Ove četiri briljantne žene spašavale su se od Staljina i Hitlera, vodile čudnovate i burne živote, a zatim su temeljito promijenile svijet

Nekoliko godina starija, njemačka Židovka Hannah Arendt tih je godina u Heidelbergu već branila doktorsku disertaciju kod Karla Jaspersa. I ona će, međutim, kao i njezine kolegice iz Francuske, morati još dugo čekati na svoju pravu priliku u svijetu isključivo muških “filozofskih genija”.

Ayn Rand, četvrta u ovom pokeru prve generacije ženskih filozofa (iako je njezin status filozofkinje do danas sporan), u to je vrijeme bila još daleko od svog američkog sna koji će kasnije nadahnuti Elona Muska i Donalda Trumpa, samo neke od obožavatelja njezinog evanđelja egoizma koje će poslije sama probati oblikovati kao filozofski pravac objektivizam.

Njih tri od četiri bile su židovskog podrijetla

Sve će one u jednom od tragičnijih desetljeća svjetske povijesti, onom između 1933. i 1943. godine, žudjeti za Plamenom slobode, spasom filozofije u mračnim vremenima, i sve će, živeći svoju filozofiju, nepovratno izmijeniti idejnu arhitekturu suvremene epohe.

Paralelnim izlaganjem ovih četiriju fascinantnih intelektualnih biografija, Wolfram Eilenberger, autor globalnog bestsellera Doba čarobnjaka, u svojoj novoj knjizi ispisuje još jedan uzbudljiv prilog rastućoj produkciji naslova koji na pristupačan (ali ne i banalan) način razmatraju zahtjevne teme ljudske egzistencije, teme koje nikako nisu ostale samo stvar prošlosti.

Nakon što se u posljednjoj knjizi zaustavio na 1929. godini, kad Europa još uvijek nije bila posve izgubljena, njemački pisac knjigu počinje s godinom u kojoj je Hitler već suvereno ovladao Njemačkom. Portreti koje nam autor ovdje izlaže sadrže važne zajedničke crte. Rođene u razmaku od svega nekoliko godina, tri od ove četiri žene bile su židovskog podrijetla, a sve su u jednom trenutku svog života bježale iz stiska totalitarnih režima.

Taj nam rakurs ocrtava stanje svijeta u kojem su živjele i promišljale, no Eilenberger ne bježi ni od činjenica u kojima se jasno vide različitosti njihovih životnih stilova, a kroz koje ove briljantne osobe postaju puno više od papirnatih filozofskih persona.

Pravi je lom kod Rand stigao s boljševicima

Koliko je samo svjetova bilo između slobodne seksualnosti Simone de Beauvoir, koja je od svojih ranih dvadesetih do kraja života bila u otvorenoj ljubavnoj vezi sa Jean-Paulom Sartreom, i “crvene djevice” Simone Weil koja je, s velikom averzijom prema ikakvom fizičkom kontaktu, kako piše jedna od njezinih biografkinja, još u ranim tinejdžerskim godinama svjesno maskirala svoju ljepotu da je ljubavne veze ne bi ometale u životnom pozivu koji je pronašla u borbi za obespravljene?

Koliko su samo karakter i senzibilitet Simone Weil, njezina kasnija sklonost misticizmu i kratak život gotovo nalik na svetačku legendu drugačiji od puta i smjera koji je desetljećima propovijedala neumoljiva Ayn Rand, potpuno nezainteresirana za perspektivu u kojoj na prvom mjestu nije jedino i isključivo interes za dobrobit vlastitog bića kao polazišna točka organizacije ljudskog društva?

Par godina starija, Rand je prva morala bježati. Doduše, kad se 1926. sa svojom dvadeset jednom godinom uputila iz Sovjetskog Saveza, Staljin još uvijek nije do kraja uspostavio svoju totalitarnu diktaturu, ali djevojka je oduvijek mrzila Rusiju, čak i onu predboljševičku, zaostalu i – kako je ona gledala na to – opterećenu pravoslavnim misticizmom koji je onemogućavao racionalan pogled na svijet. No pravi je lom stigao tek kad su boljševici preuzeli petrogradsku ljekarnu njezina oca.

