Oda pornografiji ili romaneskno umijeće? Kontroverzni klasik 'Lolita' po prvi puta dolazi na hrvatske kazališne pozornice
Predstava se ne preporučuje mlađima od 18. Režiju potpisuje Vinko Radovčić, premijera je danas, a Humberta Humberta igra Alen Liverić
"Lolita bi nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge – morala potaknuti da budemo još budniji i pronicljiviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu", poručuje John Ray, fiktivni urednik kojim nas Nabokov uvodi u priču. Unatoč temi i činjenici da se predstava ne preporučuje mlađima od 18, u njoj nema eksplicitnih scena.
“Uvijek je u središtu kazališne predstave lik, glavni lik, za kojeg navijamo. U ovom slučaju to je pedofil Humbert Humbert. Pred vama je izazov: kako pratiti predstavu s takvim glavnim likom?”, pita se Patrik Gregurec, dramaturg predstave “Lolita” koja će se po motivima kultnog romana Vladimira Nabokova premijerno izvesti večeras u zadarskom Hrvatskom narodnom kazalištu.
Predstava je to koja se ne preporučuje mlađima od 18 godina i koju, po prvi puta na hrvatske kazališne pozornice, donosi redatelj Vinko Radovčić. “Bilo bi divno”, govori režiser, “kada bi roditelji nakon odgledane predstave odlučili više vremena posvetiti svojoj djeci i razgovarati s njima o svim temama”.
“Lolita” je roman koji je u formi autobiografije napisao fiktivni lik sredovječnog muškarca, a donosi presjek cijelog njegovog života s posebnim fokusom na slučaj kada se zaljubljuje u dvanaestogodišnjakinju kojoj je dao nadimak Lolita. U osnovi, priča je to o jednoj zanemarenoj djevojčici, njenoj samoživoj majci i svijetu punom predatora.
Čim je izašla, razgrabljena je
“Svega je toga, nažalost, danas među nama puno više nego kada je Nabokov napisao ‘Lolitu’ jer tada nije postojao ovaj opasni virtualni svijet, svijet u kojem su djeca bez nadzora izložena mnogim anomalijama”, kaže Radovčić.
A vrijeme kada je Nabokov pisao “Lolitu” – započeo je 1948., da bi završio u prosincu 1953. – za samog je autora bilo sve samo ne zahvalno. Knjigu, naime, nitko nije htio objaviti. Nabokov je proveo pet godina pišući je, da bi potom dvije godine tražio izdavača. Ali svi su na djelo gledali kao na odu pedofiliji.
“Lolita” je konačno ugledala svjetlo dana 1955. u Parizu, i to zahvaljujući američkoj izdavačkoj kući Olympia Press, specijaliziranoj za erotsku literaturu. Knjiga je razgrabljena.
Pauk plete svoju mrežu
Izdavači su, kako na samom početku, tako i kasnije, imali problema i s naslovnicom. Premda je knjiga u međuvremenu doživjela više stotina izdanja, niti jedna naslovnica nije u potpunosti uspjela dočarati sadržaj samoga djela. Da je riječ o velikom izazovu dokazuje i knjiga “Lolita – The Story of a Cover Girl” Johna Bertrama, koja se bavi upravo problemom naslovnice tog romana.
Pedantni Humbert Humbert čitavog života pati od seksualne opsesije prema djevojčicama, koje naziva “nimfetama” i tvrdi da imaju demonsku prirodu koja ga privlači. Zaljubljuje se u djevojčicu Dolores, kojoj daje nadimak Lolita, te se ženi za njenu majku. Nakon majčine smrti, postaje djevojčičin zakonski skrbnik i s njom kreće na putovanje kroz Sjevernu Ameriku.
Pritom, Humbert postojano njome manipulira, postaje sve opsesivniji i ljubomorniji, dok njeno ponašanje, zauzvrat, postaje sve nestalnije. Lolita ga, naposljetku, ostavlja, a sve završava višestrukim smrtima.
Prljava pornografija ili remek-djelo?
Nakon objave, roman je izazvao različite reakcije kritike, ali i skandal u izdavačkom svijetu. Nabokov ga je preveo, odnosno ponovno napisao na svom materinjem ruskom jeziku, da bi se od 1967. ilegalno distribuirao po SSSR-u.
