Novi roman Nebojše Lujanovića: ako je čovjek rođen kao Bosanac, ne može previše očekivati od života

‘Tvornica Hrvata’, novi roman Nebojše Lujanovića, aktualnog laureata izdašne V.B.Z.-ove nagrade – a ovdje pomalo kontriram uvodnom dijelu teksta – možda nije roman o ratu u onom klasičnom smislu, ali je roman o iskustvu izbjeglištva, onom anonimnom, neopjevanom bogu koji se na poprištu javlja paralelno s bogom rata i njegovim sinovima, Fobosom i Deimosom, bogu koji uzima svoj danak i dugo nakon što se ova trojica povuku.

Ako je čovjek rođen kao Hrvat, veli pjesnik, ne može previše očekivati od života, ali ako se rodi kao Bosanac, neizravno odgovara Lujanović, stvar je vjerojatno daleko teža, napose ako je čovjek Bosanac prognan u Hrvatsku, među tuđe, a svoje (ili obrnuto). Može li čovjek ostati svoj među tuđima ili je samome sebi tuđinac svugdje osim na svojemu, to je jedna od temeljnih dilema koja muči dvanaestogodišnjeg protagonista Lujanovićeva romana, mada taj dječak, dakako, svega toga još nije posve svjestan.

‘U školi mi je najgore kad pišemo sastavak…’

Kad nam se prvi puta obrati, neimenovani dječak srče Caritasovu juhu slušajući kratki majčin solilokvij o smrti, jedan od mnogih koje su on, malena sestra i dida Stipo tih dana morali otrpjeti dok je u trajnom odsustvu svog supruga, dječakova oca, Anka ostatku obitelji pokušavala držati glave nad vodom, nakon što su bježeći iz Srednje Bosne stigli u glavni grad Hrvatske.

Ona ima mračne epizode, mahnito psuje, ponekad pije do kasno u noć i svako malo njezina desnica sijevne mu iza uha, a opet, čini se, u tom kaosu privremenog zagrebačkog izbjeglištva nije mogao poželjeti čvršći oslonac. To jest, mogao ga je poželjeti, ali boljeg se nije naziralo, ni blizu.

Mnogo je toga njegovoj majci na leđima, a i on sâm pamti puno bolje dane, kad nije morao voditi računa o mnogim stvarima, primjerice o riječima koje će izgovoriti ili napisati. “U školi mi je najgore kad pišemo sastavak. Uvijek mi zbog bosanskih riječi učiteljica skine dvije ocjene”, povjerava se dječak-izbjeglica na samome početku. No zapravo je to bilo daleko od najgoreg.

Okolina ga uvijek iznova podsjeća na njegovu drugost

Obiteljski status prilično ga ljuti: ne samo da nisu bili prognanici (oni među “dotepencima” koji imaju pravo na bonove, besplatne knjige i besplatnu užinu), nego nisu ni prave izbjeglice (takve valja tražiti u Sahari, nekadašnjem zagrebačkom domu za radnike, objašnjava). Oni su zapravo “poluizbjeglice” smješteni u prilično derutnom tetkinom stanu, privremenom rješenju prema nekoj sretnijoj lokaciji na nekom sretnijem komadiću globusa. Takav je barem inicijalno bio plan.

Puno radije nego u školi i tetkinom stanu, dječak je vrijeme provodio tumarajući Saharom, bez nekog pravog cilja osim polaganog ubijanja vremena i povremenog prikupljanja glasina o situaciji u Bosni (njih je nestrpljivo iščekivao djed). Međutim, ljeto prolazi, bliži se peti razred škole, a na razočaranje tetka iz Njemačke koji im povremeno bane, i dalje nema naznaka o selidbi.