Golemo razočaranje nakon Rooseveltove pobjede

Obitelj je privremeno utočište pošla potražiti na Krimu, tadašnjoj utvrdi bjelogardijaca, a nakon što je 1921. njihov krimski egzil okončan boljševičkim preuzimanjem kontrole nad poluotokom, vraćaju se u grad koji će uskoro ponijeti Lenjinovo ime.

Njihovo buržoasko židovsko podrijetlo nikako se nije uklapalo u propagiranu viziju novog ruskog društva, ali unatoč svim nedaćama, Alisa Rosenbaum (kako je bilo njezino rođeno ime) uspjela je studirati najprije povijest, a potom film, nakon čega pronalazi put do SAD-a. Odlučila je pisati filmove.

Prvi scenarij završava uoči Hitlerova stupanja na vlast, u vrijeme kad su Staljinove stravične odluke već odavno proždirale budućnost Sovjetskog Saveza. Uspjela ga je prodati studiju Universal, pa iako je Marlene Dietrich pokazala interes za glavnu ulogu, film nikad nije produciran. Međutim, uskoro će Dietrich s Frankom Caprom i ostatkom ugledne publike sjediti na počasnim mjestima premijere predstave Women on Trial. Osam godina nakon što je stigla u Ameriku, Rand je uspjela. Donekle.

I sve bi možda bilo drugačije da nešto ranije na vlast nije došao Franklin Delano Roosevelt, američki predsjednik čije su socijalno usmjerene politike bile u suprotnosti sa svim u što je ova novopečena Amerikanka vjerovala. Pogubni kolektivizam pronašao je put i u Novi svijet, žalila se svom budućem suprugu Charlesu, ne osobito uspješnom glumcu iz ranog Hollywooda.

Arendt iz daljine promatra Heideggerovu sramotu

Negdje u to vrijeme iz svoje prve domovine morala se skloniti i Hannah Arendt. Nakon što ju je, zajedno s majkom, priveo Gestapo (zbog proučavanja antisemitizma i problematičnih poznanstava njezino ime nije im promaknulo), Arendt je početkom 1933. prebjegla iz Berlina u Pariz, netom prije progona koji će biti popraćen prvim, provizornim koncentracijskim logorima u Njemačkoj.

Tako je iz daljine promatrala kako njezin prvi veliki učitelj i nekadašnji ljubavnik, titan europske filozofije, Martin Heidegger, preuzima rektorsko mjesto na Sveučilištu u Freiburgu, uz predavanje o “povijesnoj misiji Njemačke”. Građa za temu totalitarizma, kojom će se baviti do kraja života, vrvjela je na sve strane.

Godinu dana ranije, sindikalna aktivistica Simone Weil putovala je u suprotnom smjeru, iz Pariza u Berlin, kako bi uživo vidjela situaciju u zemlji s najsnažnijim radničkim pokretom u Europi. Međutim, pokret je bio paraliziran politikantskim sukobom socijaldemokrata i komunističke partije pod Staljinovim instrukcijama, i baš kako je Weil predvidjela, taj će raskol olakšati put do uspona nacista. Više nije bilo moguće vjerovati u spas iz Moskve, uvjerila se sve manje uvjerena marksistica.

Nakon toga je dodatno intenzivirala svoj angažman: pomaže izbjeglicama, educira radnike preko sindikata i neumorno piše. Ubrzo pronalazi brojne poveznice između Hitlerovog i Staljinovog režima, policijskih država koje zapravo funkcioniraju kao birokratske diktature, kako je ona to nazivala.

