Nebojša Lujanović, autor nagrađene Tvornice Hrvata: 'Svijet bogatih i moćnih mi je dalek, uvijek su mi bili dragi marginalci'

TELEGRAM: Vjerujem da bi Spielberg ovaj roman zlatom platio. Imate li spremnu cifru u glavi da mu prodate prava?

LUJANOVIĆ: U našim okvirima su to jako skromne cifre. Više mi je stalo da to rade ozbiljni ljudi s ozbiljnim namjerama. I koji osjećaju tekst. Za sada se sprema ugovor za kazališnu predstavu. A za film je tu nekoliko zainteresiranih strana, kao svojevremeno i za roman „Oblak boje kože”, samo je pitanje tko će povući prvi potez. Također, „Oblak” me naučio da je film jako složen projekt na koji utječe mnoštvo faktora. Nekada me držala ideja da se od „Maratonca” također može raditi film, i to po scenariju kojeg moram sam napisati.

Ništa od toga nije bilo, ali je rad na scenariju bila jako dobra vježba. Nepovratno me promijenilo, pisanje mi je postalo još slikovitije i sažetije. Osvijestio sam da jedna rečenica može govoriti više od pet stranica unutarnjeg monologa. Ako čovjek počne razmišljati u slikama, a ne u „stanjima”. Tako je i pisan ovaj roman, u živopisnim slikama, pa su zato prvi komentari isticali kako je tekst jako podatan, gotovo postavljen, za film. Međutim, previše je samouvjereno na to pomišljati, romanom sam zadovoljan, sve ostalo što se dogodi smatrat ću ravnim čudu.

TELEGRAM: Kao i Jim u Spielbergovom “Carstvu sunca” i vaš neimenovani dječak ubrzano i brutalno sazrijeva. Rat i ratne posljedice su kao neki ubrzani vremenski stroj?

LUJANOVIĆ: S jedne strane, rat prisiljava dječaka da preskoči cijele faze odrastanja. I to je bilo najteže u romanu – prikazati sve iz dječje perspektive, s tim da je jasno da je to dijete ubrzano odraslo u ratu, a ne smije niti jednog trena prekoračiti u odraslu osobu. Ali, opet, osobno mi je bliska osoba preskočenog djetinjstva pa bi takva dječja osoba u mom tekstu slično bila konstruirana i izvan ratne tematike. Sjećam se kako mi je profesorica iz hrvatskog u X. gimnaziji, draga Neli Mindoljević, rekla nakon prvih zadaćnica – stara duša. Inače, osoba zaslužna za moje književno usmjerenje u tim najosjetljivijim godinama. Isti izraz sam našao, pazite sada, kod Zlatana Ibrahimovića koji je imao zajebano odrastanje. Izjavio je da je rođen star, a da će umrijeti mlad. Tu sam se našao. Možda je moje pisanje pokušaj da skinem slojeve te stare duše i umrem mlad. Pa ako treba, i glup.

TELEGRAM: Kako ono dječak kaže: “Ja mislim da je najzajebanije u ratu odrastati”. Elem, potpisujete li gorku spoznaju svog junaka?

LUJANOVIĆ: Iako sam već djelomično odgovorio na to pitanje, dodao bih ovdje neku vrstu isprike. Prema svima onima koji su u ratu izgubili nekoga, kojima je srušeno sve. Traume se ne mogu uspoređivati kao sportska dostignuća, vagati, ali me svejedno nešto priječi da pored svih sudbina izjavim kako sam iskusio nekakvu traumu. Lako me zavara da pomislim u tom smjeru kada danas o tome pričam novim generacijama, mladim ljudima besprijekornog komoda i lagodnosti, možda kao nikada u povijesti civilizacije do sada. Neki će od njih čitati ovaj roman kao znanstvenu fantastiku. Ja ga čitam, i gledam na taj period, kao humorističnu epizodu. Ta količina besmisla, s ove vremenske distance, zapanjujuća je, ne treba tu previše toga izmišljati ili fikcionalizirati. Takvim mi se moje iskustvo danas čini. Kao izvor smijeha, a ne traume.

