TELEGRAM: Upravo je iz tiska izašao “Hrvatski pasijans”, vaš novi “hrvatski krimić”. Izmislili ste vlastiti žanr… U romanu postoji leš, postoji istraga, uvjerljiva i zaokružena krimi priča, ali i vrlo otvorena društvena kritika. Kuhamo se kao žabe? Sve je lažno, samo će “truplo” biti stvarno?

POPOVIĆ: Kao društvo smo već dugo prekuhane žabe. U nas su krhki i atrofirani i zakoni, i Ustav, i pravda, samo je kriminal čvrst i stvaran. Naime, na papiru sve izgleda dobro, zakoni su više, manje jasni, tu je Ustav itd., no u stvarnosti to ne funkcionira. U kakvoj je to zemlji moguće da ministar policije sjedi u kafiću s ocem mladića kojeg je policija netom uhvatila sa sto kila heroina, i ništa se poslije ne dogodi? Nema istražnog zatvora za tog mladića, nema sudskog postupka, nema presude, ništa. Ili da intimus kriminalaca postane glavni državni odvjetnik. Ili da ministar u prometnoj nezgodi koju je skrivio usmrti čovjeka, i nikom ništa. Pojela maca.

Istodobno su na nekoj tržnici uhvatili umirovljenika koji je prodao pola kilograma duhana i osudili ga na novčanu kaznu i šest mjeseci uvjetno. Hrvatsko pravosuđe je čudesna mreža kroz koju bez problema prolaze krupne ribe, ali se u nju hvataju i koprcaju inćuni i druge sitne ribice. Zato i pišem parodiju žanra, zovem ga špageti krimić. U njemu postaje moguće ono što je u Hrvatskoj nemoguće, loši momci na kraju dobiju zasluženu kaznu, pobjeđuje pravda. Bilo mi je sjajno gledati kako Tarantino u svom filmu ubija Hitlera i sve one naciste. Znam da to nije istina, no svejedno sam se osjećao dobro kad sam gledao film. Želio bih da se tako osjeća čitatelj kad čita moj roman.

TELEGRAM: Je li društvo krivo jer nije dovoljno osviješteno?

POPOVIĆ: Nismo zrelo društvo. U zrelim društvima golema većina građana je suglasna oko nekoliko temeljnih stvari. Svakom čovjeku, ali baš svakome od nas je u interesu kvalitetno i pristupačno javno zdravstvo, kvalitetno obrazovanje, zatim dobar javni prijevoz, da zakoni jednako važe za sve, ili da je “svakomu pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost” te da “svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom sebi i obitelji može osigurati slobodan i dostojan život”, kako to lijepo piše u Ustavu RH. Međutim, ovdje nema ni govora o tome, kao društvo ne možemo se dogovoriti ni kad su u pitanju nasušno potrebne stvari koje sam spomenuo, sve se na kraju pretvori u travestiju. Navijačke skupine koje se stalno sukobljavaju i tuku na kraju se, kad je reprezentacija u pitanju, dogovore, potpišu primirje i zajednički navijaju.

Kao društvo smo razmrvljeni, svaka skupina podržava svoju stranku, svoj ceh, ponašamo se poput čopora, u stalnom smo ratu, nema primirja i dogovora o interesima koji nadilaze čopore kojima pripadamo. Nadalje, u Hrvatskoj je na vlasti stranka pravomoćno osuđena za kriminal, a podržava je više od četvrtine građana. Predsjednik te stranke i predsjednik Vlade uredno krši zakone i Ustav, petlja se u rad pravosuđa, u ratu je s europskim tužiteljstvom, a nitko od tolikih ustavnih stručnjaka i Ustavnog suda ne trepne na to. Istodobno su digli galamu na kršenje Ustava od strane predsjednika države. Na temelju toga mogu zaključiti samo to da stranka na vlasti ima crno na bijelo da su kriminalna organizacija, i da je posve normalno i prihvatljivo da se njezini članovi tako ponašaju. A da je ostalima to zabranjeno.

TELEGRAM: Jesmo li dobili što smo zaslužili?