Trocki je bjesnio zbog “melankolične revolucionarke”

Kad su upravo na njezino inzistiranje Weilovi krajem godine privremeno ugostili Lava Trockoga, Simone se nije ustručavala iznijeti svoje prigovore oko njegove uloge u pokolju pobunjenih mornara u Kronstadtu 1921. godine, a onda i oko toga koja sredstva jesu dopuštena u provođenju revolucije. Trocki je bio bijesan zbog drskosti ove “melankolične revolucionarke”, no ona je iz svega izvukla zaključak da on nema zadovoljavajuće odgovore na probleme suvremenog svijeta.

Do ljeta 1934. godine, kad je uzela slobodnu školsku godinu kako bi sa svojih 25 godina napisala “filozofsku oporuku” (tekst Refleksije o uzrocima slobode i društvene potlačenosti) Weil je već bila na rubu snaga.

Međutim, kronične migrene i navale depresivnih epizoda nisu je spriječile da se, provodeći još jedan od svojih eksperimenata, zaposli kao nekvalificirana radnica u tvornici. Za razliku od od najpoznatijih komunističkih prvaka, uključujući Trockoga koji je neko vrijeme noćio u njezinom obiteljskom stanu, htjela je na vlastitoj koži osjetiti učinke alijenacije u modernom, kapitalističkom industrijskom pogonu.

“Osjećaj da sam 24 sata bila slobodan čovjek”

U tih šest mjeseci, koliko je radila u tvornici, Weil ni jednom nije uspjela zadovoljiti normu, i da nije imala kolegu iz sindikata koji je unaprijed upozorio voditelja o čemu se radi, vjerojatno bi već prvi tjedan dobila otkaz. No ona u svom “tvorničkom dnevniku” ustrajno dokumentira radnu svakodnevicu pregaženih fizičkih radnika. Evo jednog unosa iz prosinca 1934. godine:

“Umorna i puna gnušanja. Osjećaj da sam 24 sata (u nedjelju) bila slobodan čovjek i da se sada opet moram prilagoditi tom robovskom reglemanu. Mučnina zbog tih 56 centima što čovjeka tjeraju na napor i iscrpljenost, a pritom stalan osjećaj straha da će me prekoriti jer sam bila prespora ili sam nešto pokvarila (…) Osjećaj robovanja.”

Odrekla se i udobnosti roditeljskog stana te je preselila u bijednu sobicu u okolici tvornice. Manjak novca nije bio neka novost: obitelj je već godinama znala da Simone sav višak od svoje plaće – a viškom je smatrala novac koji je nadilazio iznos minimalne državne potpore za nezaposlene radnike – redovito preusmjerava onima koji su ga trebali.

Teško da je u Europi tog trenutka postojao filozof koji je dosljednije i principijelnije povezivao svoje riječi s djelima, vjerojatno i preko ruba onoga što bi smatrali normalnim ljudskim ponašanjem.

Beauvoir se guši u dosadnoj svakodnevici provincije

Koliko god izuzetne, još u dvadesetim godinama života, sve su četiri u to vrijeme zapravo još pokušavale pronaći svoje mjesto u svijetu. S obzirom na njezin filozofski senzibilitet, ali i na to da je njezina svakodnevica tada bila najmanje uzbudljiva, s tim se problemom možda najviše hrvala Simone de Beauvoir.

Dobivši premještaj iz dalekog Marseillea u Rouen, samo sat vremena vožnje od Le Havrea gdje je predavao Sartre, Beauvoir je mogla biti zadovoljnija nego ranije, no uskoro će Sartre otputovati u Berlin, a ona će se polako gušiti u dosadnoj svakodnevici provincije te će, politički apatična i stvarateljski nenadahnuta, uvijek iznova odbacivati koncepte zamišljenih romana.