TELEGRAM: Da li ste infantilizaciju svjesno izabrali i kao mogući zaklon? Da neopterećenije progovorite o tamnim stranama ovoga društva.

LUJANOVIĆ: Infantilizacija je bila najbolji način da se taj apsurd razotkrije do kraja. Od odraslog pripovjedača, kao od odrasle osobe, očekivali bismo objašnjenje, pokušaj da se sve to što se dogodilo obuhvati u neku smislenu cjelinu. Dijete to niti očekuje, niti je sposobno za takvu razinu shvaćanja. Dijete samo detektira slike, apsurd takav kakav jest, i prenosi ga bez pokušaja prilagođavanja ili ublažavanja. Taj pokušaj će nekada biti komičan, nekada politički nekorektan, nekada subverzivan ili blasfemičan. Ali nikada iskrivljen i uljepšan u narativ koji bi nam bio najprihvatljiviji da možemo sami sa sobom na miru zaspati.

TELEGRAM: Nisu li blesave primjedbe o inflaciji ratnih priča kad je zapravo rat čovjekovo permanentno stanje? Nešto se ne sjećam da su ratovi ikada prestali u ovih stotinjak godina.

LUJANOVIĆ: Koliko god sebično zvučalo, moram to reći, jer je to u umjetnosti jedino ispravno – pišem o temama koje me opterećuju i koje nosim u sebi, bez imalo svijesti o tome što se čita, čega je na književnoj sceni dovoljno ili nedovoljno. Moguće je i drugačije, ali uvijek mislim da pošten detaljan čitatelj to prepozna. A da je inflacija, to svakako jest, pisanja općenito, svih tema, ne samo ratnih. Jer je ne prati inflacija čitanja književnosti. Nju su istisnule druge vrste tekstova i narativa. Ljudi ustvari čitaju više nego ikada, ako uzmemo u obzir posredovanje tehnologije i vrijeme koje provodimo ispred ekrana. Međutim, savladavanje romana od 600 stranica vrlo brzo će postati jedna rijetka vještina. Tko je imalo zavirio u noviju neuroznanost, nema nikakvih dvojbi oko toga.

TELEGRAM: Naoko su usputni i stišani ksenofobni i rasistički ispadi kojima su izloženi ili svjedoče junaci ovog romana. No, nisu li baš takvi notorni, svakodnevni iskazi netrpeljivosti ono što priprema teren za krvavije mržnje?

LUJANOVIĆ: Kroz jednu malu epizodu u kojoj se pojavljuje kratko lik Mije Dezertera, simbolički je odrađena ta tema zla u ljudima. Na malo prostora, ali, barem sam se trudio, s mnogostrukim načinima interpretacije. S jedne strane, dječak se suočava s kućnim fašizmom djece i odraslih u svojoj okolini, koji prihvaćaju sve, ali s onim „ali”. S druge strane, u kući mu boravi daljnji rođak optužen za ratne zločine. I taj upravo uspijeva i u dječaku potaknuti zlo, da dječak poželi njegovu smrt. Zlo je sastavni dio čovjeka, u to sam uvjeren. Možda je najveću studiju o zlu u ljudima napisao Ivo Andrić. Tako ga sada čitam, nakon ponovnog vraćanja. Zlo je u Čovjeku, pitanje je samo okolnosti kada će se manifestirati.

TELEGRAM: Nacionalističku opsjenu i histeriju prikazujete apsurdnim scenama dilanja “pravovjernih” dokumenata. Da li je ta proizvodnja Hrvata i danas mnogoj bagri izvrsno sredstvo za zamagljivanje?

