Ni sam ne znam zašto, ali vjerojatno sam jedina osoba koja je toliko pasionirano sinoć gledala Eurosong
Eurovizija mi je pokazala neke stvari koje nisam znao o europskoj glazbi
Prošla je i prva polufinalna večer ovogodišnje Eurosonga. Čitate li ovo, pretpostavljam da ste i vi, baš poput mene, pasionirani obožavatelji ove glazbene manifestacije. Ako niste gledali, a slučajno ste završili na ovom članku (jer slučajnosti kao postoje), onda ćete se sigurno razveseliti kad čujete da je sve skupa izgledalo poprilično dobro. To je ujedno i sve od pozitivnih stvari koje se o prvoj večeri Eurosonga mogu reći.
Da postoji gumbić za aplauz sad bih ga pritisnuo zbog produkcije koja je svoj posao odradila fantastično, za razliku od fijaska kojem smo nedavno svjedočili gledajući prvi live show regionalne verzije X-Factora. Voditeljice su dokazale da znaju raditi svoj posao i to na čak tri jezika od kojih ni jedan nije zvučao nimalo bauštelski. Ispostavilo se i da je prošlogodišnja pobjednica, Conchita Wurst, bila genijalno rješenje za domaćicu uznemirenog green rooma, a što se vizualnih rješenja tiče, sva su bila pristojna. Ništa se nije raspadalo, ali o nekakvim ingenioznim kreacijama, doduše, također ne možemo govoriti.
Dakle, sad ona prava stvar – glazba (makar, Eurosong se toliko udaljio od svoje primarne funkcije da je to u cijeloj ovoj glazbenoj priči postalo najmanje važno). Sve su pjesme bile tradicionalno loše, ili dobre, ma sve su zapravo zvučale isto. Jedino što je razlikovalo jednu od druge bio je loš ili još lošiji engleski – glupo je vjerovati da će nešto bolje proći samo ako se pjeva na jeziku koji čak niti izvođač sam jedva razumije. Zapravo, postojale su samo dvije, od šesnaest pjesama, koje su bile pjevane na materinjem jeziku izvođača – i obje su bile relativno pristojne u svojoj glazbenoj klasi. Jednu od njih je europska (i australska) publika prepoznala, a drugu, na moju veliku žalost, nije.
Najveći gubitnici večeri
Vjerujem da bi mnogi pomislili da mislim na publiku kad se referiram na gubitnike, što bi bilo koji drugi put vjerojatno i držalo vodu, ali ovaj put mislim na nekog od kandidata. Finci su bili dovoljno hrabri da se predstave neuobičajenim zvukom, da pjevaju svoju stvar na materinjem jeziku i da na ovaj sajam taštine i šljokica pošalju band koji se sastoji od osoba s posebnim potrebama. Dobro, možda pjesma nije bila po mom guštu, ali sam apsolutno zdušno navijao za njih, svih minutu i pol koliko je njihov epileptični nastup trajao.
Premda vjerojatno nećemo upamtiti nikoga od prošlovečernjih izvođača (nikoga osim Finaca, naravno), bilo bi dobro reći da svoj put u finale nastavljaju Albanija, Armenija, Rusija, Rumunjska, Mađarska, Grčka, Estonija, Gruzija, Srbija i Belgija. Iz toga slijedi da smo se jučer oprostili od Bjelorusije, Danske, Nizozemske, Moldavije, Makedonije i, a o tome sad već i ptice na grani pjevaju, Finske.
Sad vas ostavljam da u miru pogledate najbolji jučerašnji nastup – onaj finski.
https://www.youtube.com/watch?v=Z4Ls2m0PVno