Tek Sartreovim povratkom u jesen 1934. situacija je postala nešto zanimljivija – u njihovu vezu polako je integrirana osamnaestogodišnja Olga, njezina bivša učenica iz internata. Mlada Ruskinja odigrala je nezanemarivu ulogu u filozofkinjinom buđenju iz spisateljskog drijemeža. No do prvih značajnih ostvarenja, barem po pitanju recepcije, de Beauvoir će doći tek godinama kasnije, kao što je uostalom slučaj i s ostalim Eilenbergerovim protagonistkinjama.

Weil možda počinje gubiti tlo pod nogama

Dakako, nemoguće je ovdje dostojno predočiti putanju njihovih života, a još manje njihove filozofske misli, u čitavom ovom razdoblju, pa se neizbježno valja zadovoljiti tek pojedinim izdvojenim momentima. U desetljeću koje je sa svakom godinom sve više išlo k vragu, takvih nije nedostajalo.

Jedan od njih ponovno nas vodi k Simone Weil koja je usprkos svojih metar i pol visine i stravično lošem vidu pronašla način da se u ljeto 1936. godine uključi u Španjolski građanski rat, odustavši tako od ranije proklamiranog pacifizma.

U zaraćenu zemlju ušla je pod krinkom novinarke, a nakon što su je onemogućili u jednoj njezinoj samoubilačkoj ideji, Weil je pronašla put do skupine anarhosindikalista koji su u šumama oko Aragona nedugo nakon njezina odlaska mahom postrijeljani. Ona je imala tu sreću – iako se u tom trenutku to zacijelo nije doimalo tako, jer je malo nedostajalo da joj amputiraju nogu – da je zbog svoje kratkovidnosti i nepažnje zagazila u lonac pun vrelog ulja koje su njezini suborci ostavili u udubini na tlu.

Šest tjedana nakon što je prešla granicu Weil se već vraćala u Francusku, no bit će to tek jedan u nizu grandioznih ideja koje su, s obzirom na njezino psihofizičko stanje, ukazivali da možda ipak počinje gubiti tlo pod nogama.

Doživljava nekoliko iskustava religijske ekstaze

U listopadu 1943. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, Weil će po povratku iz SAD-a – kamo je otpratila svoje roditelje – stići u London kako bi se pridružila francuskim oružanim snagama pod vodstvom generala Charlesa de Gaullea.

Kraj 1930-ih kod Weil će donijeti i konačnu preobrazbu po pitanju religioznosti, pa nekadašnju marksisticu sve više počinje privlačiti načelno kršćanski nauk, iako vjeri nikad nije pristupala ekskluzivistički, što će poslije i potvrditi odbijajući se pokrstiti prije smrti.

Intenzivirano nakon nekoliko iskustava religijske ekstaze (primjerice kad se zatekla u crkvi gdje je stoljećima ranije molio Franjo Asiški), u njezinom se pisanju sve više javljaju primjese misticizma i spiritualizma, demonstrira Eilenberger, pokazujući da je taj proces postupno proizlazio iz njezinog ranijeg prepoznavanja kršćanstva kao vjere koja privlači obespravljene – ni manje ni više nego suvremene robove.

U skladu s tim evoluira i njezin intelektualni aparat, pojašnjava autor, pa “ljubav prema bližnjemu potpuno logično preuzima mjesto solidarnosti, ljubav prema neprijatelju stupa na mjesto klasne borbe, a potpuno ponižavajući život ‘robova’ zamjenjuje ‘proletarijat’.”

Ideja o posebnoj jedinici bolničarki kao kontri esesovcima

S odvažnošću svojstvenom fanatizmu, Weil je spomenutog listopada 1943. de Gaulleu predložila da je stavi na čelo posebne jedinice bolničarki koje bi na najopasnijim francuskim bojišnicama pružale pomoć ranjenim vojnicima. Naglasak bi prije svega bio, pisanim je putem razložila filozofkinja, u njihovoj duhovnoj vrijednosti. Ova bi jedinica svojom majčinskom nježnošću bila kontrapunkt i simbol pravog smjera čovječanstva nasuprot barbarizmu esesovaca, argumentirala je Weil.

