma, prije nego što njegov lik ode na front pakirajući ružičaste čarape govori: “Male su mi, ženska je boja…” Taj je zanimljiv luk s motivom ženskih čarapa primijetio Davor Špišić u Jutarnjem listu, a Glogovac mu je novinskom razgovoru odgovorio: “Čar je u mom izboru da tražim drugačije uloge, nešto što je drugačije od mene i što će mi potaknuti maštu, što mi je izazovno i zanimljivo kao ljudska priča. Tako da taj luk o kome govorite je više posljedica prihvaćanja i odbijanja određenih uloga.”

Najveći srpski, a možda i balkanski glumac generacije

Zapažene je uloge imao u filmovima Do koske, Spasitelj, Bure baruta, Nebeska udica, Munje, Bumerang, Kad porastem biću kengur, Krugovi… Godine 2007. briljirao je u trileru Srđana Golubovića Klopka u kojem glumi oca koji mora birati između života i smrti vlastitog djeteta. Glogovčev Mladen, koji je pred moralnom dilemom spasiti ili ne život svoga sina tako što će postati ubojica, moćan je lik koji publiku suočava s mogućnosti izbora istodobno pokazujući da izbor ne postoji…

“Nebojša Glogovac je svakako bio najveći srpski, a vjerojatno i najveći balkanski glumac svoje generacije. Fraze poput ‘uvijek je davao sve od sebe’ ili ‘probijao je granice’ u ovom su slučaju više od klišea, nikome tko je gledao neku od njegovih većih uloga, a i mnogih briljantnih epizoda, ne može promaknuti koliko su njegov talenat i izražaj podizali te filmove ili predstave na jedan viši i upečatljiviji nivo ne samo u zanatskom, već i u značenjskom smislu.

Glogovac je svojim ulogama znao da transcendira narative i teme u okviru kojih ih je stvarao i da im donese neke neočekivane i uglavnom teško odredljive dimenzije koje su upravo ono što film čini umjetnošću. Takve su posebno bile uloge u filmovima Ubistvo s predumišljajem, Bure baruta, Normalni ljudi, Hadersfild, Krugovi i Ustav Republike Hrvatske”, napisao nam je Vladan Petković, novinar i kritičar Cineuropa i Screena.

‘Igrao bih i najcrnje zločince ako su mi zanimljivi’

Kada je prihvatio ulogu četničkog zapovjednika Draže Mihajlovića u seriji RTS-a Ravna gora zbog svog se viđenja povijesne uloge četničkog pokreta suočio se sa snažnim kritikama, a neki su ovdašnji mediji, kada mu je ponuđen angažman na Dubrovačkim ljetnim igrama, propitivali smije li čovjek koji je glumio Dražu igrati u Dubrovniku? Kasnije je u Novom listu u razgovoru s Ladislavom Tomičićem objašnjavao je kako bi bilo suludo, iluzorno, dosadno i glupo njegovo bavljenje glumom kad bi birao glumiti samo neke divne ljude, osvjedočene humaniste. “Meni je važno odigrati dobro karakter i taj lik. Igrao bih i najcrnje zločince i najveće humaniste ako su mi dovoljno zanimljivi.”

U istom je intervjuu izjavio kako bi glumio i Antu Gotovinu. Prepričao je i kako su ga iz čista mira napala prije nekoliko godina u Zagrebu dvojica navijača, dok u dalmatinskom zaleđu nije imao problema. Ovako je to objasnio: “Snimao sam u Trilju film Kenjac Antonija Nuića. Tamo je tvrda ekipa, password za internet u hotelu Sveti Mihovil je antgotheroj, ali tamo nisam imao niti jedan jedini problem. Ljudi se rukuju s tobom, gledaju te u oči, ja kažem Nebojša, on kaže Mate i tu je sve u redu. Apsolutno nema nikakvog problema i sve je kako treba, što izuzetno cijenim.”

Danilo Šerbedžija koji je s Glogovcem surađivao na filmu Oslobođenje Skoplja od prijatelja se oprostio ovako: “Što god rekao i napisao bit će pogrešno. pogotovo jer Glogi mrzi svaku patetiku. Ne želim pisati koliko je velik i divan jer ga previše volim i znam da bi mi vjerojatno sočno opsovao. Bijesan sam, jako sam bijesan i tužan. Ova se praznina ne može ispuniti. Glogi je planina, a planine ostaju i kad nas svih više neće biti. Oprosti Glogi, ali ja na žalost nisam cijepljen od patetike i moram ovo isplakati.”

‘Samo veliki sumnjaju u sebe’

Posljednja uloga ovog glumca raskošnog talenta na sceni matičnog Jugoslavenskog dramskog pozorišta, koju je prije godinu dana imala prilike vidjeti i publika zagrebačkog HNK-a, bio je Hamlet. Ulogu melankoličnog Shakespeareovog kraljevića dobio je u zrelim godinama. U rijetkim je intervjuima govorio kako je veliki dio Hamletovog ‘živi, umri, ponovi’ prokletstva, to stalno nošenje iste sudbine. “Hamlet ustaje iz groba, vraća se i umire i vraća se ponovo…”

“Nije bio siguran da može igrati Hamleta”, kaže redatelj Aleksandar Popovski koji je odlučio da Glogovac bude najslavniji tragični junak. “Kako glumi Nebojša Glogovac? Nebojša glumi odlično! Kako znam? Tako, gledam ga na sceni i duša mi se ispuni nekim osjećajem”, napisao nam je danas Popovski. “Nešto što napravi da povjerujem, da zaboravim, da se smijem i plačem. Da sanjam.”

Ovako nam je prepričao razgovore uoči podjele: “Razgovaramo u Likvidu. Kaže mi da nije siguran da može biti Hamlet. Ja se smijem. Samo veliki sumnjaju prvo u sebe, pa onda u druge. Vlasta Vladisavljević vadi iz plastične vrećice papirnatu krunu i stavlja mu je na glavu. Kruni ga za kralja. Za kralja glume. Nakloni mu se. Nebojša je kralj. Nebojša je veliki glumac. Odglumio je smrt na sceni nebrojeno puta. I uvijek se sljedeću noć ponovno vratio na scenu… I ponovno. Vjerujem da će tako biti i ovog puta”, piše Popovski. I dodaje: “Laku noć, prinče. Vidimo se na sljedećoj izvedbi.”