POPOVIĆ: Ipak, nismo zaslužili ovo što smo dobili. Bilo bi okrutno reći da jesmo. U skoro sedamdeset godina života upoznao sam toliko dobrih ljudi, neki su bili doista divni, a tek tu i tamo sam upoznao nekog pokvarenjaka. Stvar je u tome što smo iz jednopartijskog sistema prešli u drugi jednopartijski sistem. I što se i “vlast” i “narod” tako ponašaju. Oni na vlasti su svemogući, a drugi su tu da čkome, trpe i da glasaju za svemoguće. Previše je ovdje ljudi kojima su autoriteti neupitni, bilo da je riječ o viskom državnim službenicima, o predsjednicima sićušnih i siromašnih općina ili o gradonačelnicima gradića koji nemaju ni školu, ni vrtić, ni ambulantu, ni bolnicu i koji se gradom zovu samo nečijim smislom za crni humor. A da ne govorim o autoritetu seoskih župnika, biskupa i Crkve uopće.

S druge strane, premalo je ovdje ljudi od integriteta, koji će preuzeti potpunu odgovornost za vlastiti život i snositi posljedice za to. Koji će prihvatiti i dobre i loše stvari koje proisteknu iz takvog čina. Mnogo je jednostavnije, a to je nasljeđe i prošlog sistema, delegirati svoj život i svoju sudbinu u ruke nekog vođe, nekog autoriteta, prepustiti njima odluke, i gledati da se u takvoj podjeli karata dočepate neke koristi, sitnije ili krupnije, ovisno o apetitu. Ovih dana obilježava se obljetnica smrti Charlesa Bukowskog. On je jednom napisao da je razlika između demokracije i diktature u tome što u demokraciji ljudi najprije glasaju, a zatim izvršavaju naređenja, dok u diktaturi nitko ne trati vrijeme na glasanje. U Hrvatskoj je to toliko očito, da boli.

TELEGRAM: Hrvatsku ove godine očekuju izbori, europski, parlamentarni, predsjednički. Očekujete li da će se išta promijeniti? Kako bi mogla izgledati vlast u Hrvatskoj nakon izbora? Trebamo li “čudo evolucije – muškarce koji sjede na koljenima, razmišljaju guzicama i mrze žene” shvatiti kao loše pretkazanje?

POPOVIĆ: Osjećam da će 17. travnja biti dan preokreta, da će SDP-ova koalicija sastavljati novu vladu. Kakva god bila njihova vlada, tko god bio premijer i tko god bili ministri, ne mogu biti lošiji od ovoga što imamo danas. Nije neka filozofija reći da novi ne mogu biti lošiji od starih, no stvari stoje tako kako stoje. Jedno je sigurno, za SDP-ove vlade u njihova dva mandata od osamostaljenja nisu se lijepile afere, nisu promovirale i štitile korupciju i pljačku proračuna. Milanović dok je bio premijer bez dvoumljenja je smijenio ministra financija Linića koji je petljao s predstečajnim nagodbama, ili nešto slično.

Nije mu ni na pamet palo da ga štiti, da se poziva na presumpciju nevinosti, ništa. Ne sjećam se koliko je Račanovih i Milanovićevih ministara otišlo zbog korupcije i kriminala, posve sigurno nije 30 koliko ih je otišlo iz Plenkovićeve vlade. Poštenje i odgovornost prema javnim dobrima i proračunskom novcu bi trebalo biti nulta točka svake vlade. Aktualna vlada nema toga ni u promilima. Čudo evolucije koje spominjete bili su loše pretkazanje u mom romanu. U stvarnosti, oni su popratna pojava nezakonitog i protuustavnog braka Crkve i države.

TELEGRAM: Premijer Plenković pak neprestano uvjerava javnost da je Hrvatska u svemu postigla impresivan napredak. Imamo li iole razloga za slavlje?

POPOVIĆ: Moguće da nisam dovoljno inteligentan da to vidim, da sam mentalno slijep, no ja stvarno ne vidim nikakav napredak Hrvatske u proteklih osam godina, a kamoli impresivni napredak koju kao mantru ponavlja ta ekipa. To jest, vidim samo impresivni napredak korupcije i pljačke novca iz proračuna i EU fondova. Članovi i simpatizeri te stranke i njezini koalicijski partneri vjerojatno imaju razloga za slavlje. Ja nemam. Više nitko ne spominje umrle od kovida, po čemu je Hrvatska u svjetskom vrhu, zaboravljeni su i ljudi na Baniji koji čekaju obnovu kuća srušenih u potresu prije četiri godine, eto kako su krizama upravljali genijalci iz Plenkovićeve vlade.