“Ona je luda”, promptno je zaključio de Gaulle, no predlaže joj da svoje intelektualne talente iskoristi za promišljanje poslijeratne obnove francuskog društva. Sljedećih nekoliko mjeseci, približavajući se trenutku kad će njezino tijelo konačno popustiti pod silinom napora kojim se izlagala dobar dio svog kratkog života, Weil je ispisala stotine i stotine stranica kojima će još jednom, uvjerit će se kasnije generacije, izložiti sav potencijal svog neobičnog uma.

“Bez Ayn Rand, libertarijanski pokret ne bi postojao”

“Da je (…) Ayn Rand htjela izmisliti još jedno utjelovljenje svih onih vrijednosti, što su po njezinom uvjerenju krive za katastrofe svjetskog rata, nijedna kandidatkinja ne bi bila tako pogodna kao stvarna Simone Weil u Londonu”, primjećuje Eilenberger. Pritom dodaje:

“Rand se tog proljeća 1943. godine uistinu čini da politički ništa nije pogubnije od spremnosti da se vlastiti život žrtvuje u ime nacije. Moralno ništa kobnije od volje da se najprije i prije svega pomaže drugima. Filozofski ništa nije apsurdnije od slijepog ufanja u Boga (…) Egzistencijalno ništa luđe od osobne askeze radi spasenja svijeta. Upravo taj stav i etika kojom se rukovodi stvaran su neprijatelj. Treba ih prevladati i bezuvjetno se boriti protiv njih, gdje god da se ukažu.”

Nakon više od petnaest godina kako je kročila na američko tlo, nakon niza manjih uspona i brojnih padova koje je spisateljski prolazila tijekom prethodnih godina, Rand je 1943. objavila prvi svoj bestseller, danas kultni koliko i osporavan roman The Fountainhead, po nekima ishodišnu točku suvremenog libertarijanizma.

“Bez Ayn Rand, libertarijanski pokret ne bi postojao”, rekao je kasnije David Nolan, jedan od osnivača Libertarijanske stranke.

Manijakalno radila i po dvadeset sati na dan

Njezin „”filozofski manifest pretočen u roman”, kako ga opisuje Eilenberger, nije imao gotovo nikakvu podršku izdavača koji ga je pristao objaviti nakon što je devet drugih kuća to odbilo.

Rand je, međutim, duboko vjerovala da njezina knjiga može preobraziti čitatelja, odnosno da njezin protagonist, arhitekt Howard Roark, romantični muški herojski lik kakvima je bila očarana još od svoje dječje literature, može predstavljati suvremenog nadčovjeka esencijalnog za rješavanje bolesti kolektivizma i altruizma koje su harale svijetom, tih “stvarnih neprijatelja slobode”.

Kad se konačno izborila za ugovor, Rand je manijakalno radila i po dvadeset sati na dan. Rukopis je predala dan prije isteka roka i brzo se pokazalo da sve to nije bilo uzalud. Iako su kritike romana u većoj mjeri bile negativne, The Fountainhead se neočekivano pretvorio u hit.

“Ono što zdrav ljudski razum smatra teškom deformacijom, pa čak i narcističkim poremećajem, u svijetu Ayn Rand predstavlja poželjno stanje svakog ega kojemu bi zapravo trebalo težiti”, neumoljivo je kritičan Eilenberger, u jednoj od rijetkih instanci kad otvoreno kritizira neku od svojih protagonistkinja.