LUJANOVIĆ: Središte priče je ta situacija s dokumentima u kojoj se razotkriva sav apsurd rata, identiteta, migracija… Kada ljudi ne mogu nastaviti svoje živote, uklopiti se, ili putovati dalje – jer im nedostaje papir. A za taj papir moraju ili uklopiti se u nametnute idealne projekcije identiteta ili posjedovati veze i pripadati kriminalnoj eliti. Junaci u romanu pokušavaju i jedno i drugo. Opet, na drugoj razini, to je usporedno i priča – bez dodatnih digresija, esejističkih epizoda i monologa – o nestajanju jedne mikrokulture srednjobosanskih Hrvata. Oni trebaju te papire jer su se odjednom našli nigdje. Uglavnom, kada su u pitanju papiri, sa svim tim silnim zahtjevima, sve se to odvija pod onim neizrečenim što znamo iz naknadnog iskustva – da su te iste papire u to vrijeme dobivali svi ugledniji članovi srpskog podzemlja.

TELEGRAM: Lik majke jedan je od najfascinantnijih likova koje sam ikada upoznao. Grubost njezinog egzistencijalizma ste odmah imali u rukavu ili vas je kroz pisanje iznenadila?

LUJANOVIĆ: Ona je kičma cijelog romana, cijelog tog obiteljskog svijeta, krhotina svijeta koji se raspada i jedino svjetlo na kraju tunela. Ona je metafora borbe i predanosti, ali žrtve i marginalnosti. Dida je zove „narodni heroj” i to je ironijski iskaz pod kojim se urušava njen lik sam u sebe. Ona je istovremeno i heroj i anti-heroj. Grubost je odraz te dvostrukosti koju joj je nametnula okrutna sudbina. Na kraju, priznajem bez imalo svjesne namjere, njen lik je unio u priču dodatnu dimenziju – žensku stranu (ratne) povijesti. Nema knjiga ni filmova o herojstvu onih žena koje su tih godina morali svakodnevno voditi najteže bitke – donositi kruh na stol.

TELEGRAM: Nekako dječaku niste dali da okusi prvu ljubav. Zašto?

LUJANOVIĆ: Nije bilo prostora za nju. U svijetu kakav je postavljen, barem za njega, ljubav može biti naznačena tek kao mogućnost, toliko daleka da se na kraju učini kao iluzija. Prikaza daleko u izmaglici. Opet, prikazano kroz malu sliku ili parabolu o stripovima kada dječak shvaća, kada bi se pisao strip o njemu, tu ne bi bilo mjesta za djevojčicu Kristinu i njenu šarenu sobu s posterima i akvarijem.

TELEGRAM: U svim svojim djelima bavite se autsajderima, progonjenima, odbačenima… Bogati, uspješni i moćni nisu vam interesantni?

LUJANOVIĆ: Taj svijet mi je dalek, nepoznat, nepristupačan. S tim likovima se ne mogu poistovjetiti, ne poznajem njihov sustav vrijednosti i mentalni sklop, pa niti njihovu svakodnevnicu. I svaki pokušaj u tom smjeru bi za mene kao pisca bio vrlo izgledan debakl. Pored toga, kao tehničke činjenice, ostaje i ona subjektivna – uvijek su mi bili dragi marginalci. Pa i privatno, tijekom mog odrastanja, i dan danas, ako u ekipi ima jedan čudak ostavljen po strani, kojeg svi izbjegavaju, taj se uglavnom dohvati mene.

TELEGRAM: Spomenuli ste da će “Tvornica Hrvata” imati uskoro i teatarsku verziju. O čemu se konkretno radi?

LUJANOVIĆ: Ona je već bila dogovorena prije objavljivanja i dodjeljivanja nagrade. Nekoliko bliskih kolega pisaca me uvjerilo da bi to dobro izgledalo na daskama, preporučili određenim osobama i sve se odvilo vrlo brzo zahvaljujući podatnosti teksta za takvu vrstu adaptacije. Tu smo stvar dogovorili davno i taj stari dogovor je za mene Sveto pismo. O detaljima uskoro kada dogovor dobije i formalni oblik. Meni je još uvijek nevjerojatno da će ti likovi zaživjeti na kazališnim daskama. Kazalište ima posebnu magiju. Blaženi oni koji je prepoznaju, a još više oni koji sudjeluju u njenom kreiranju.