TELEGRAM: Tri i pol desetljeća od pada Željezne zavjese i društvenog oporavka i obnove koji su uslijedili, bivše europske komunističke zemlje kao da prolaze neku novu vrstu obnove, one povijesnih revizionizama i konzervativizama. Što se događa? Kako to objašnjavate?

POPOVIĆ: Nisu problem samo bivše europske komunističke zemlje, pogledajte što se događa u Njemačkoj, taj rast AfD-a. Srećom su Poljaci na izborima porazili svoje konzervativce, to ostavlja neku nadu i za nas ovdje. U Hrvatskoj je situacija kao s razbijenim zrcalom iz Andersenove bajke “Snježna kraljica”, natuknuo sam u romanu nešto o tome – dobro postaje zlim, ružno lijepim, zlo dobrim, a lijepo ružnim. Unatoč odredbama Ustava RH, antifašizam je prognan iz Hrvatske, sustavno se uništava svaki njegov trag i sjećanje na njega, a ustaštvo je gotovo legalizirano. Ustaški pozdrav vratio se na mala vrata u svakodnevnu upotrebu, a ta vrata otvorio je Plenković sa svojim koalicijskim partnerima.

Među kojima je najvažniji Milorad Pupovac. Bilo mi je tužno slušati ga kako onaj put kaže, a bilo je govora o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu, “pa nisam ja Šesta lička”. Njegova izjava smjesa je prvorazrednog političkog kukavičluka, licemjerja i političke trgovine. Za one koji ne znaju, Šesta lička bila je divizija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u 2. svjetskom ratu, čiji su borci većinom bili Srbi iz Like, s Banije i Korduna. Zamislite da su Srbi 1940. rekli, pa nismo mi Šesta lička, nećemo u borbu, pravit ćemo se da je Pavelićev režim u redu, dogovorit ćemo se s njim, tko će se tu zajebavati i ratovati?

I sad, ako predstavnik naroda koji su bili najveća žrtva ustaškog režima u NDH nema ništa protiv službenog ustaškog pozdrava, ako zabranom tog pozdrava Pupovac nije uvjetovao svoju odanost Plenkoviću, onda ja zaista ne znam što. U svakom slučaju, kad ne možeš građanima ponuditi ništa dobro, ništa novo, podgrijavaš stare strahove, netrpeljivosti i mržnje i to im serviraš. I sve obilato začiniš lažima o vlastitim uspjesima. Plenković je veliki chef te kuhinje.

TELEGRAM: S druge strane, suvremena zapadna društva, u nedostatku jasnih vrijednosti koje bi ih držale na okupu, posljednjih godina sve više srljaju u ideološke ekstremizme koji u nekim slučajevima rezultiraju institucionalizacijom nacionalizama. Kako na to mogu odgovoriti pisci i intelektualci? Kako odgovarate vi? Je li to dužnost književnosti?

POPOVIĆ: Vjerovalo se da će nove tehnologije ostvariti ono što je McLuhan prije šezdeset godina nazvao globalnim selom, da će Internet i WWW omogućiti da doista postanemo stanovnici tog sela, da će globalna umreženost doprinijeti međusobnom razumijevanju, toleranciji, boljitku društava. Dogodilo se upravo suprotno. Eksplozija ideoloških ekstremizama, kako kažete. Mreža je postala kanal za širenje alternativnih činjenica, kako se danas naziva laž, društvenim mrežama nekažnjeno se šire rasizam, mizoginija, homofobija, ksenofobija, nacionalizam. Sve su to ozbiljni mentalni poremećaji.

Naime, kako itko može vlastitu vrijednost crpiti iz nekog kolektiviteta, iz nečega što je čista slučajnost – a biti rođen kao Hrvat, Nijemac ili Rus je slučajnost – i što je konstrukt 19. stoljeća, a nacije to jesu? I smatrati da je time superiorniji onome tko nije njegove nacionalnosti, da ima više prava od te osobe. To mi se čini sumanutim. Intelektualci i pisci na to mogu odgovoriti svojim primjerom i svojim radovima, premda više nisam siguran da je knjiga pouzdano oružje, kako glasi slavna Brechtova misao. Jest da je čitav svijet naš dom, ali djelovati možemo samo u najbližoj svojoj okolici, a da osjetimo i vidimo učinke toga djelovanja. U svakom slučaju, moji prijatelji i dobri poznanici šareno su društvo, što se rase tiče, nacionalnosti, religije, seksualne orijentacije, političkih opredjeljenja…