U okolini koja ga je uvijek iznova podsjećala na njegovu drugost prijatelji su bili rijetka stvar, ali protagonist je ipak stekao neka nova poznanstva. Puno važnije, vršnjakinja Kristina s gornjeg kata postaje mu najčešćom družicom i trajnom simpatijom (iako će dekolte jedne iskusnije žene, majčine poznanice, jače stimulirati njegovu tinjajuću muškost).

Kristina i njezini bili su u redu, kao i neki drugi susjedi, većina ostalih, međutim, bili su potpuni stranci, svedeni na svoja privlačna građanska zanimanja, nezainteresirani za sudbinu pridošlica. S druge strane, neki poput Stare Vještice s posljednjeg kata nisu skrivali animozitet, predočava pripovjedač: “Dok bi zalijevala cvijeće, naglas, da je cijela zgrada čuje, psovala bi Bosance, komuniste, Jugoslavene…Dida je rekao da ne idemo blizu jer smo mi sve to što je nabrojala.”

Majka u stanu počinje s ‘proizvodnjom Hrvata’

Ova zabavna opaska djeda ocrtava kao onoga koji unosi dah humora u nerijetko sumornu svakodnevicu, ali važno je naglasiti da je temeljni ton romana, unatoč tragici situacije i svemu što je nabačeno na pripovjedačeva predadolescentska pleća, zapravo suštinski izrazito prožet humorom, pa već i samom začudnošću pogleda na svijet koju donosi prerano opterećeni, prisilno otvrdnut, ali i dalje u mnogočemu infantilni dječak, bačen u strano životno okruženje.

Naznačen već i naslovom, taj ton do svog apsurdnog vrhunca stiže u drugoj cjelini romana, kad iscrpljena konstantnim poniženjima i koprcanjem po dnu majka odluči preuzeti inicijativu i započne svoj odvažni projekt “proizvodnje” Hrvata, tj. uz pomoć nove poznanice u zagrebačkoj policiji počne nabavljati lažna državljanstva pristiglim bosanskim izbjeglicama i prognanicima, ljudima koji mahom odsjedaju u njihovu stanu (zbog čega je dječak sve češće završavao spavajući na podu).

“Znao sam da se ne smijem buniti, jer, što je soba bila punija, to je frižider bio puniji. Te dvije stvari su bile povezane. Nismo više išli po humanitarnu pomoć, a u frižideru su mlijeko u prahu istisnuli pravi voćni jogurti iz dućana. Mogao sam ih pojesti stotine. Tako sam izdržavao noć, čekajući svoj jogurt ujutro”, dočarava pripovjedač.

Dalekosežnost te promjene u potpunosti je dokučiva vjerojatno tek ljudima koji su i sami proživjeli nešto slično (možda bivšoj hrvatskoj predsjednici koja je noću u vrućici sanjala hrvatsku jogurt-revoluciju).

‘Draga moja, sve ti to ovdje jednako smrdi na srpsko’

Ljudi koji su pripovjedačevoj majci stizali na vrata uglavnom nisu imali redovne uvjete za dobivanje državljanstva, no ako bi se preobrazba podmazala pouzdanim njemačkim markama, te ako bi se dalo zaključiti da osoba “poštuje pravni poredak u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu” (čitati: da ima krsni list), stvari su uglavnom išle relativno glatko. Doduše, “ljudi krivog imena”, nečega potencijalno srpskoga, poput Nenad ili Dragan, mogli su lako ostati bez spasonosnog papira (“Draga moja, sve ti to ovdje jednako smrdi na srpsko”, govorila je Dubravka iz policije).

Neki od kandidata za Hrvate kod njih su boravili jedan dan, neki nešto više, jedne su rado pamtili, dok su drugi svima išli na živce, a bilo je među njima i šaljivdžija i ratnih zločinaca, pa i u istoj osobi. U svakom slučaju, izredat će se tih ljudi kroz njihov stan toliko da se glas o “narodnoj junakinji” Anki širio i dalje no što je trebalo, sve dok nije došao do tajanstvene Žene u crnom, baš negdje nakon što je majka odlučila da je svega toga bilo dosta (“Od danas smo Zagrepčani!”, proglasila je iznenada).