Beauvoir nastoji izaći iz sjene svog “milog malenog”

Simone de Beauvoir i Sartre nisu pokazali namjeru sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu (ona se u svom dnevniku pomalo i narugala nesreći svoje imenjakinje, napisavši da je njezina ozljeda s vrelim uljem nastala u kuhinji). Konačno namještena u jednom pariškom liceju, Simone je s određenim mukama orkestrirala njihovom sve većom mrežom mladih ljubavnika i ljubavnica, na opće zgražanje obitelji i okoline. Ovako to ilustrira Eilenberger:

“Prema detaljno razrađenom vremenskom planu Beauvoir pored svoje veze sa Sartreom, održava i vezu s Olgom (koja je u to doba u čvrstoj vezi s malim Bostom), s malim Bostom (što nipošto ne smije znati Olga) te s jednom učenicom iz prošlogodišnjeg završnog razreda na pariškoj gimnaziji, osamnaestogodišnjom Biancom Bienenfeld (koja je od početka 1939. također u vezi sa Sartreom). Sartre je osim toga u vezi s Olginom mlađom sestrom Wandom (kojoj dosljedno laže o svim ostalim vezama). Osim toga Beauvoir se (kao i Sartre), počinje viđati s još jednom bivšom učenicom koja se zvala Natalie Sorokin. A to su samo njihove stalne veze.”

Tijekom Drugog svjetskog rata, nadahnuta i s obiljem slobodnog vremena na raspolaganju, u odsutnosti mobiliziranog Sartrea koji je poslije završio u zarobljeničkom logoru, Beauvoir aktivno radi na tome da konačno izađe iz sjene svog “milog malenog”.

Suspendirana s položaja zbog optužbe za zlostavljanje

Kad se uoči proljeća 1941. Sartre vratio, imao je mnogo prigovora na njezine postupke tijekom okupacije – najviše joj zamjera što je potpisala sramotnu izjavu da nije Židovka. S druge strane, Sartreove pokušaje organizacije zasebne pobunjeničke grupe mnogi su odbacivali s podsmijehom, svjedočio je poslije Samuel Beckett, tada već godinama Parižanin i sudionik pokreta otpora.

Emancipacijski proces Simone de Beauvoir, izvana potvrđen objavljivanjem njezinog prvog romana Gošća (1943), odvijao se paralelno uz prekidanje i posljednjih spona koje su je vezale uz konvencionalniju građansku egzistenciju: mjesec dana prije tiskanja romana suspendirana je s položaja predavačice u liceju.

Majka Natalie Sorokin podigla je tužbu s optužbom da je filozofkinja sustavno zavodila svoje štićenice. Osamnaestomjesečna istraga nije potvrdila sve optužbe zabrinute majke, ali nadležni su imali dovoljno indikacija zbog kojih će Beauvoir naposljetku ostati bez svoje dozvole za predavanje.

Upravo objavljeni roman – inače nadahnut mladom Olgom, djevojkom koju je upoznala još početkom 1930-ih – tako je označio početak njezine karijere kao slobodne spisateljice i filozofkinje. Imala je 35 godina i tek će početi raditi na svojim najvećim ostvarenjima.

Francuska vlada internira “neprijateljske strance”

Pravovremeni bijeg Hannah Arendt pretvorio se u sedmogodišnji egzil: u Parizu je uspostavila prisne odnose s mnogim zapaženim intelektualcima, između ostalih, i s briljantnim esejistom Walterom Benjaminom koji će joj u rujnu 1940., svega šest dana prije svoje smrti na španjolsko-francuskoj granici, povjeriti rukopis kasnije objavljen pod naslovom Teze o filozofiji povijesti.

Do 1938. godine, kad je francuska vlada postrožila svoje propise o boravku stranaca, u Pariz je stiglo više stotina tisuća europskih prebjega, između ostalih i četrdeset tisuća Židova. Za nekog poput Arendt, tko je sustavno i godinama promišljao egzistenciju izbjeglica i samu bit stanja egzila, Pariz je tih godina pružao izuzetan case study. Osobito ako se uzme u obzir nezgodna povijest francuskog antisemitizma.