Volim ih i poštujem sve, više od toga ne mogu učiniti. Što se tiče mojih proza, ne libim se uvoditi u njih ekonomiju ili ekologiju, kao što sam učinio u romanima “Lomljenje vjetra” i “Mjesečev meridijan”. Ili u njih utkati izravne političke komentare, što sustavno činim u svojim špageti krimićima – trilogiji “Igrači” i kratkim romanima “Poglavnikov pudl” i “Hrvatski pasijans”. Nije mi stran ni izravan angažman kakvom sam pribjegavao kao aktivist inicijativa Pravo na grad i Kulturnjaci, a za Možemo! sam uoči izbora 2021. kao simpatizer skupljao potpise na tržnici u Utrinama. To mi je bilo veliko zadovoljstvo. Književnost je slobodna, nikakve dužnosti, nikakve zadaće je ne obvezuju, osim da bude književnost, da slijedi vlastiti put.

TELEGRAM: Vaš inspektor Rakitić nije star, ali kao da se još uvijek drži nekih “starih ideala”… Ima li danas mjesta za ideale? Jesu li izgubili na vrijednosti, jesu li nam više uopće potrebni? Što danas uopće može biti ideal?

POPOVIĆ: Rakitić nije idealist, on je naprosto izravan i čestit čovjek. Živi i radi tako da bez srama može pogledati sebe u zrcalu dok se ujutro umiva, brije i pere zube. Takvo što ne može izgubiti na vrijednosti. Možda biti takav čovjek danas nije pametna strategija kad je riječ o profesionalnom napredovanju, jer napreduju, a naročito u politici, oni koji ližu pete kao psić Kastor iz Kranjčevićeve pjesme, no smatram da je osobni napredak važniji od profesionalnog napretka i uspona na društvenoj ljestvici. To znači da se trebamo potruditi da sutra budemo bolji ljudi nego što smo to danas. I ako me pitate što danas može biti ideal, to je moći bez srama pogledati sebe u ogledalu, zadržati osjećaj srama koji nas upozori svaki put kad učinimo nešto loše.

TELEGRAM: Skloni smo zaboraviti da su sve velike civilizacije proizvod velikih ambicija i golemih apetita za moći i slavom… Politička povijest nije zapamtila previše uspješnih poštenjaka i pravednika. Je li visoka politika, kao što joj se često predbacuje, izgubila osjećaj za moral i etiku ili je nikada nije ni imala?

POPOVIĆ: Velike civilizacije, ali i i velika književna djela, puni su okrutnosti i krvoprolića. Julije Cezar, Aleksandar Makedonski, Džingis-kan, Španjolsko kolonijalno carstvo, Britanski imperij, “Ilijada”, “Odiseja”, “Rat i mir”… Osnovno gorivo visoke politike su moć i slava. Moral i etika nisu obavezne figure. Poštenjaci i pravednici su uglavnom gubitnici, sanjari, Matija Gubec, Vlado Gotovac, da spomenem njih dvojicu. Ili Don Quijote i Švejk u literaturi. U literaturi su mi uvijek bili zanimljiviji gubitnici, ljudi s ruba, a u politici sanjari. Sanjara u domaćoj politici ne vidim, poštenjaka je malo, mogu se izbrojiti na prste jedne ruke. Pogledajte što se događa ovih dana. Pogledajte Ustavni sud koji se, kao, brine o ustavnosti. Pogledajte vladu, ministre, vladajuću stranku, saborsku većinu. To su uglavnom ljudi koje pristojan svijet zaobilazi na kilometre.

TELEGRAM: Što će ostati, ako svijetom “upravljaju i glavnu riječ vode samo lopine, lažovčine, varalice, ubojice, nasilnici i slična fela”?