Tamošnji su kritičari roman jednoglasno osudili, a i do danas je ostao predmetom brojnih rasprava koje se kreću između dviju krajnosti: za jedne prljava, pornografska literatura napisana za nespremnu javnost 1950-ih, a za druge remek-djelo i bogata poetska proza. Kako bilo, roman doista posjeduje više slojeva koji nadilaze središnju priču.
Lolita je u međuvremenu ušla u kolektivnu svijest kao sinonim za djevojčicu-zavodnicu. “Čuo sam da su nakon 1956. to ime dobivale pudlice, ali ne i ljudska bića”, rekao je Nabokov komentirajući naslov svojeg romana u intervjuu za magazin Life 1964. godine. Prema statistici koju je o imenima provodila američka vlada, popularnost imena Lolita bila je obrnuto proporcionalna uspjehu knjige: nošenje tog imena povlačilo je za sobom brojne predrasude.
Prvi put u Hrvatskoj
Pisac je u roman utkao i sebe: ime tajanstvenog ženskog lika Vivivan Darkbloom, koju upoznajemo već na prvim stranicama knjige, anagram je Vladimira Nabokova.
“Do sada Lolitu nismo imali prilike gledati na hrvatskim kazališnim daskama, ali tema je poznata, i provokativna. Ponegdje gnjusna, pogotovo ako prema Humbertu osjetimo suosjećanje; onda smo gnjusni sami sebi”, govori dramaturg Gregurec. “Ne možemo protiv sebe, jer za Humberta se, kakav god bio – dakle, ogavni pedofil – ovdje radi o ljubavi”.
Predstava zadarskog HNK-a naglasak stavlja na “selektivnu blagost gledatelja prema iskušenju”. “Nabokov vas je u romanu unatoč tematici zaveo divnim stilom, a mi vas, kako bismo mogli ući u dijalog s onim temama kojih se klonimo, jer su neugodne, zavodimo kazalištem samim”, priča dramaturg.
Moramo se zagledati u sebe
Ideja za predstavu, naglašava redatelj Radovčić, razvijala se nekoliko godina, a zamisao je bila “izvesti na scenu Nabokova i izraditi rekonstrukciju čitave njegove bolesne ideje”.
“Radeći na dramatizaciji sa snažnim autorskim timom, putem psihoanalize otvaramo bolesni um Humberta Humberta, a publiku tjeramo na razmišljanje. Volio bih kada bi gledatelji shvatili njegove načine manipulacije, ali svatko će na svoj način vidjeti tu našu inscenaciju”. Njemu je najvažnije da predstava u gledateljima potakne promišljanje o dijelovima na kojima su se kao publika smijali i onima na koje su se ljutili, a u kojima su pak uživali.
“To su pitanja koja nas potiču da razmišljamo koliko je naš um otvoren i zatvoren, odnosno, koliki je to zapravo svemir koji ovom predstavom možemo preispitati i istražiti. Nemamo često priliku pred sobom gledati čovjeka koji u potpunosti otvara svoj um i pokazuje svoje mračne kutke. To je jedna velika opomena za društvo, jer takvi ljudi, nažalost, među nama postoje”, pojašnjava redatelj.
Sve je to moguće
Tema je, dakle, delikatna, “ali i mučna”. “U tom se tekstu osjeti neka posebna crna energija, pogotovo kada ga idete analizirati i istraživati. Premda je teško zamislivo da je sve to istina, nažalost je moguće”. Stvarajući komad, s glumcima je prolazio kroz opsežnu analizu i zaključio kako je doista jako teško shvatiti um koji na pozornici “treba ne samo igrati, već i opravdati”.
Napominje kako, unatoč temi, eksplicitnih scena u predstavi nema. “Najvulgarniji je sam plakat, a riječi koje se izgovaraju mogu se protumačiti na različite načine”. “Lolita bi nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge – morala potaknuti da budemo još budniji i pronicljiviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu”, zaključuje Radovčić, posuđujući riječi Johna Raya, fiktivnog urednika kojim nas Nabokov uvodi u priču.
U zadarskoj – i prvoj hrvatskoj – podjeli ovog klasika Humberta Humberta igra Alen Liverić a Lolitu Ivana Gulin, dok se u ostalim ulogama pojavljuju Damir Orlić, Žana Bumber, Dominik Karakašić i Rade Radolović. Scenografiju potpisuje redatelj, kostime Anita Goreta, a glazbu Ivan Ivić.