Poslije, kad zadobije ime, ta će im žena više nego itko drugi zakomplicirati život. (“Stan više nije isti. Žena u crnom u njega je donijela dug. Kaže, naš. A ne znam prema kome? Kome sam ja to i što dužan?”, pripovjedaču nije bilo jasno). No dug će morati biti isplaćen, čiji god da je bio, naučit će dječak. Sve pouke o životnoj hrabrosti pritom će mu predočiti te dvije iznevjerene i napuštene, ponekad očajne, ali naposljetku silovite, nezadržive žene, od kojih je jednu ponosno mogao zvati svojom majkom.

Pravo malo bogatstvo vulgarizama i sočnih psovki

Kao tekstualni artefakt, Lujanovićeva ‘Tvornica Hrvata’ ne ulazi ni u kakvo odvažnije testiranje literarnih granica i mahom u potpunosti zaobilazi i najskromnije eksperimente s formom i stilom. Strukturalno organiziran u četiri nejednako opsežne, kronološki poredane cjeline, roman je ispripovijedan izrazito kratkim poglavljima, jednostavnim i vješto predočenim dječjim glasom u prvom licu. Da bi ta pažljivo konstruirana neposrednost bila uvjerljivija, autor u svakodnevni obiteljski diskurs umješno uvodi pravo malo bogatstvo vulgarizama i sočnih psovki, uz neosporno prvenstvo majke Anke (kako i priliči, po mom iskustvu, jednoj poštenoj i srčanoj bosanskoj obitelji).

Načelno korektno uređen, valja napomenuti da je roman na svjetlo dana ipak prošvercao nekoliko nepotrebnih grešaka. Naime, kako to na VBZ-ovom natječaju već tradicionalno biva, pobjednički tekst u svega nekoliko mjeseci prolazi putanju od rukopisa do ukoričenja i objave, što onda ponekad rezultira sitnim ili manje sitnim propustima. Ovdje se to očituje, ako sam dobro primijetio, isključivo u trećoj cjelini, možda i općenito manje uvjerljivoj dionici romana, u kojoj je autorsko-urednički tandem propustio uočiti zaostatke pojedinih autorskih nedoumica.

Konkretno, riječ je o imenima dvaju likova:

Tako se muž Žene u crnom (Vesne) najprije zove Dragan (str. 139), a poslije ga pripovjedač spominje kao Nenada (prvi put na str. 152). Jednako tako, Ankina veza iz policije, u mnogo navrata spomenuta kao Dubravka (ona koja je svojim istaknutim dekolteom redovito podgrijavala žezlo dječakove strasti), par puta odjednom osvane kao Davorka (str. 173), da bi poslije ponovno nosila svoje staro ime.

Posve staromodna, ali zanimljiva, topla i humana priča

Možda neko buduće izdanje – što s obzirom na kvalitetu i komercijalni potencijal romana nije neizgledno – nakladniku pruži priliku za korekcije.

Između ostaloga, privlačnost ove priče leži u tome što je lišena suvišne patetike i ogorčenosti; ona je izravna, ispovjedna i uglavnom nevina, svako malo mučna i tužna, čovjek se sažali i zgrozi, ali onda se na istoj stranici nasmije kakvoj dječačkoj (ili djedovskoj) budalaštini, i tako prođe roman, poput godine dana izbjegličkog života, u stalnom variranju tragičnog i komičnog, prije nego što se i stignemo osvrnuti.

Lujanovićeva posve staromodna, ali zbog toga ništa manje zanimljiva, svakako vješto napisana proza, toplo i humano dočarava kako dvanaestogodišnji dječak silom prilika nauči svašta što bi o životu trebalo naučiti, ali ništa mudrije od toga da se možda bolje roditi kao orah, i ništa važnije od spoznaje da je majka jača od svih sila.