POPOVIĆ: Ostat ćemo mi i naši životi koji su onkraj politika, gdje glavnu riječ najčešće vode tipovi koje ste spomenuli. A to često zaboravljamo, naime da postoji život izvan politike kojom smo zatrovani. I umjesto da živimo svoje živote, mi ih odbacujemo, gubimo vrijeme i energiju raspravljajući o dnevnoj politici. A i ti ljudi koje spominjete upravljaju svijetom utvara, što novac, moć i bogatstvo svakako jesu. Osobno, više sam uronjen u stvarni svijet, u fizički svijet, i moram reći da ovih dana, dok gledam kako su u našem voćnjaku voćke napupale, a neke već i cvjetaju, poput šljiva belica, da me ovih dana najviše brine to hoće li kasni travanjski mraz “spržiti” cvjetove i zametke plodova. I hoće li i ove godine, kao lani, izostati cvatnja bagrema, pa će pčele biti gladne.

TELEGRAM. Da se vratimo na vaš novi roman, uživala sam čitajući ga. Suptilan humor, s likovima kojima vjerujemo… napravili ste lucidnu društveno-političko-ekonomsku anamnezu pa je uobličili u krimić i tako izbjegli zapadanje u potencijalu zamku dociranja ili dosade. Kako pronalazite pravu “formulu za priču”?

POPOVIĆ: Nemam nikakvu formulu za to. Postoji inicijalna ideja o priči, no ne i čvrst kostur i čvrst okvir priče u koji ću onda ugraditi tekst. Situacije i scene rastu jedna iz druge, kao trava, kako je o literaturi jednom napisao Vitomil Zupan. Pišem, a ne znam kako će priča završiti, gdje će odvesti njezini krakovi. Nisam čovjek intelekta, više se pouzdajem u osjećaj, intuiciju. I što se pisanja tiče, i života uopće.

TELEGRAM: Što vas ovih dana inspirira? Pišete li već nešto novo?

POPOVIĆ: Radim na esejističko-putopisnoj prozi koju sam započeo lani za šestomjesečnog boravka na stipendiji u Švicarskoj. Radni naslov je “Nema mačaka lutalica u Švicarskoj”. Dosta sam putovao, upoznavao tu zemlju, razgovarao s ljudima koje sam susretao. To je zemlja vode i planina, u njoj sve teče, sve je živo, sve je u pokretu, nevjerojatna zemlja. Nadam se da ću dio onoga što sam osjetio u Švicarskoj uspjeti pretočiti u prozu. Ove godine vratit ću se onamo da vidim dolinu Engadin i da se popnem do izvora Rajne, Inna, Rone i Reussa, koje lani nisam stigao vidjeti. Te rijeke izviru u Alpama dvije tisuća metara iznad mora, a Rona i Reuss izviru iz ledenjaka. Bez doline Engadin i bez tih izvora, knjiga koju pišem bila bi nepotpuna.

TELEGRAM: Moram reći da je Edo Popović kojeg danas čitam pisac koji je prošao dug put od mladog, lutalačko-strastvenog do zrelog, odmjerenog pisca – toplog, smirenog mudraca. Podijelite s nama malo vaše mudrosti, nešto za lakše “preživljavanje” života… Čemu se okrenuti u potrazi za uporištima?

POPOVIĆ: Sad me vučete na tanak led samopomoći. Svejedno, evo odgovora. Ne mogu podijeliti s vama ono što nemam. S godinama čovjek ne postaje mudriji, samo stariji. I sporiji. Možda sam kao mladić očekivao nešto, od sebe i od drugih, no s vremenom sam shvatio da je to bez veze. Moja očekivanja rijetko kad su se ostvarivala, uglavnom su se pretvarala u razočaranja i poraze. Očekujući nešto, projicirajući stvari u budućnost, propuštao sam trenutak u kojem sam živio.

Više ne očekujem ništa, ni od sebe niti od drugih, živim povučeno, prihvaćam stvari kako dolaze, pomiren sa svijetom i sa sobom, a taj mir došao je iz razočaranja i poraza. Oni su mi pomogli da shvatim da moj život nije pisanje, književna karijera, položaj u društvu, niti išta slično, već da je moj život samo ono što jest – moj život. I da je to jedino moje uporište, moj obični, svakodnevni, nimalo spektakularni život. I naše mačke.

TELEGRAM: Karte su, dakle, podijeljene, hrvatski se pasijans slaže. Na kraju, da se još jednom poslužim pitanjima koje postavlja vaš roman: hoće li Hrvatska postati uređena, demokratska, socijalna država, zemlja prosperiteta i blagostanja?

POPOVIĆ: S HDZ-om na vlasti ili blizu vlasti, neće.