Otišao je omiljeni glumac Aleksandar Bogdanović. Tko je bio taj filozof glume s gardom uličnog štemera?

Filozof glume s gardom uličnog štemera

Rođeni Osječanin, Aleksandar Bogdanović je histrionski zanat ispekao u Novom Sadu. Tamošnju Akademiju umetnosti završio je u klasi velikog srpskog i jugoslavenskog glumca Branka Pleše. U majstorskim radionicama samo majstori se kuju. Ne može drukčije. U Aleksandrovom slučaju iskovan je čudesan, neobjašnjiv sraz brutalne, tvrdokuhane geste sa čulnom ranjivošću i melankoličnom zapitanošću. Bio je filozof glume s gardom uličnog štemera. Brutalno izražajan u ekonomiji pozornice a sav nekako stidljiv, fragilan i potuljen u čežnji za ljubavlju i smislom.

Geografska panonska činjenica Bogdanovićeve biografije u velikoj mjeri je isklesala njegov karakter – privatni i umjetnički. Prerijski vrisak topline, onaj gorak a inadžijski spoj odmetništva i ravničarskog bećarluka, u njegovim je očima stvarao nova i nova prostranstva. Orući ih od Osijeka do Novog Sada, Zrenjanina i Kikinde, pa opet do Osijeka (stalni član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku postaje 2011.), Aleksandar kao da je stizao izravno iz Antićeve besmrtne poeme „Vojvodina“ koja govori o „zemlji čardaša, čaša i bezemljaša gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali…” Pritom su Slavonija i Vojvodina čiste sestre blizanke.

Uloge koje su mu obilježile karijeru

Tu mučninu paorske fatalnosti instinktivno je rudario u “Moći zemlje”, u režiji Želimira Mesarića te u “Emetu” Ivane Šojat, u režiji Same Strelca. U ovoj potonjoj predstavi, odlazeći u smrt, Tata pod rukama Aleksandrovima kao da si brašnom mijesi uminuće na licu. I kad je despote igrao, on ih je sjenčio valerima potresne ljudskosti. Njegov Jerotije Pantić, iz ingenioznog Nušićevog “Sumnjivog lica” (HNK Osijek, režija Olja Đorđević) više je prispodobiv Živki ministarki, oboje su tragično smiješni u žestokom fightu da pobjegnu iz balkanskog čemera i blata.

Kao Matišićev Gradonačelnik („Anđeli Babilona“, režija Vinko Brešan, HNK Osijek) stvorio je mješavinu introvertiranog dječaka sa zvijezda i poživinčenog lokalnog diktatora, kao da je Gagarin postao mali provincijalni Staljin. Sve nas je razvalio kao George u „Tko se boji Virginije Woolf?“ (Istarsko narodno kazalište-Gradsko kazalište Pula, režija Damir Zlatar Frey), egzorcistički vrišteći iz najtamnijih zakutaka Georgeova izranjenog identiteta.

Shakespeareovom Othellu (također u Freyevoj režiji, HNK Osijek) instinktivno je uronio pod kožu, ne mareći za površno čitanje ovog antijunaka kao silnika i ljubomornog osvetnika. Bogdanović je prigrlio upravo njegovu odbačenost („Možda zato što odveć’ crn sam…“, trpko je propitivao Othello/Aleksandar razloge bolne karme) i ropske žigove koje mu utiskuju lažni arijevci i bacakaju ga po ratištima da ubija za državu. Zato je Othellov zločin u Bogdanovićevoj antologijskoj verziji bio bijeg u pobunu. Borba za strastvenu ljudskost.

Veličanstvena uloga u Mostu na kraju svijeta

Uz upečatljive epizode u srpskim i hrvatskim televizijskim produkcijama („Poslednja audijencija“, „Počivali u miru“, „Larin izbor“, „Novine“), Aleksandar Bogdanović je veličanstveno odigrao glavnu ulogu u nepravedno potcijenjenom filmu „Most na kraju svijeta“ redatelja Branka Ištvančića i scenarista Josipa Mlakića.

U tom sjajnom balkanskom noiru s natruhama Tarkovskog, Bogdanović igra depresivnog policajca Filipa koji istražuje umorstvo u brđanskoj sredini izbrazdanoj postratnim ožiljcima. Krupni planovi beznađa u Aleksandrovim očima zauvijek su naseljeni u nama koji smo ga ukrcali u svoju životnu prtljagu. Putuj sretno, Sale ljudino i glumčino. Tamo daleko, među zvijezdama. Sestrama svojim. One te sad imaju i čuvaju. Blago njima.