Ako dotad nije bilo jasno da Francuska neće moći pružiti utočište pred Hitlerom, postalo je to jasno u svibnju 1940. kad je Arendt, s tisućama drugih, internirana u logoru Gurs na jugu Francuske (između ostalih, tamo se u jednom trenutku nalazio i Jean Améry, kasnije autor nekih od najlucidnijih promišljanja o Holokaustu).

Inicijalno organiziran za prebjege iz Španjolske nakon građanskog rata, Gurs je ubrzo pretvoren u glavni koncentracijski logor u režimu maršala Philippea Pétaina. Internaciju “neprijateljskih stranaca” i političkih protivnika rata francuske vlasti organizirale su i prije uspostavljanja kolaboracijskog Višijevskog režima, a kad su u lipnju Hitlerove snage pregazile Francusku, odredbe primirja sadržavale su i klauzulu o izručenju njemačkih Židova u zemlji. Većina onih koji su se uputili tim vlakovima nije dočekala kraj rata.

Arendt se razočarala u institucionalni cionizam

Srećom, Arendt je, kao i Améry kasnije, uspjela pronaći put van iz tada još uvijek slabo čuvanog logora. Nekoliko mjeseci iza toga njoj će poći za rukom ono što Benjaminu nije – prelazi granicu sa Španjolskom, a potom preko Lisabona odlazi za Ameriku.

Još od 1934. godine Arendt je radila za različite židovske udruge, odnosno cionističke organizacije, gdje se bavila, između ostaloga, pripremom mladih židovskih izbjeglica za selidbu na područje Palestine. Već prvo njezino putovanje na mjesto buduće izraelske države probudilo je sumnje oko načina na koji se pristupa pitanju suživota između Arapa i Židova, no prošle su godine dok Arendt nije raskinula odnose s institucionalnim cionizmom.

To se dogodilo u svibnju 1942. godine na izvanrednom cionističkom kongresu predvođenom kasnijim izraelskim premijerom Davidom Ben-Gurionom, koji je predstavljao radikalniju liniju unutar pokreta. Izglasan u njujorškom hotelu Biltmore, njegov program podrazumijevao je stvaranje gotovo klasične nacionalne države u kojoj bi većinsko arapsko stanovništvo dobilo tek manjinska prava.

Uznemirena Arendt, inače promatračica kongresa, posve je ispravno odmah shvatila da će ova ideja – koju je vidjela kao izdaju inicijalnih ciljeva tradicionalnog cionizma – dodatno razbuktati postojeći panarapski antisemitizam. Par godina kasnije, arapsko odbijanje UN-ove odluke o uspostavljanju dviju zasebnih država samo je potvrdilo ono što je Arendt naslućivala ­– prilika za mirno rješenje arapsko-židovskog suživota u Palestini bila je prokockana.

Weil je inicijalno pokopana u neoznačenom grobu

“Filozofkinja sam, a ono što me zanima je čovječnost”, riječi su kojima se Simone Weil predstavila jednoj engleskoj liječnici, nedugo prije smrti. Zaprimljenu s tuberkulozom par mjeseci ranije, drugi liječnik ju je opisao kao “najtežu pacijenticu koju je ikad imao”. Jede samo zobenu kašu, i dalje inzistirajući na solidarnosti s “narodom koji gladuje u domovini”. Tijelo je konačno kolabiralo i pokopana je u neoznačenom grobu u engleskom Ashfordu, 30. kolovoza 1943.

“Simone Weil, sada to shvaćam, jedini je veliki duh našeg vremena”, poslije je pisao Albert Camus. Dobar dio njezinih djela izlazi tek u poslijeratnim godinama, pa iako se na nju pozivaju ljudi poput T. S. Eliota, Czesława Miłosa, Susan Sontag i Anne Carson, djela Simone Weil u širem čitateljstvu, a dijelom i u akademskoj filozofiji, još uvijek čekaju na potpuniju recepciju.

Na tom tragu, ova Eilenbergerova knjiga važan je “arheološki” doprinos izlaganju jednog zanemarenog korpusa djela, i jednog nadasve fascinantnog života.

Eilenberger se fokusira na formativne godine

Možda opravdano, ali dijelom sigurno i zahvaljujući tome što su poživjele nekoliko desetljeća duže, ostale su tri Eilenbergerove protagonistkinje zauzele znatno upečatljivije mjesto u imaginariju kulturnog svijeta, onog koji čita knjige i razgovora o velikim idejama koje formiraju našu stvarnost.

To što autor načelno završava s 1943. godinom izostavlja velik dio njihovih života, ali baš zato što se fokusira na ovo u mnogočemu formativno razdoblje, obilježeno možda i najčudnijim godinama prošlog stoljeća, koje se onda sa svom svojom silinom oborilo na pojedinačne i kolektivne sudbine, pruža ništa manje poticajnu perspektivu od konvencionalnih, cjelovitih biografija kakve, uostalom, i ne bi bilo moguće izložiti u ovakvom formatu. Daljnju priču ionako bolje poznajemo.

Arendt i dalje ne prestaje biti izuzetno aktualna

Nakon više od desetljeća prikupljanja građe o antisemitizmu, nacionalizmu i imperijalizmu, odnosno sustavnog promišljanja prirode totalitarnih režima, Arendt se prema kraju ratu počela pripremati za pisanje svoje maestralne studije koja će 1951. izaći pod naslovom Izvori totalitarizma.

Bit će to tek prvo u nizu djela bez kojih je nemoguće zamisliti političku teoriju i filozofiju suvremenog doba, a brojni njezini tekstovi, danas nam se može činiti, kao da objašnjavaju političku praksu posljednjih godina.

“Sloboda mišljenja je farsa ako nije zagarantirana točnost informacija i ako same činjenice nisu predmet spora”, piše Arendt u eseju Istina i politika, savršeno točno anticipirajući jedan od krucijalnih problema današnje demokracije, sve više nagrižene idiotskim pluralizmom mišljenja o stvarima koje ne bi trebale biti predmet rasprave.

Propaganda se iz totalitarizma prelila u demokracije

Taj svijet alternativnih činjenica, zapravo obične propagande koja se iz nekadašnjih totalitarnih režima tako efektno prelila u političku svakodnevicu najnaprednijih svjetskih demokracija ima svoje specifične zakonitosti, upozoravala je Arendt, itekako svjesna da je i sama logika takve vrste rezoniranja inherentno poremećena: “Mase ne uvjeravaju činjenice, pa ni izmišljene činjenice, nego samo dosljednost sustava kojeg su navodno dio.”

Baš zato oni skloni teorijama zavjerama s nevjerojatnom lakoćom zaboravljaju opovrgnute i dekonstruirane elemente svojih narativa te potom u njih nonšalantno integriraju sasvim nove “činjenice” koje također već sutra mogu biti zamijenjene nekim drugim – pojedinačnosti nisu bitne kad znaš da ono opće mora biti točno.

No zagazio sam već u posve drugu problematiku.

Vješto napisana knjiga otvorena različitim publikama

I još bi se najmanje čitave stranice dale ispisati o utjecaju Drugog spola (1949) Simone de Beauvoir ne samo na nadolazeće valove feminizma, nego i na moderne rodne studije i queer teoriju, kao što bi mogli nabrajati koliko je generacija frustriranih tinejdžera, tehnoloških mogula i političara opasnih namjera othranjeno na slatkom mlijeku sebičnih fantazija Ayn Rand, no možda se tako i suviše približavamo nekim općim mjestima, do kojih i dosad neupućeni čitatelj može doći uz pomoć Google tražilice.

Osobito takvom čitatelju Plamen slobode Wolframa Eilenbergera može biti sjajna ulazna točka u ove biografije, što ne znači da i solidnim poznavateljima, pa i znalcima, ne može otvoriti nove, poticajne perspektive, kako to uvijek i jest slučaj s vješto napisanim knjigama.